Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3552/09 (S. N.)

Odluka donesena 31. 01. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 11. EK i član II/3.i) Ustava BiH (Sloboda okupljanja i udruživanja)
  • Sloboda mirnog okupljanja
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3552/09

Apelacija

Odluka o meritumu

31. 01. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 3552/09, rješavajući apelaciju Svetozara Nišića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Constance Grewe, sutkinja Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 30. januara 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Svetozara Nišića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Pžp-09- 000330 od 8. oktobra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci broj 072-0-Pr-08-000 131-3 od 19. februara 2009. godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Svetozar Nišić iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: apelant), kog zastupa Nebojša Milanović, advokat iz Banje Luke, podnio je 11. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pžp-09-000330 od 8. oktobra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 072-0-Pr-08-000 131-3 od 19. februara 2009. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, te od Ministarstva unutrašnjih poslova RS - Policijska stanica Gradiška (u daljnjem tekstu: PS Gradiška), zatraženo je 17. maja 2010. godine, odnosno 14. juna 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 24. maja 2010. godine, Osnovni sud 4. juna 2010. godine, a PS Gradiška 20. juna 2012. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 17. juna 2010. godine i 18. septembra 2012. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. PS Gradiška je Rješenjem broj 10-3/01-213-3/07 od 26. decembra 2007. godine zabranila održavanje javnog skupa u organizaciji Udruženja građana za povrat stare devizne štednje u BiH i dijaspori (u daljnjem tekstu: Udruženje deviznih štediša), prijavljenog 25. decembra 2007. godine, za 28. decembar 2007. godine u periodu od 13 do 15 sati. Zabrana održavanja javnog skupa odnosila se na prostor graničnog prelaza Gradiška i dio magistralnog puta Gradiška-Banja Luka zbog sprečavanja i ometanja javnog saobraćaja. Najzad, konstatirano je da se zabrana ne odnosi na druga mjesta na području općine u skladu sa prethodnom prijavom.

7. U obrazloženju rješenja je konstatirano da je u prijavi organizator, pored ostalog, označio apelanta (predsjednik Upravnog odbora Udruženja deviznih štediša) kao voditelja protesta. Dalje, ukazano je da je organizator skupa obaviješten aktom broj 10-3/01-312-3/07 od 26. decembra 2007. godine da mjesto održavanja skupa nije primjereno i da nije u skladu sa Zakonom o okupljanju građana („Službeni glasnik RS“ broj 21/96). Istim aktom od organizatora skupa je zatraženo da izmijeni prijavu u pogledu određivanja drugog mjesta održavanja javnog skupa, a na kom neće doći do ometanja javnog saobraćaja. Organizator skupa je u odgovoru broj 1389/07 od 26. decembra 2007. godine obavijestio PS Gradiška da nema mogućnost da promijeni mjesto održavanja javnog skupa. Dalje, u obrazloženju rješenja je ukazano da je članom 2. stav 3. Zakona o okupljanju građana kao mjesto primjereno za održavanje javnog skupa određen i prostor na kom se odvija javni saobraćaj prevoznim sredstvima, kada je moguće dodatnim mjerama omogućiti privremenu izmjenu režima saobraćaja, kao i zaštitu zdravlja i sigurnost ljudi i imovine. Članom 4. stav 3. istog zakona regulirano je da sazivač koji prijavi skup na mjestu iz člana 2. stav 3. podnosi uz prijavu dokaz o tome da je uplatio sredstva na ime osiguranja troškova iz stava 2. ovog člana. U provedenom postupku utvrđeno je da sazivač skupa nije podnio dokaze u smislu člana 4. stav 3. Zakona o okupljanju građana. Dalje, pošto je održavanje skupa najavljeno na graničnom prelazu Gradiška, koji se nalazi na Trgu svetog Save, na koji se nadovezuje magistralni put Gradiška – Banja Luka, zaključeno je da će doći do blokiranja, odnosno obustave saobraćaja na graničnom prelazu, a samim tim i na dijelu magistralnog puta. Dalje, ukazano je da dodatnim mjerama nije moguće izvršiti privremenu izmjenu režima odvijanja saobraćaja. Ocjenjujući navedeno, a shodno članu 12. Zakona o okupljanju građana, zbog postojanja razloga da će se održavanjem javnog skupa ometati saobraćaj, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.

8. Apelantu je 12. februara 2009. godine dostavljen zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, te poziv za usmeni pretres zakazan za 17. februar 2009. godine. Uz svoj odgovor na zahtjev apelant je, pored ostalog, priložio kopije izjava nekih od učesnika događaja od 28. decembra 2007. godine koje su dali u Sektoru kriminalističke policije - Odjeljenje za sprečavanje privrednog kriminala Banja Luka. Apelant je istakao da se radi o starijim licima koja su bolesna i koja nemaju sredstava da plate prevoz do Gradiške, te predložio da, u slučaju da se ove izjave ne prihvate kao vjerodostojni iskazi svjedoka, sud ta lica pozove na usmeni pretres i o tome ga obavijesti.

9. Osnovni sud je Rješenjem broj 072-0-Pr-08-000 131-3 od 19. februara 2009. godine apelanta proglasio odgovornim za prekršaj iz člana 22. Zakona o javnom redu i miru, te mu izrekao novčanu kaznu u iznosu od 600,00 KM. U izreci rješenja je konstatirano da je apelant 28. decembra 2007. godine u Gradiški, kao voditelj javnog skupa, učinio prekršaj protiv funkcioniranja državnih organa i javnih službi nepostupanjem po Rješenju PS Gradiška broj 10-3/01-213-3/07 od 26. decembra 2007. godine o zabrani održavanja javnog skupa u organizaciji Udruženja deviznih štediša, tako što je putem megafona pozvao okupljene građane (njih oko 400) koje je lično predvodio da se pridruže grupi okupljenih građana (njih oko 200) koje je predvodio M. Š., a što su okupljeni i učinili, te su potiskujući kordon policije izašli na magistralni put i blokirali ga, a što im je izričito bilo zabranjeno navedenim rješenjem PS Gradiška. Dakle, apelant nije postupio po rješenju državnog organa u vezi sa zabranom kretanja ili zadržavanja lica na određenom javnom mjestu ili području.

10. U obrazloženju rješenja je konstatirano da je apelant u svom iskazu istakao da skup nije mogao biti otkazan, jer je rješenje o zabrani dobio tek dva dana prije najavljenog skupa, da jeste organizirao predmetni skup i da je u njemu lično učestvovao ali da se ne osjeća odgovornim, jer je mirno okupljanje građana dozvoljeno širom svijeta. Dalje, konstatirano je da je bilo nesporno da su apelant i M. Š. zajedno sa članovima svojih udruženja, i pored zabrane, izašli na magistralni put Banja Luka-Gradiška u neposrednoj blizini Autobuske stanice, te da su se na istom mjestu, koje je javno mjesto, zadržali nekoliko minuta. Ovu činjenicu potvrdio je i sâm apelant, kao i saslušani svjedoci Ž. R., S. G., D. T. i D. G., koji su naveli da je tom prilikom došlo do narušavanja javnog reda i mira većeg obima i do tjelesnog povređivanja više lica kako učesnika skupa, tako i policajaca. Osnovni sud je zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla obilježja prekršaja propisanog članom 22. Zakona o javnom redu i miru, jer apelant nije postupio po rješenju nadležnog organa u vezi sa zabranom kretanja ili zadržavanja na javnom mjestu ili području, a čime je počinjen prekršaj protiv funkcioniranja državnih organa i javnih službi. Bez utjecaja na odluku o utvrđivanju prekršajne odgovornosti ocijenjeni su apelantovi navodi da je mirno okupljanje građana dozvoljeno širom svijeta, kao i navod da se građanima moraju dozvoliti mirno okupljanje, sloboda govora, izražavanje mišljenja i sl. S tim u vezi je ukazano da iz rješenja PS Gradiška proizlazi da se zabrana okupljanja nije odnosila na bilo koje drugo mjesto na području općine Gradiška, a na temelju čega je zaključeno da pripadnicima apelantovog udruženja nisu bili zabranjeni mirno okupljanje, sloboda govora i izražavanje mišljenja na drugim javnim mjestima na području općine Gradiška. Pri odmjeravanju kazne Osnovni sud je ocijenio kao otežavajuće okolnosti: ranije kažnjavanje za prekršaj, težinu prekršaja (narušavanje javnog reda i mira većeg obima), posljedice učinjenog prekršaja (tjelesne povrede više lica), odnos prema počinjenom prekršaju (nije izraženo kajanje). Osnovni sud nije ustanovio da postoji ijedna olakšavajuća okolnost.

11. Okružni sud je Rješenjem broj 011-0-Pžp-09-000330 od 8. oktobra 2009. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. Apelantovi navodi da nije jasno kako je utvrđeno da je on bio voditelj javnog skupa ocijenjeni su kao neosnovani. U vezi s tim je ukazano na apelantov iskaz u kom je sâm izjavio da je bio voditelj javnog skupa, da je nosio megafon i da je pozivao učesnike skupa gdje da pređu ulicu. Kao neosnovani su ocijenjeni i apelantovi navodi da sud nije prihvatio saslušanje apelantovih svjedoka. S tim u vezi je ukazano da je članom 47. stav 1. Zakona o prekršajima regulirano da, ukoliko okrivljeni ili ovlašteni organ ima namjeru da pozove svjedoke, oni moraju osigurati pojavljivanje svjedoka na usmenom pretresu. Shodno navedenom, zaključeno je da je apelant trebalo da osigura prisustvo svjedoka na usmenom pretresu. Najzad, zaključeno je da je prvostepeni sud na temelju provedenih dokaza, koje je ocijenio pojedinačno i u uzajamnoj vezi, pravilno primijenio član 22. Zakona o javnom redu i miru.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije.

13. U prilog tvrdnji o povredi prava na pravično suđenje apelant je istakao da zakonsko rješenje prema kom se od njega traži da osigura prisustvo svjedoka stavlja pretjerani teret na njega u vođenju prekršajnog postupka. S tim u vezi apelant je istakao da je u odgovoru na zahtjev o pokretanju prekršajnog postupka predložio svjedoke, naveo da se radi o starim i bolesnim licima koja nisu u mogućnosti da plate prevoz do Gradiške, te zamolio da ih sud pozove. Međutim, ovi njegovi argumenti nisu uvaženi, pa apelant smatra da je na taj način onemogućen da iznese svoju odbranu. Pri tome apelant ukazuje da, u slučaju kada svjedok neće dobrovoljno da se pojavi na sudu, stranka ima pravo zahtijevati od suda da pozove svjedoke. Zahtjev sudu mora se predati najmanje osam dana prije održavanja usmenog pretresa. Dalje, apelant ističe da se u osporenim rješenjima to ne navodi, ali da su svi saslušani svjedoci, ustvari, bili svjedoci podnosioca zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, odnosno pripadnici MUP-a RS, kao i da je paradoksalno da prvostepeni sud pri odmjeravanju kazne nije našao niti jednu olakšavajuću okolnost na njegovoj strani. Najzad, apelant tvrdi da je drugostepeni sud propustio da se izjasni o njegovim žalbenim navodima kojim je ukazivao na povredu člana 11. Evropske konvencije.

14. Povreda prava na slobodu okupljanja, prema apelantovom mišljenju, ogleda se u činjenici da ni on, kao ni Udruženje deviznih štediša nisu imali namjeru da izazovu nerede, odnosno da se radilo o mirnom okupljanju s namjerom da se pokaže javnosti i vlastima u BiH da je nedopustivo da značajan broj ljudi u BiH nije u mogućnosti da raspolaže svojim sredstvima koja su stekli na zakonit način a za koja je garantirala i bivša država, odnosno nakon njenog raspada BiH i njeni entiteti. Apelant smatra da su zabranom održavanja skupa, te primjenom neprimjerene sile prema učesnicima skupa (posebno imajući u vidu da se radi o licima starije životne dobi) i njegovim naknadnim kažnjavanjem javne vlasti izašle iz okvira člana 11. stav 2. Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

15. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je javno okupljanje, čiji je vođa kažnjen, bilo zabranjeno rješenjem PS Gradiška zbog mjesta održavanja skupa, pa da je neosnovan navod o povredi prava na slobodu okupljanja. U vezi sa apelantovim tvrdnjama da mu je onemogućeno pravo na odbranu, ukazano je da je Zakonom o prekršajima predviđeno da okrivljeni može izvoditi dokaze i saslušati svjedoke, ali da je dužan da osigura njihovo prisustvo. Apelant na usmenom pretresu nije osigurao prisustvo svjedoka, a nije tražio od suda, ukoliko svjedoci ne žele da svjedoče, da ih pozove ili po potrebi prinudno dovede.

16. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da se u konkretnom slučaju nije radilo o mirnom okupljanju i da do nemira nije došlo postupanjem policije, već učesnika skupa koji su postupili protivno rješenju PS Gradiška o zabrani održavanja skupa. Međutim, navedenim rješenjem nije zabranjeno i okupljanje na drugom mjestu u skladu sa aktom Općine kojim se određuje prostor primjeren za javni skup. Dalje, ukazano je da je skup trebalo da se održi na najfrekventnijem graničnom prelazu, jer se, prema navodima iz apelacije, održavanjem skupa na drugom mjestu ne bi privukla pažnja javnosti iako se nigdje u zemljama potpisnicama Konvencije javna okupljanja ne događaju blokiranjem međunarodnih graničnih prelaza. Najzad, neosnovanim su ocijenjeni apelantovi navodi u pogledu saslušanja svjedoka (da su starija lica i da nemaju sredstava da dođu u Gradišku) čije izjave je apelant insistirao da se pročitaju. U vezi s tim, ukazano je da Zakon o prekršajima jasno i precizno formulira pitanje svjedoka, te da je nelogično da su isti svjedoci mogli doći i učestvovati u nemirima, a ne mogu doći u svojstvu svjedoka.

17. PS Gradiška je u odgovoru na apelaciju istakla da smatra da Okružni i Osnovni sud nisu povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje, kao i da su donijeli ispravne odluke u skladu sa zakonom kada su apelanta proglasili odgovornim za počinjeni prekršaj.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o prekršajima Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 34/06 i 1/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

Prava lica okrivljenih za prekršaje Svako ko je okrivljen da je počinio prekršaj ima pravo da zahtijeva da o njegovoj odgovornosti za počinjeni prekršaj odluči sud ukoliko on to zahtijeva u roku koji je propisan zakonom. Takva lica imaju pravo:

(...)

c) da im se da odgovarajuće vrijeme i mogućnosti za pripremu odbrane;

(…)

e) da ispitaju ili da se u njihovo ime ispitaju svjedoci koji ih terete i da se obezbijedi prisustvo i saslušanje svjedoka u njihovu korist pod istim uslovima kao i svjedoka koji ih terete i (...)

Član 47.

Svjedoci i isprave (1) Ukoliko okrivljeni ili ovlašteni organ namjeravaju da pozovu svjedoke, oni moraju obezbijediti pojavljivanje svjedoka na usmenom pretresu. U slučaju da svjedok ne želi da dobrovoljno pristupi na sud, svaka od strana može zahtijevati od suda da pozove takve svjedoke.

(2)Zahtjev sudu mora se podnijeti najmanje osam dana prije dana određenog za usmeni pretres. Ako sud odobri zahtjev za pozivanje i ako je neophodno dodatno vrijeme da bi se pozivi uručili, sud može odgoditi usmeni pretres.

(3) Usmeni pretres neće biti odgođen ili pomjeren zbog propuštanja bilo koje strane da obezbijedi svjedoke ili isprave, osim ako sud ne utvrdi da je to propuštanje bilo potpuno izvan kontrole te strane.

Član 48.

Postupak na usmenom pretresu (…) (4) Svaka strana ima pravo da bude saslušana i da ispita svjedoke koje je pozvala protivna strana.

(5) Svaka strana ima pravo da prezentuje dokaze i da podnosi prijedloge tokom usmenog pretresa.

(7) Usmeni pretres će biti sproveden od strane suda na način koji okrivljenom garantuje sva prava predviđena članom 6. ovog zakona.

19. Zakon o javnom redu i miru („Službeni glasnik RS“ broj 20/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 22.

Ograničenje kretanja na određenom prostoru Ko ne postupi po naredbi ili rješenju državnog organa u vezi sa ograničenjem ili zabranom kretanja ili zadržavanja lica na određenim javnim mjestima ili područjima ili ko se ne udalji iz grupe koju je ovlašteni pripadnik policije upozorio da se raziđe, kazniće se novčanom kaznom od 500 do 1.500 KM.

20. Zakon o okupljanju građana („Službeni glasnik RS“ broj 21/96) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 3.

(…) Prostorom primjerenim za javni skup smatra se i prostor na kom se odvija javni saobraćaj prevoznim sredstvima kada je moguće dodatnim mjerama obezbijediti privremenu izmjenu režima saobraćaja, kao i zaštitu zdravlja i bezbjednosti ljudi i imovine, za što se obezbjeđuju sredstva u skladu sa ovim zakonom.

Član 4.

(…) Kao mjesto održavanja javnog skupa sazivač može prijaviti prostor iz člana 2. stav 3. ovog zakona ako prihvati da snosi troškove nastale privremenom izmjenom režima saobraćaja i druge troškove nastale vanrednim obavljanjem komunalnih usluga.

(…) Član 5.

Za održavanje reda na javnom skupu odgovoran je sazivač.

Poslove zaštite lične i imovinske sigurnosti učesnika javnog skupa i drugih građana, održavanje javnog reda i mira, bezbjednosti saobraćaja i druge poslove koji se odnose ne obezbjeđivanje javnog skupa obavlja Ministarstvo unutrašnjih poslova.

(…) Član 12.

Nadležni organ može zabraniti održavanje javnog skupa radi sprečavanja ometanja javnog saobraćaja, ugrožavanja zdravlja, javnog morala ili bezbjednosti ljudi i imovine.

(…) Zakon koji je bio na snazi u vrijeme održavanja okupljanja (28. decembar 2007. godine)

21. Zakon o unutrašnjim poslovima („Službeni glasnik RS“ broj 48/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 32.

U slučaju kada je to potrebno za vršenje policijskih poslova, policajci imaju pravo da upotrijebe odgovarajuću i srazmjernu silu prema licima, kao i druge mjere i radnje propisane ovim i drugim zakonima.

(…) VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 011-0- Pžp-09-000330 od 8. oktobra 2009. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 15. oktobra 2009. godine, a apelacija je podnesena 11. novembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[...]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[...]

b) da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremu odbrane;

[...]

d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;

28. Ustavni sud, najprije, ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se, s tim u vezi, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22).

29. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje, u suštini, svode se na tvrdnju da je povrijeđen princip jednakosti oružja, da je zakonsko rješenje prema kom je on obavezan da osigura prisustvo svjedoka nepravično, jer stavlja pretjeran teret na njega kao pojedinca, te da su osporena rješenja zasnovana na iskazima isključivo svjedoka pripadnika MUP-a, a prema čijem zahtjevu je prekršajni postupak i pokrenut. Slijedeći navedeno, apelantovi navodi bit će ispitani u smislu člana 6. st. 1. i 3. d) Evropske konvencije.

30. Ustavni sud podsjeća da je, u skladu sa općim pravilom, zadatak redovnih sudova da ocijene dokaze, te njihovu relevantnost kada se na njih optuženi poziva (vidi, inter alia, Evropski sud, Barberà, Messegué i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, str. 31, stav 68). Član 6. stav 3.d) Evropske konvencije ne zahtijeva prisustvo i ispitivanje svakog svjedoka optuženog, kako je to i ukazano riječima „pod istim uvjetima“, već da se osigura potpuna jednakost oružja u predmetu (vidi, Evropski sud, Engel i drugi protiv Holandije, presuda od 8. juna 1976. godine, Serija A broj 158, str. 31, stav 89). Međutim, koncept jednakosti oružja nije iscrpljen sa sadržajem člana 6. stav 3.d) koji predstavlja samo jedan od ostalih pojavnih oblika principa jednakosti oružja (vidi, Evropski sud, inter alia, Delcourt protiv Belgije, presuda od 17. januara 1970, Serija A broj 11, str. 15, stav 28, Isgrò protiv Italije, presuda od 21. februara 1991, Serija A broj 194-A, par. 11-12, stav 31). Stoga, treba ocijeniti da li je postupak u cjelini bio pravičan onako kako to zahtijeva stav 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, inter alia, Delta protiv Francuske, presuda od 19. decembra 1990, Serija A broj 191, str. 15, stav 35).

31. Apelant, najprije, tvrdi da zakonsko rješenje prema kojem je on obavezan da osigura svjedoke stavlja pretjeran teret na njega kao pojedinca. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je članom 47. stav 1. Zakona o prekršajima propisano da, ukoliko okrivljeni ili ovlašteni organ namjeravaju da pozovu svjedoke, oni moraju osigurati pojavljivanje svjedoka na usmenom pretresu. Iz navedenog nedvosmisleno proizlazi da obaveza da se osigura da se svjedoci pojave važi za obje strane koje učestvuju u postupku pod istim uvjetima, pa suprotno apelantovim tvrdnjama, ovakvo zakonsko rješenje ne dovodi u neravnopravan položaj apelanta kao pojedinca u odnosu na MUP kao ovlašteni organ.

32. Dalje, istim članom je propisano da, u slučaju da svjedok ne želi da dobrovoljno pristupi na sud, svaka od strana može zahtijevati od suda da pozove takve svjedoke. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je apelant, izjašnjavajući se pismeno na obavijest o pokretanju prekršajnog postupka, dostavio pismene izjave lica koja je naveo kao svoje svjedoke, da je istakao da se radi o starim i bolesnim licima koja nemaju dovoljno novčanih sredstava da dođu na sud, te predložio sudu, ukoliko ove izjave ne prihvata kao vjerodostojne, da ih pozove u svojstvu svjedoka i da ga o tome obavijesti. Međutim, kao što je već ukazano, obaveza stranaka u postupku jeste da osiguraju da se svjedoci pojave, pa u tom smislu apelantov prijedlog da se navedena lica pozovu kao svjedoci sam po sebi nije obavezivao sud da to i učini. Dalje, iz obrazloženja osporenih rješenja ne može se zaključiti, a ni apelant ne tvrdi suprotno, da je u toku usmenog pretresa na bilo koji način dokazao da ova lica nisu htjela dobrovoljno pristupiti, a na osnovu čega bi redovni sud eventualno mogao zaključiti da je njihovo nepojavljivanje uslijedilo zbog okolnosti koje su van apelantove kontrole a što bi, u skladu sa članom 47. stav 3. Zakona o prekršajima, bio razlog za odgađanje ili pomjeranje usmenog pretresa. Također, ni u apelaciji, kao ni u odgovoru na obavijest o pokretanju prekršajnog postupka apelant ničim nije potkrijepio navod da su lica koja je predložio da se pozovu kao svjedoci bolesna, a zbog čega bi eventualno trebalo da budu saslušana na nekom drugom mjestu, odnosno da nemaju dovoljno sredstava da bi došla na sud. Dalje, apelant ne tvrdi i u vezi s tim ne nudi niti jedan dokaz da mu je bilo onemogućeno da ispituje svjedoke, policajce koji su pristupili na sud, kao ni da predlaže ili provodi bilo koji dokaz kojim bi utvrđivao činjenice koje mu idu u prilog. Također, apelant ne osporava ni sadržaj njegove iscrpno prenesene izjave u obrazloženju prvostepenog rješenja iz koje, pored ostalog, proizlazi da je organizirao i učestvovao u okupljanju, da za to okupljanje nije postojalo odobrenje nadležnog organa, da je članove svog udruženja pozvao da se pridruže pripadnicima drugog udruženja koje je, također, organiziralo okupljanje bez odobrenja, te da su po njegovom pozivu svi učesnici okupljanja krenuli prema kordonu policije koji je trebalo da spriječi izlazak na magistralni put i dolazak do graničnog prelaza kao mjesta okupljanja za koje je nadležni organ odbio da izda odobrenje. Najzad, apelant ni u žalbi na prvostepeno rješenje ničim nije učinio mogućim i vjerovatnim da je bio onemogućen da pozove svjedoke ili da prezentira bilo koji drugi dokaz radi utvrđivanja činjenica koje njemu idu u prilog.

33. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelantu ostavljeno razumno vrijeme kako bi postupio u skladu sa članom 47. stav 2. kojim je propisano da se zahtjev sudu za pozivanje svjedoka, ukoliko su odbili da dobrovoljno pristupe na sud, mora podnijeti najmanje osam dana prije dana određenog za usmeni pretres. Naime, apelant u apelaciji navodi da su mu obavijest o pokretanju prekršajnog postupka i poziv za usmenu raspravu dostavljeni 12. februara 2009. godine (obavijest nije dostavljena uz apelaciju). Međutim, iz činjenica predmeta proizlazi da je apelant odgovor na zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka dostavio Osnovnom sudu 31. januara 2009. godine, dakle, 17 dana prije zakazanog usmenog pretresa, odnosno devet dana prije krajnjeg roka da zatraži od suda da pozove svjedoke. Iz navedenog proizlazi da je apelant blagovremeno bio obaviješten o pokretanju prekršajnog postupka, te da je odgovor na zahtjev, zajedno sa pisanim izjavama svjedoka i prijedlogom Osnovnom sudu da, ukoliko ne prihvati pisane izjave svjedoka, navedene svjedoke pozove, dostavio i prije krajnjeg roka za podnošenje takvog zahtjeva sudu. Konačno, ni apelant u apelaciji nije isticao da mu nije ostavljeno dovoljno vremena za odgovor na zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka i pripremu odbrane, pa ni u ovom segmentu prava na pravično suđenje nije stavljen pretjeran teret na apelanta

34. Dalje, u vezi sa apelantovim navodima da mu je onemogućeno pravo na odbranu zbog toga što je u odgovoru na zahtjev o pokretanju prekršajnog postupka predložio da se saslušaju svjedoci, navodeći da se radi o starim i bolesnim licima koja nisu u mogućnosti da plate prevoz do Gradiške, te zamolio da ih sud pozove, a ovi njegovi argumenti nisu uvaženi, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u odgovoru na apelaciju (tačka 15) ukazao da je Zakonom o prekršajima predviđeno da okrivljeni može izvoditi dokaze i saslušati svjedoke, ali da je dužan da osigura njihovo prisustvo, što apelant nije učinio, a nije ni tražio od suda, ukoliko svjedoci ne žele da svjedoče, da ih pozove ili po potrebi prinudno dovede. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u prethodnima tačkama odluke (tač. 31. i 32) istakao da je obaveza stranaka u prekršajnom postupku da osiguraju da se svjedoci pojave propisana za obje strane u postupku, dakle, za ovlašteni organ, kao podnosioca zahtjeva, i za okrivljenog (apelanta). U tom smislu apelantov prijedlog da se navedena lica pozovu kao svjedoci sam po sebi nije obavezivao sud da to i učini, odnosno stranke u postupku su mogle zahtijevati od suda da pozove svjedoke samo u slučaju da svjedok ne želi da dobrovoljno pristupi na sud, a apelant u toku postupka nije ni na koji način dokazao da ova lica nisu htjela dobrovoljno pristupiti, a na temelju čega bi redovni sud eventualno mogao zaključiti da je njihovo nepojavljivanje uslijedilo zbog okolnosti koje su van apelantove kontrole, što bi, u skladu sa članom 47. stav 3. Zakona o prekršajima, bio razlog za odgađanje ili pomjeranje usmenog pretresa. Štaviše, apelant ni u apelaciji, kao ni u odgovoru na obavijest o pokretanju prekršajnog postupka ničim nije potkrijepio navod da su lica koja je predložio da se pozovu kao svjedoci bolesna, a zbog čega bi eventualno trebalo da budu saslušana na nekom drugom mjestu, odnosno da nemaju dovoljno sredstava da bi došla na sud. Konačno, kako je već navedeno, obaveza da se osigura prisustvo svjedoka podjednako se odnosi na obje strane u postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelantu nije uskraćeno pravo da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobre pod istim uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe, kako je propisano članom 6. stav 3.d) Evropske konvencije.

35. Shodno navedenom, u okolnostima konkretnog slučaja činjenica da su saslušani samo svjedoci suprotne strane, odnosno MUP-a, prema čijem zahtjevu je pokrenut prekršajni postupak, ne narušava princip jednakosti oružja na način da postupak u cjelini ne može biti ocijenjen kao pravičan u skladu sa garancijama prava na pravično suđenje.

36. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije.

Pravo na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja

37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

i) Slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugima.

38. Član 11. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja s drugima, uključujući i pravo osnivanja sindikata i pridruživanja sindikatima zbog zaštite svojih interesa.

2. Ova prava neće biti ograničena izuzev na način propisan zakonom i koji je neophodan u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, u cilju sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih. Ovim članom se ne zabranjuje uvođenje zakonitih ograničenja na ona prava koja uživaju pripadnici oružanih snaga, policije ili državne administracije.

39. Apelant tvrdi da se radilo o mirnom okupljanju i da nije postojala namjera da se izazovu nemiri, već da se skrene pažnja na ozbiljan problem starih deviznih štediša, da je zabranom održavanja skupa, a zatim neprimjerenom upotrebom sile, kao i njegovim kažnjavanjem država izašla iz okvira člana 11. stav 2. Evropske konvencije.

40. Pravo na slobodu okupljanja je, kao i pravo na slobodu govora, osnova demokratskog društva kao takvog. Zbog toga se ne treba tumačiti restriktivno (vidi, Evropski sud, G. protiv Njemačke, aplikacija broj 13079/87, odluka Komisije od 6. marta 1989, DR 60, str. 256, Rai i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 25522/94, odluka Komisije od 6. aprila 1995. godine, DR 81-A, str. 146). Pravo na slobodu okupljanja obuhvata i privatna i javna okupljanja, okupljanja na jednom mjestu i javne procesije, te skupove pojedinaca, kao i skupove koje organiziraju asocijacije (vidi, Evropski sud, Christians against Racism and Fascism protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 8440/78, odluka Komisije od 16. jula 1980. godine, DR 21, str. 138. do 148).

41. U skladu sa članom 11. Evropske konvencije, obaveza države jeste ne samo da osigura pravo na mirno okupljanje već da se uzdrži od primjene neopravdanih indirektnih ograničenja u odnosu na ovo pravo (vidi, Evropski sud, Ezelin protiv Francuske, presuda od 26. aprila 1991, Serija A broj 202, str. 20). Mada je suština člana 11. Evropske konvencije da zaštiti pojedinca od arbitrarnog miješanja javnih vlasti u uživanju ovog prava, postoji i pozitivna obaveza da se osigura efektivno izvršenje ovog prava (vidi već citiranu odluku Christians against Racism and Facism, str.148).

42. Dalje, pojam „ograničenja“ u smislu stava 2. člana 11. Evropske konvencije nije ograničen samo na mjere preduzete prije ili u toku okupljanja već uključuje i mjere preduzete nakon okupljanja kao što su krivične mjere (vidi već citiranu odluku Ezelin, stav 39).

43. Najzad, kada je u pitanju javno okupljanje na mjestu koje je označeno kao javni put, koje se koristi za saobraćaj, a posebno na glavnoj ulici u gradu, prethodno odobrenje za održavanje skupa obično ne narušava suštinu prava. Ovakva procedura je u skladu sa članom 11. stav 1. Evropske konvencije kada je propisana sa ciljem da se osigura miran karakter okupljanja i kao takva ne predstavlja miješanje u uživanje prava. Zahtjev da se dobije odobrenje prije održavanja demonstracija nije u suprotnosti sa članom 11. Evropske konvencije. S obzirom na to da država ima pravo da zahtijeva da se pribavi odobrenje, ona mora biti u stanju da primjenjuje i sankcije prema onima koji ne postupaju u skladu s tim zahtjevom (vidi, Evropski sud, Ziliberberg protiv Moldove, presuda od 1. maja 2005. godine).

44. U konkretnom slučaju predmetnom apelacijom osporena su rješenja redovnih sudova kojim je apelant proglašen odgovornim za prekršaj. Dakle, radi se o mjerama preduzetim nakon okupljanja.

45. Protiv apelanta je pokrenut prekršajni postupak zbog organiziranja i učešća u okupljanju za koje prethodno nije dobijeno odobrenje, te je osporenim rješenjima apelantu izrečena novčana kazna. U tom smislu osporena rješenja predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na slobodu okupljanja.

46. Dalje, apelant je proglašen odgovornim i izrečena mu je sankcija u skladu sa članom 22. Zakona o javnom redu i miru. Naime, apelant ne osporava da je održavanje skupa bilo zabranjeno rješenjem PS Gradiška na prostoru graničnog prelaza Gradiška i na dijelu magistralnog puta Gradiška – Banja Luka, tj. u Ulici Prvog krajiškog korpusa. Iz predočenog rješenja o zabrani održavanja skupa proizlazi da je zaključeno da će posljedica održavanja skupa na navedenoj lokaciji biti ometanje javnog saobraćaja a koje nije moguće otkloniti dodatnim mjerama i izmjenom režima saobraćaja, pa je, u skladu sa članom 12. Zakona o okupljanju građana, skup zabranjen ali samo na ovoj lokaciji, a ne i na nekom drugom mjestu na području općine. Postupajući suprotno ovoj zabrani, ostvareni su elementi prekršaja iz člana 22. Zakona o javnom redu i miru za koji je apelant proglašen odgovornim i za koji mu je izrečena sankcija. Shodno navedenom, miješanje u apelantovo pravo na slobodu mirnog okupljanja zasnovano je na zakonu.

47. Dalje, svrha mjere zabrane okupljanja bila je da se osigura nesmetano odvijanje javnog saobraćaja i funkcioniranje graničnog prelaza, čije ometanje bi, s obzirom na frekventnost magistralnog puta i graničnog prelaza, moglo dovesti do narušavanja javnog reda i mira, te ometanja kretanja ljudi i dobara, što nesumnjivo predstavlja legitiman cilj.

48. Najzad, potrebno je odgovoriti na pitanje da li miješanje u apelantovo pravo na slobodu mirnog okupljanja zadovoljava i standard proporcionalnosti. U konkretnom slučaju nesporno je da se radilo o skupu koji nije dobio prethodno odobrenje i da su apelant i ostali učesnici bili upoznati sa ovom činjenicom. Svrha održavanja skupa, prema apelantovim tvrdnjama, bila je da se skrene pažnja na problem starih deviznih štediša, bez namjere da se izazovu neredi ili nemiri. U prilog ovoj apelantovoj tvrdnji govori i navod da se radilo, uglavnom, o starijim licima koja, s obzirom na životnu dob, potencijalno ne bi mogla predstavljati opasnost po javni red i mir. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti zašto je za održavanje ovakvog skupa bilo neophodno da to bude prostor jednog od najfrekventnijih graničnih prelaza. Dalje, posljedica održavanja skupa na označenom mjestu, a kako je to konstatirano i u rješenju o njegovoj zabrani, moglo je biti ometanje javnog saobraćaja. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je do sukoba između apelanta i ostalih učesnika skupa (oko 400 građana) došlo nakon što je apelant, kao organizator i učesnik protesta, pozvao ostale da se pridruže drugoj grupi (oko 200 građana) koja je, također, organizirala i učestvovala u skupu koji nije imao prethodno odobrenje, te su zajedno, potiskujući kordon policije, izašli na mjesto na kojem im je okupljanje upravo bilo zabranjeno. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi, a što ni apelant ne dovodi u pitanje, da je upotreba sile uslijedila nakon što su apelant i ostali učesnici skupa potisnuli kordon policije, izašavši na magistralni put, čime je došlo do narušavanja javnog reda i mira većeg obima i tjelesnog povređivanja kako učesnika skupa, tako i policajaca. Shodno navedenom, proizlazi da je skup izgubio karakter mirnog okupljanja nakon što je apelant učesnike protesta pozvao da se upute prema kordonu policije iako je znao da je održavanje skupa zabranjeno na lokaciji čiji pristup je trebalo da onemogući policija, odnosno da skup može biti održan na bilo kom drugom mjestu na području općine, čime bi se izbjegli neredi i narušavanje javnog reda do kojeg je došlo. Upotreba fizičke sile od policije, kako bi se spriječili učesnici okupljanja (oko 600 građana) da dođu do predviđenog mjesta okupljanja, ne može se smatrati pretjeranom, jer, kako proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, apelant i ostali učesnici okupljanja su, ipak, uspjeli izaći na magistralni put i tu se i zadržati. Najzad, apelantu je izrečena sankcija – novčana kazna za narušavanje javnog reda čija je posljedica bila povređivanje većeg broja učesnika okupljanja i policajaca. Također, apelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 600,00 KM, a koja može biti izrečena u rasponu od 500,00 KM do 1.500,00 KM, dakle, neznatno više od minimalnog iznosa, te je obavezan na plaćanje troškova postupka od 150,00 KM, a što se u okolnostima konkretnog slučaja ne može smatrati pretjeranim teretom u uživanju apelantovog prava na mirno okupljanje.

49. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu mirnog okupljanja iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije u odnosu na princip jednakosti oružja u prekršajnom postupku kada apelant, u skladu sa zakonskom obavezom koja pod istim uvjetima važi i za suprotnu stranu, nije osigurao da se pojave lica u svojstvu svjedoka, niti je na bilo koji način dokazao da ona neće dobrovoljno da pristupe na sud, a shodno čemu je mogao zahtijevati od suda da ih pozove. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije kada nema ništa drugo što bi ukazivalo na to da je na bilo koji način doveden u neravnopravan položaj u odnosu na suprotnu stranu, a odluka kojom je utvrđeno postojanje prekršaja i prekršajna odgovornost zasniva se i na iskazima svjedoka suprotne strane, čije je prisustvo, u skladu sa zakonskom obavezom, suprotna strana osigurala.

51. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu mirnog okupljanja iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije kada je, zbog organiziranja i učestvovanja u okupljanju koje je prethodno zabranjeno i koje je izgubilo karakter mirnog okupljanja i radnjama samog apelanta, upotrijebljena fizička sila kako bi se osigurao javni red i mir i zaštitila prava drugih na način koji ne ukazuje da je u okolnostima konkretnog slučaja bila pretjerana, te kada je apelantu izrečena novčana sankcija koja se ne može smatrati pretjeranim teretom u uživanju prava na mirno okupljanje.

52. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3552/09 (S. N.) | Sudska praksa | Aktio