Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3905/09 (M. J.)
Odluka donesena 31. 01. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Šta se smatra imovinom
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Miješanje u imovinu
- Građanski postupak
- Miješanje u pravo na dom
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Proporcionalnost
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3905/09
Apelacija
Odluka o meritumu
31. 01. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3905/09, rješavajući apelaciju Mumina Jejne, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 30. januara 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mumina Jejne podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-001 109 od 16. septembra 2009. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mumin Jejna (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Azem Mehonić, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-001 109 od 16. septembra 2009. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Dragomira Bojata (u daljnjem tekstu: tužilac), druge strane u predmetnom sudskom postupku, zatraženo je 29. juna 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je 6. jula 2010. godine dostavio odgovor na apelaciju. Tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda dostavljen je apelantu 19. oktobra 2010. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P- 201/05-B od 20. januara 2006. godine odbijen je tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže apelant da iseli iz stana koji se nalazi u Sarajevu, ulica Vase Butozana broj 3/III (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te da mu preda u posjed predmetni stan slobodan od lica i stvari, uz naknadu troškova postupka (stav I izreke presude). Odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužilac da mu isplati, po osnovu uloženih sredstava u adaptaciju predmetnog stana, iznos od 8.150,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom (stav II izreke presude). Obavezan je tužilac da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.488,00 KM (stav III izreke presude).
7. U obrazloženju presude Općinski sud je, prije svega, naveo da je tužilac 24. januara 2005. godine podnio predmetnu tužbu zahtijevajući da se naloži apelantu da iseli iz predmetnog stana, te da mu preda predmetni stan u posjed i slobodno raspolaganje shodno odredbama člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su tužilac kao kupac i Zvonimir Marunović kao prodavac 12. decembra 1986. godine zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnog stana. Također, Općinski sud je naveo da je utvrđeno da su apelant kao kupac i Zvonimir Marunović kao prodavac 15. maja 1996. godine zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnog stana. Pri tome, Općinski sud je naveo da je nesporno da predmetni stan nije upisan u zemljišne knjige, te da stoga nijedna od parničnih stranaka nije upisana sa pravom vlasništva na predmetnom stanu. Općinski sud je, dalje, naveo da je u toku postupka utvrđeno da je Presudom Općinskog suda broj P-422/03 od 2. oktobra 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1396/04 od 6. augusta 2004. godine, utvrđeno da je tužilac vlasnik predmetnog stana. Općinski sud je naveo da apelant u konkretnom slučaju nije bespravni korisnik, budući da je u predmetni stan uselio na osnovu valjanog pravnog osnova za sticanje prava vlasništva na stanu, tj. na osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog 15. maja 1996. godine sa vlasnikom stana. Općinski sud je naveo da je tužilac pravo vlasništva na predmetnom stanu stekao 6. augusta 2004. godine kada je prvostepenu presudu, kojom je utvrđeno tužiočevo vlasništvo na predmetnom stanu, potvrdio drugostepeni sud i kada je stekla formalnu pravosnažnost. Općinski sud je ukazao na to da je tužilac postavljenim tužbenim zahtjevom tražio apelantovo iseljenje iz predmetnog stana, a da pri tome nije tražio poništenje ugovora o kupoprodaji od 15. maja 1996. godine, u smislu odredaba čl. 103. i 109. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, Općinski sud je naveo da ugovor o kupoprodaji, koji je zaključen 15. maja 1996. godine između apelanta i Zvonimira Marunovića, proizvodi pravno djelovanje u smislu člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti i člana 23. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, te da predstavlja valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva na predmetnom stanu. S obzirom na to, Općinski sud je naveo da se apelantovo korištenje i boravak u predmetnom stanu ne može smatrati bespravnim, a da je ta činjenica jedan od uvjeta, pored činjenice vlasništva, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se, u smislu odredaba člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, udovoljilo tužiočevom postavljenom tužbenom zahtjevu. Budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno da apelant koristi predmetni stan po osnovu zakonitog osnova, Općinski sud je zaključio da je tužiočev tužbeni zahtjev neosnovan. U pogledu apelantovog protivtužbenog zahtjeva, Općinski sud je naveo da je takav zahtjev neosnovan, budući da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 215. ZOO-a.
8. Odlučujući o tužiočevoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-Gž-06-001 109 od 16. septembra 2009. godine kojom je uvažio tužiočevu žalbu, pa je prvostepenu presudu preinačio tako što je obavezao apelanta da iseli iz predmetnog stana, te da predmetni stan, slobodan od lica i stvari, preda tužiocu u posjed, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 960,00 KM. U preostalom dijelu prvostepena presuda (stav II izreke prvostepene presude) ostala je neizmijenjena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pogrešno ocijenio Presudu Općinskog suda broj P-422/03 od 2. oktobra 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž- 1396/04 od 6. augusta 2004. godine, te da je izveo pogrešne zaključke u odnosu na relevantne činjenice i pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud je naveo da iz navedenih presuda proizlazi da su tužilac i Zvonimir Marunović zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnog stana od 12. decembra 1986. godine, te da je nakon zaključenja tog ugovora tužilac ušao u posjed predmetnog stana, tako da se smatra da je kupoprodajni ugovor u cijelosti realiziran. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je tužilac postao vlasnik predmetnog stana danom donošenja drugostepene presude u predmetu Općinskog suda broj P- 422/03, tj. 6. augusta 2004. godine. Naime, Kantonalni sud je ukazao na to da Presuda Općinskog suda broj P-422/03 od 2. oktobra 2003. godine i Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1396/04 od 6. augusta 2004. godine u konkretnom slučaju imaju deklaratoran karakter jer je navedenim presudama utvrđeno da je tužilac na osnovu zaključenog kupoprodajnog ugovora od 12. decembra 1986. godine postao vlasnik predmetnog stana. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da tužilac u predmetnoj pravnoj stvari nije imao potrebu da traži poništenje ugovora o kupoprodaji predmetnog stana koji je zaključen između apelanta i Zvonimira Marunovića, budući da je apelant kupio predmetni stan od nevlasnika. S obzirom na to da je apelant zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana sa nevlasnikom stana, Kantonalni sud je naveo da je time taj kupoprodajni ugovor od 15. maja 1996. godine apsolutno ništav, jer Zvonimir Marunović nije mogao prenijeti na apelanta više prava nego što ih je sam imao. S obzirom na to da je ugovor o kupoprodaji predmetnog stana koji je zaključen 15. maja 1996. godine između apelanta i Zvonimira Marunovića apsolutno ništav, Kantonalni sud je naveo da nije ni bilo potrebe taj ugovor presudom poništavati, odnosno utvrđivati apsolutnu ništavost tog ugovora.
9. Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 38. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima propisano da se "pravo vlasništva na nekretninama na osnovu pravnog posla stječe upisom u javne knjige o nekretninama ako je nositelj savjestan, te da se savjesnost stjecatelja pretpostavlja". Također, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 38. stav 2. navedenog zakona propisano da "u slučaju više savjesnih stjecatelja, upis u javne knjige ima pravo zahtijevati stjecatelj kome je nekretnina predata u posjed, a dok je nekretnina u posjedu prenositelja, upis u javne knjige ima pravo zahtijevati stjecatelj koji je prvi stekao pravni osnov za prenos prava vlasništva". U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je pri tumačenju navedenih zakonskih odredaba potrebno imati u vidu notornu činjenicu da u vrijeme kada su tužilac i Zvonimir Marunović zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnog stana od 12. decembra 1986. godine nisu postojale knjige položenih ugovora. Naime, Kantonalni sud je ukazao na to da se radi o stanu koji je izgrađen u novogradnji u naselju koje nije uknjiženo u zemljišnim knjigama, te da stoga ni zgrada ni predmetni stan nisu bili uknjiženi u zemljišnim knjigama. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da u slučaju da su postojale knjige položenih ugovora, tada bi tužilac zaključenjem kupoprodajnog ugovora od 12. decembra 1986. godine, isplatom kupoprodajne cijene i ulaskom u posjed stana, stekao sve uvjete za uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu. Prema mišljenju Kantonalnog suda, tužilac je u konkretnom slučaju prvi sticatelj koji je imao pravni osnov za upis prava vlasništva na predmetnom stanu. S obzirom na to, te imajući u vidu činjenicu da je pravosnažnom Presudom Općinskog suda broj P-422/03 od 2. oktobra 2003. godine utvrđeno pravo vlasništva na predmetnom stanu u tužiočevu korist, Kantonalni sud je zaključio da je postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da je imao u vidu i činjenicu da je tužilac napustio predmetni stan početkom ratnih djelovanja, te da je taj sud, odlučujući kao u izreci presude, osigurao tužiocu kao vlasniku pravo na imovinu i pravo na mirno uživanje imovine u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je 15. maja 1996. godine sa Zvonimirom Marunovićem zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, koji je ovjeren u Općinskom sudu pod brojem Ov. 3046/97 od 23. maja 1997. godine, te da je stupio u posjed predmetnog stana 15. juna 1997. godine. Apelant navodi da je prvostepeni sud utvrdio da on koristi predmetni stan po osnovu valjanog pravnog posla – ugovora o kupoprodaji, te da taj ugovor niko nije osporavao niti dovodio u pitanje pravnu valjanost tog ugovora, čak ni tužilac u predmetnom sudskom postupku. S obzirom na to, apelant smatra da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, te pravilno postupio kada je odbio kao neosnovan tužiočev tužbeni zahtjev. Apelant navodi da je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu tako što je usvojio tužiočev tužbeni zahtjev, a da, pri tome, nije naveo nijedan pravni osnov za takvu odluku. Apelant navodi da posjeduje valjan kupoprodajni ugovor koji je zaključen u skladu sa relevantnim odredbama ZOO-a, da je predmetni ugovor ovjeren u nadležnom sudu u skladu sa Zakonom o prometu nepokretnosti, da je platio porez na promet za predmetni stan u skladu sa Zakonom o porezu na promet Kantona Sarajevo, da je predao kupoprodajni ugovor na knjiženje, te da mu pri tome niko nije osporavao pravo vlasništva na predmetnom stanu. Apelant navodi da je uprkos svemu tome drugostepeni sud donio presudu kojom ga je obavezao da iseli iz predmetnog stana i da taj stan preda tužiocu.
b) Odgovor na apelaciju
11. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je taj sud pravilno ocijenio pisane dokaze u spisu, da je utvrdio relevantne činjenice, te da je pravilno primijenio materijalno pravo, tj. relevantne odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. S obzirom na to, Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
12. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 23.
Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.
Član 38.
Pravo vlasništva na nekretnine, na osnovu pravnog posla stječe se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan. Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja. U slučaju više savjesnih stjecatelja, upis u javne knjige ima pravo zahtijevati stjecatelj kome je nekretnina predata u posjed, a dok je nekretnina u posjedu prenositelja, upis u javne knjige ima pravo zahtijevati stjecatelj koji je prvi stekao pravni osnov za prenos prava vlasništva.
Član 43. st. 1. i 2.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
VI.Dopustivost
13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
15. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-001 109 od 16. septembra 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. oktobra 2009. godine, a apelacija je podnesena 10. decembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
17. Apelant osporava navedenu presudu Kantonalnog suda tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
20. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju podržava i Ustavni sud, sporovi između privatnih lica koji se tiču imovinskih prava uvijek spadaju u građanska prava, te se stoga na njih primjenjuju i standardi koje propisuje član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Pretto protiv Italije, presuda od 8. decembra 1983. godine).
21. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se u suštini odnose na tvrdnju da je Kantonalni sud pri donošenju svoje odluke proizvoljno primijenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
22. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je tužilac u predmetnom postupku postavio stvarnopravni zahtjev za predaju u posjed predmetnog stana u smislu odredaba člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 43. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima propisano da "vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari", dok je stavom 2. tog člana propisano da "vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog". Dakle, jasno proizlazi da je tužilac, povodom vlasničke tužbe, dužan dokazati da je vlasnik one stvari čiji povrat ili predaju u posjed traži, te da se tražena stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno ukazao na to da je Presudom Općinskog suda broj P-422/03 od 2. oktobra 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1396/04 od 6. augusta 2004. godine, utvrđeno da je tužilac, na osnovu zaključenog ugovora o kupoprodaji predmetnog stana od 12. decembra 1986. godine, postao vlasnik predmetnog stana. S obzirom na to, te budući da je apelant u posjedu predmetnog stana, Kantonalni sud je zaključio da je osnovan tužiočev tužbeni zahtjev, te slijedom toga obavezao apelanta da iseli iz predmetnog stana, te da taj stan preda tužiocu u posjed. Dovodeći u vezu odredbe člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima sa odlukom Kantonalnog suda, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno ukazao na to da "tužilac u predmetnoj pravnoj stvari nije imao potrebe da traži poništenje apelantovog ugovora o kupoprodaji predmetnog stana", u čemu Ustavni sud, također, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, budući da je pravosnažnom sudskom odlukom utvrđeno da je tužilac vlasnik predmetnog stana, te imajući u vidu odredbe člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u tom pogledu dao zadovoljavajuće obrazloženje, tako da se apelantovi navodi, izneseni na taj način, pokazuju kao potpuno neosnovani.
23. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge za svoje odlučivanje, koji ne ostavljaju bilo kakav utisak proizvoljnosti, te da je na taj način poštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na dom
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
25. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.
26. Prilikom razmatranja da li je povrijeđen član 8. Evropske konvencije, Ustavni sud prvenstveno mora utvrditi predstavlja li predmetni stan apelantov "dom" u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije, a zatim da li osporena odluka predstavlja "miješanje" javnih vlasti u poštivanje apelantovog prava na dom. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant, nakon zaključenja ugovora o kupoprodaji predmetnog stana, u toku 1997. godine uselio u taj stan. S obzirom na to da apelant živi u predmetnom stanu od 1997. godine, Ustavni sud smatra da taj stan predstavlja njegov dom u smislu člana 8. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da je osporenom odlukom došlo do miješanja u apelantovo pravo na dom, budući da je njome naloženo apelantu da iseli iz predmetnog stana, te da taj stan preda tužiocu u posjed.
27. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste da li je "miješanje" u apelantovo pravo na dom opravdano u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Da bi "miješanje" bilo opravdano ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa i (c) biti u skladu sa principom proporcionalnosti u demokratskom društvu. Uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49). U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije "neophodno" da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).
28. Ustavni sud ponovo ukazuje na to da je tužilac u predmetnom postupku postavio stvarnopravni zahtjev za predaju u posjed predmetnog stana u smislu odredaba člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno istakao da je pravosnažnom Presudom Općinskog suda broj P-422/03 od 2. oktobra 2003. godine utvrđeno da je tužilac, na osnovu zaključenog ugovora o kupoprodaji predmetnog stana od 12. decembra 1986. godine, postao vlasnik predmetnog stana, te slijedom toga obavezao apelanta da tužiocu (kao vlasniku) preda predmetni stan u posjed. Dovodeći u vezu odluku Kantonalnog suda sa odredbama člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, Ustavni sud ukazuje na to da je miješanje u apelantovo pravo na dom izvršeno na osnovu "zakona". Pri tome, Ustavni sud ističe da je Zakon o vlasničko-pravnim odnosima objavljen u službenim glasilima, dakle, dostupan je građanima, te da na jasan i precizan način regulira pitanje zaštite prava vlasnika, iz čega proizlazi da je miješanje u apelantovo pravo na dom izvršeno na osnovu zakona koji ispunjavaju standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti.
29. S obzirom na to da je miješanje u apelantovo pravo "zakonito" u smislu standarda Evropske konvencije, Ustavni sud kao sljedeće treba ispitati da li miješanje u apelantovo pravo na dom ima legitiman cilj od javnog ili općeg interesa. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da je osporena odluka, kojom je naloženo apelantu da iseli iz predmetnog stana i da taj stan preda tužiocu u posjed, donesena u skladu sa odredbama člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, te da kao takva nesumnjivo ima cilj zaštitu prava vlasnika u odnosu na ostala lica kod kojih se nalazi stvar koja je predmet vlasništva. Stoga, Ustavni sud smatra da zaštita prava vlasnika shodno odredbama člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima nesumnjivo ima legitiman cilj od javnog ili općeg interesa.
30. Konačno, Ustavni sud treba ispitati da li je miješanje u apelantovo pravo na dom neophodna mjera u demokratskom društvu, što implicira potrebu da se utvrdi postojanje ravnoteže između prava pojedinca i javnog interesa putem primjene principa proporcionalnosti. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da javni ili opći interes koji se ogleda kroz zaštitu prava vlasnika i dosljednu primjenu relevantnih zakonskih odredaba koje reguliraju to pitanje bez sumnje preteže nad apelantovim pravom da i dalje bude u posjedu predmetnog stana, pogotovo što apelant u predmetnom postupku nije dokazao da u odnosu na predmetni stan ima bilo kakvo pravo zasnovano na zakonu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporena odluka kojom je apelantu naloženo da iseli iz predmetnog stana i da taj stan preda tužiocu u posjed predstavlja "legitiman cilj u javnom ili općem interesu", odnosno neophodnu mjeru u demokratskom društvu radi zaštite prava i sloboda drugih u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, tj. u konkretnom slučaju radi zaštite prava tužioca kao vlasnika predmetnog stana.
31. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom Kantonalnog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
33. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
34. Prilikom razmatranja da li je povrijeđen član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelant "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da riječ "imovina" uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Dalje, prema jurisprudenciji Evropskog suda, "posjed" koji se štiti može biti samo "postojeći posjed" (vidi Evropski sud, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi Evropski sud, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A, broj 332, tačka 31). Ustavni sud ukazuje na to da je zaključenjem ugovora o kupoprodaji predmetnog stana apelant stekao "legitimno očekivanje" da će ostvariti pravo na predmetni stan, a osim toga bio je u posjedu spornog stana, što predstavlja "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
35. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, te ukoliko jeste, u sklopu kojeg od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti razmatrano. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je osporenom odlukom naloženo apelantu da iseli iz predmetnog stan i da taj stan preda u posjed tužiocu, što nesumnjivo predstavlja miješanje u apelantovo pravo na imovinu u smislu drugog pravila izraženog u stavu 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to, Ustavni sud kao sljedeće mora ispitati je li lišavanje apelanta u uživanju prava na imovinu, na način kako je to rezultiralo osporenom odlukom, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je (a) predviđeno zakonom (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti. Ustavni sud ističe da je osporena odluka Kantonalnog suda, koja je osnov miješanja u apelantovu imovinu, zasnovana na odredbama člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je u prethodnim tačkama ove odluke, pri ispitivanju navoda o povredi prava na dom, zaključio da navedene odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima ispunjavaju standarde "zakonitosti" u smislu Evropske konvencije. Također, Ustavni sud je ukazao na to da zaštita prava vlasnika i dosljedna primjena relevantnih zakonskih odredaba predstavljaju legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, te da u konkretnom slučaju nije narušen princip proporcionalnosti između legitimnog cilja kojem se teži i apelantovog prava. Naime, kako je već navedeno, apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je on zaista i postao vlasnik predmetnog stana i da stoga njegovo pravo u pogledu predmetnog stana, s obzirom na neprikosnoveno mjesto pojma "imovine" u modernim pravnim sistemima, preteže nad općim interesom koji se ogleda kroz dosljednu primjenu odredaba zakona koji reguliraju način sticanja prava vlasništva na nekretninama.
36. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom Kantonalnog suda nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada redovni sud detaljno i jasno obrazloži svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
38. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje javnih vlasti u apelantovo pravo na dom i pravo na imovinu zasnovano na zakonu i radi postizanja legitimnog cilja, a pri tome nije narušen ni princip proporcionalnosti između apelantovog prava i zakonitog cilja kojem se teži.
39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić