Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3990/09 (A. A.)

Odluka donesena 31. 01. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Miješanje u imovinu
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Oduzimanje imovine
  • Proporcionalnost
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3990/09

Apelacija

Odluka o meritumu

31. 01. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 3990/09, rješavajući apelaciju Adema Alića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Constance Grewe, sutkinja Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 30. januara 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Adema Alića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Kž-09-000 079 od 16. oktobra 2009. godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Adem Alić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja podnio je 17. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Kž-09-000 079 od 16. oktobra 2009. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog tužilaštva u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 5. jula 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Policijske uprave IV, Policijska stanica Tešanj (u daljnjem tekstu: Policijska stanica Tešanj), zatraženo je 26. jula 2012. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor dostavio 9. jula 2010. godine, Općinski sud 2. septembra 2010. godine, Kantonalno tužilaštvo 9. jula 2010. godine, a Policijska stanica Tešanj 7. augusta 2012. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Kantonalnog i Općinskog suda, te Kantonalnog tužilaštva dostavljeni su apelantu 30. septembra 2010. godine, a odgovor Policijske stanice Tešanj dostavljen je apelantu 30. augusta 2012. godine. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Policijska stanica Tešanj je potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta broj 08-03/10- 1-131/08 od 19. decembra 2008. godine (u daljnjem tekstu: potvrda o oduzimanju), na osnovu člana

80. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), od apelanta oduzela putničko motorno vozilo označenih karakteristika (u daljnjem tekstu: sporni automobil), ključ za stavljanje u pogon spornog automobila, te opremu za navedeno vozilo uz navođenje sadržaja opreme. U potvrdi koju je apelant svojeručno potpisao konstatirano je da su navedeni predmeti dobrovoljno predati, kao i da apelant ima mogućnost izjavljivanja žalbe.

7. Apelant je, u skladu sa članom 83. ZKPFBiH, protiv potvrde o oduzimanju izjavio žalbu Općinskom sudu.

8. Općinski sud je Rješenjem broj 039 0 Kv 09 000 022 od 25. augusta 2009. godine apelantovu žalbu uvažio, ukinuo potvrdu o oduzimanju, te naložio da se apelantu, po pravosnažnosti ovog rješenja, oduzeti predmeti odmah vrate.

9. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelant u žalbi, između ostalog, istakao da je sporno vozilo kupio u februaru 2007. godine od njemu poznatog lica, da je registrirano u Policijskoj stanici Tešanj 21. novembra 2007. godine sa rokom važenja saobraćajne dozvole do 21. novembra 2008. godine, da mu je inspektor policije saopštio da je automobil ukraden 18. novembra 2000. godine u Beogradu i da je za njim raspisana međunarodna potraga, te da je na zahtjev policije 19. novembra 2008. godine sporni automobil dovezao pred policijsku stanicu, te je tom prilikom automobil oduzet i data mu je potvrda o oduzimanju.

10. U obrazloženju rješenja je konstatirano da je u okolnostima kada je oduzimanje izvršeno u smislu člana 80. ZKPFBiH, dakle bez naredbe suda, nužno traženje naknadnog odobrenja od suda za oduzimanje predmeta u roku od 72 sata, a da u konkretnom slučaju to nije učinjeno. U tom smislu neosnovanim su ocijenjeni navodi Kantonalnog tužilaštva da ne postoji obaveza naknadnog odobrenja oduzimanja spornog vozila u situaciji kada je ono dobrovoljno predato. S tim u vezi je ukazano na to da je naredba o oduzimanju predmeta pravni akt koji ne zavisi ni od kakve dobrovoljnosti i izvršava se prinudno. Dalje, neosnovanim su ocijenjeni navodi Kantonalnog tužilaštva da ovlaštena službena lica iz policije nisu tražila naknadno odobrenje za oduzimanje spornog vozila, shodno članu 80. ZKPFBiH, jer iz akta policije broj 08-3/10-1-04-2-14161/08 od 24. decembra 2008. godine proizlazi da je takav prijedlog podnesen Kantonalnom tužilaštvu, koje nije postupilo povodom tog prijedloga. Prema ocjeni Općinskog suda, osim ovog propusta, ukazano je i na to da nema niti jednog dokaza u smislu počinjenosti krivičnog djela – ko je počinio krivično djelo, da li se protiv nekog vodi krivični postupak, zbog čega se osnovano postavlja pitanje postojanja optuženog u ovom predmetu i da li je oduzimanje spornog vozila preuranjeno. Prema ocjeni Općinskog suda, zbog nepostojanja krivičnog postupka, izvjesne fotokopije depeše policije bez ovjere da odgovaraju originalu ne mogu biti valjan dokaz s obzirom na to da se za oduzimanje predmeta i krivično gonjenje traže zakonito pribavljeni dokazi. U vezi s tim je ukazano i na to da uz fotokopije (akata) Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova, Federalna uprava policije (u daljnjem tekstu: FMUP), broj 14/2-1-19567 od 27. novembra 2008. godine i broj 14/2-1-199987/SF od 3. decembra 2008. godine nije priložen nikakav akt iz kojeg bi se vidjelo potraživanje predmetnog vozila iz Srbije, kao ni da je tamo pokrenut krivični postupak protiv nekog, te da nije navedeno oštećeno lice. Imajući u vidu da iz sadržaja navedenih dopisa proizlazi da se traži da se oduzeto vozilo zadrži pod nadzorom i da se FMUP obavijesti o mjestu i uvjetima preuzimanja vozila od legitimnog vlasnika, iako se u konkretnom slučaju radi samo o privremenom oduzimanju vozila, Općinski sud je naglasio da konačnu riječ mora dati sud u odgovarajućem postupku, a koji se u okolnostima konkretnog slučaja zaobilazi.

11. Općinski sud je ukazao na to da apelantova savjesnost ničim nije dovedena u pitanje jer bi u suprotnom bio optužen i protiv njega bi se vodio krivični postupak. U vezi s tim je istaknuto da je apelant kupio vozilo od njemu poznatog lica, da je vozilo nesmetano registrirano na području BiH od 2000. godine pa nadalje, uz provjere koje se obavezno vrše uz registraciju vozila, a zbog čega se opravdano postavljaju i pitanja postojanja krivičnog djela iz 2000. godine, izvršioca tog djela, ko je oštećeni, i to sa aspekta nepostojanja valjanih dokaza, eventualne zastare krivičnog gonjenja, a što je preuranjeno s obzirom na to da još uvijek nema nikakvog krivičnog postupka.

12. Najzad, Općinski sud se u prilog ovakvoj svojoj odluci pozvao na Rješenje Kantonalnog suda broj 004-0-Kž-07-000 281 od 14. decembra 2007. godine u kojem je Kantonalni sud iskazao stanovište o nezakonitosti naredbe za oduzimanje predmeta donesene u gotovo identičnim okolnostima.

13. Kantonalni sud je Rješenjem broj 004-0-Kž-09-000 079 od 16. oktobra 2009. godine uvažio žalbu Kantonalnog tužilaštva i preinačio rješenje Općinskog suda tako da je apelantova žalba izjavljena protiv potvrde o oduzimanju odbijena kao neosnovana.

14. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je konstatirao da je uvidom u dopis FMUP-a broj 14/2-1-19987 od 3. decembra 2008. godine utvrđeno da je sporno vozilo oduzeto prema potvrdi o oduzimanju, ukradeno u Srbiji i da je predmet međunarodne potrage putem Interpola, da je u toku postupka pribavljena dokumentacija o krađi preko Interpola Sarajevo, a putem Interpola Beograd, te da je zatraženo da se sporno vozilo zadrži pod nadzorom i obavijesti o mjestu i uvjetima pod kojima će legitimni vlasnik preuzeti automobil. Na osnovu navedenog zaključeno je da je nesporno da se radi o vozilu ukradenom u Srbiji, kao i da je postojala opasnost od odlaganja, odnosno da je sporno vozilo trebalo oduzeti bez odlaganja, kako bi se moglo vratiti legitimnom vlasniku. Kantonalni sud je ukazao na to da se u konkretnom slučaju očito radi o počinjenju krivičnog djela krađe predmetnog vozila i da je postojala opasnost od odlaganja koja se ogledala u mogućnosti da bi sporno vozilo moglo biti zamijenjeno ili prepravljeno, a na što je u žalbi na prvostepeno rješenje i ukazalo Kantonalno tužilaštvo. Istaknuto je da je članom 80. stav 1. ZKPFBiH propisano da se privremeno oduzimanje predmeta može izvršiti i bez naredbe suda, da se predmeti iz člana 79. stav

1. ZKPFBiH mogu privremeno oduzeti i bez naredbe suda ukoliko postoji opasnost od odlaganja, te da u situaciji kada se lice izričito protivi oduzimanju predmeta, tužilac u roku od 72 sata od izvršenog pretresanja podnosi zahtjev sudu za naknadno odobrenje za oduzimanje predmeta. S tim u vezi, naglašeno je da iz potvrde o oduzimanju, koju je apelant svojeručno potpisao, proizlazi da je sporno vozilo dobrovoljno predano, na osnovu čega je zaključeno da u konkretnom slučaju Kantonalno tužilaštvo, u skladu sa članom 80. stav 1. ZKPFBiH, i nije imalo obavezu da podnosi zahtjev za naknadno oduzimanje predmeta, odnosno da takva obaveza u smislu citirane odredbe postoji samo kada se lice od kojeg se predmet oduzima tome izričito usprotivi. Na osnovu navedenog zaključeno je da je postupak oduzimanja spornog vozila bio u potpunosti u skladu sa zakonom i da je potvrda o oduzimanju izdata na zakonit način, u smislu člana 80. stav 1. a u vezi sa članom 79. stav 1. ZKPFBiH.

15. Prema ocjeni Kantonalnog suda, neprihvatljivo je tumačenje prvostepenog suda u pogledu člana 80. stav 1. ZKPFBiH jer je ignorirana razlika između privremenog oduzimanja predmeta u situaciji kada je do oduzimanja došlo dobrovoljno od situacije u kojoj je postojalo protivljenje, jer se radi o dvije različite pravne situacije u kojima je i postupak drugačiji. Dalje, ukazano je i na to da je prvostepeni sud prekoračio granice svojih ovlaštenja jer se upustio u razmatranje o tome ko je izvršilac krivičnog djela, te o krivičnoj odgovornosti. Kako ističe Kantonalni sud, u okolnostima konkretnog slučaja bilo je dovoljno utvrditi da postoji podatak o ukradenom vozilu i da postoji opasnost za privremeno oduzimanje spornog vozila. Najzad, Kantonalni sud je ukazao na to da je u članu 79. stav 1. ZKPFBiH propisano da se predmet koji se po zakonu treba oduzeti ili koji može poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku može privremeno oduzeti, pa da je potpuno nebitno ko je držalac takvog predmeta, po kojem osnovu je do njega došao i slično, a što i jeste predmet kriminalističko-operativne obrade, a u daljnjem toku eventualno i predmet istrage.

16. Policijska stanica Tešanj je potvrdom o vraćanju privremeno oduzetih predmeta broj 08- 03/10-1-131/08/11 od 22. februara 2011. godine, u skladu sa članom 217. ZKPFBiH, sporni automobil vratila punomoćniku legitimnog vlasnika.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjem Kantonalnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da mu nije prezentiran bilo kakav akt na osnovu kojeg se od njega oduzima sporno vozilo, da ga prilikom oduzimanja vozila ovlašteno službeno lice nije poučilo o pravnom učinku dobrovoljnog ili nedobrovoljnog predavanja spornog vozila, da prije oduzimanja spornog vozila, tj. 19. decembra 2008. godine, kao ni na taj dan, a ni kasnije, nije saslušan u vezi s tim kako je postao vlasnik i posjednik spornog vozila, te najzad ističe način na koji je Kantonalni sud primijenio član 80. stav 1. ZKPFBiH. Apelant navodi da je sporno vozilo prethodno već osam puta registrirano u BiH (u Sarajevu, Žepču i Tešnju), te da je od njega oduzeto kada je podnio zahtjev za registraciju, kao i da nije imao namjeru da ga otuđi ili da ga sakrije. Prema apelantovom mišljenju, u skladu sa članom 79. stav 1. ZKPFBiH, predmeti se mogu oduzeti u krivičnom postupku protiv poznatog ili nepoznatog počinioca, ali istraga mora biti u toku za tačno određeno krivično djelo sa kojim je u vezi predmet koji se oduzima. Apelant ističe da krivični postupak nije pokrenut protiv njega, odnosno da, prema njegovim saznanjima, krivični postupak nije pokrenut ni protiv nekog drugog lica. Navodi da su zakonom propisane i druge mogućnosti za osiguranje dokaza (stavljanje klauzule u saobraćajnu dozvolu o zabrani otuđenja i sl.), te da je sporno vozilo stekao valjanim pravnim poslom. Najzad, apelant ukazuje na to da je prvostepeni sud njegovu žalbu na potvrdu o oduzimanju uvažio zasnivajući svoju odluku i na Rješenju Kantonalnog suda broj 004- 0-Kž-07-000 281 od 14. decembra 2007. godine u kojem je ovaj sud zaključio da je naredba o oduzimanju predmeta nezakonita u okolnostima koje su gotovo identične njegovom slučaju.

b) Odgovor na apelaciju

18. Kantonalni sud se u odgovoru na navode iz apelacije pozvao na razloge i obrazloženja iz osporenog rješenja.

19. Općinski sud je u odgovoru istakao da sam apelant u apelaciji ukazuje čijim postupcima je nezadovoljan, pa da ovaj sud, ukidanjem za njega nepovoljne potvrde o oduzimanju predmeta, ni na koji način nije povrijedio apelantova prava.

20. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru istaklo da se u apelaciji samo ponavljaju žalbeni navodi iz ranijeg postupka, o kojim je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi, vodio računa, te da su u osporenom rješenju dati jasni i obrazloženi razlozi zbog kojih je preinačeno rješenje Općinskog suda.

21. Policijska stanica Tešanj je u odgovoru na navode iz apelacije navela da je, postupajući povodom apelantovog zahtjeva za registraciju spornog vozila, prilikom unosa podataka u elektronsku bazu utvrdila da je predmetno vozilo predmet potrage Interpola. Ukazano je i na to da su putem FMUP-a, te Interpola Sarajevo i Beograd obavljene potrebne provjere, te da je utvrđeno da je sporni automobil otuđen u Beogradu, da je vlasnik podnio prijavu zbog krivičnog djela krađe, utvrđen je identitet vlasnika, kao i da je zainteresiran za preuzimanje spornog automobila. Shodno navedenom, na osnovu potvrde o vraćanju privremeno oduzetih predmeta na osnovu člana 217. ZKPFBiH, sporni automobil vraćen je ovlaštenom punomoćniku vlasnika vozila 22. februara 2011. godine. Najzad, ukazano je na to da je apelant pozvan i saslušan u svojstvu svjedoka u Policijsku stanicu Tešanj 19. decembra 2008. godine, da je od njega uzeta izjava koju je svojeručno potpisao, a u kojoj je potvrdio da ga je prethodnog dana ovlašteno lice obavijestilo da nije moguće izvršiti registraciju spornog vozila jer je za vozilom raspisana međunarodna potraga, da mu je prilikom davanja izjave pojašnjeno da se vozilo privremeno oduzima, da postoji potjernica, budući da je vozilo ukradeno 18. novembra 2000. godine u Beogradu i da je legitimni vlasnik zainteresiran za njegov povrat.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07 i 9/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 79.

Naredba za oduzimanje predmeta (1) Predmeti koji se po KZFBiH imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku privremeno će se oduzeti i na osnovu sudske odluke će se osigurati njihovo čuvanje.

Član 80.

Privremeno oduzimanje predmeta bez naredbe (1) Predmeti iz člana 79. stav 1. ovoga zakona mogu se privremeno oduzeti i bez naredbe suda ukoliko postoji opasnost od odlaganja. Ukoliko se osoba koja se pretresa izričito usprotivi oduzimanju predmeta, tužitelj će u roku od 72 sata od izvršenog pretresanja podnijeti zahtjev sudiji za prethodni postupak za naknadno odobrenje oduzimanja predmeta.

Član 83.

Pravo žalbe (1) Osoba od koje se privremeno oduzima predmet i dokumentacija ima pravo žalbe. (2) Žalba iz stava 1. ovoga člana ne odlaže privremeno oduzimanje predmeta i dokumentacije.

(3) Protiv odluke suda kojom se vraćaju oduzeti predmeti ili dokumentacija tužitelj ima pravo podnijeti žalbu.

Član 88.

Vraćanje privremeno oduzetih predmeta (1) Predmeti koji su tokom krivičnog postupka privremeno oduzeti vratit će se vlasniku, odnosno držatelju kada u toku postupka postane očigledno da njihovo zadržavanje nije u skladu s članom 79. ovog zakona, a ne postoje razlozi na njihovo oduzimanje (član 412).

(2) O zahtjevu za vraćanje privremeno oduzetih predmeta sud je dužan odlučiti, nakon izjašnjenja tužitelja i to u roku od najkasnije 15 dana.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 004-0-Kž-09-000 079 od 16. oktobra 2009. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 30. oktobra 2009. godine, a apelacija je podnesena 17. decembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant osporava navedeno rješenje Kantonalnog suda tvrdeći da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske Zakon o izmjenama i dopunama ZKPFBiH („Službene novine FBiH“ broj 9/09 od 11. februara 2009. godine) konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

29. Predmetni postupak koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda odnosi se na privremeno oduzimanje apelantovog vozila, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije, prema mišljenju Ustavnog suda, primjenjiv u ovom slučaju.

30. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog proizvoljne primjene člana 79. stav 1. i člana 80. stav 1. ZKPFBiH. S tim u vezi, apelant ukazuje na sljedeće: da mu nije prezentiran bilo kakav akt na osnovu kojeg se od njega oduzima sporno vozilo; da ga prilikom oduzimanja vozila ovlašteno službeno lice nije poučilo o pravnom učinku dobrovoljnog ili nedobrovoljnog predavanja spornog vozila; da prije oduzimanja spornog vozila, a ni kasnije, nije saslušan u vezi s tim kako je postao vlasnik i posjednik spornog vozila; da je sporno vozilo već osam puta registrirano u Bosni i Hercegovini; da istraga mora biti u toku ukoliko se predmeti oduzimaju u krivičnom postupku dok krivični postupak nije pokrenut protiv apelanta kao ni protiv nekog drugog lica; da postoje i druge mogućnosti osiguranja dokaza osim oduzimanja vozila; da je Kantonalni sud ranije donio odluku (14. decembra 2007. godine) u kojoj je zaključio da je naredba o oduzimanju predmeta nezakonita u okolnostima koje su gotovo identične njegovom slučaju.

31. Ustavni sud naglašava svoj stav da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke br. U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 25/02, i U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03).

32. U vezi sa apelantovim navodom da ga prilikom oduzimanja vozila ovlašteno službeno lice nije poučilo o pravnom učinku dobrovoljnog ili nedobrovoljnog predavanja spornog vozila, Ustavni sud zapaža da taj navod apelant nije isticao tokom predmetnog postupka, tj. navedeno pitanje apelant nije pokrenuo ni tokom saslušanja u policiji 19. decembra 2012. godine, a ni u žalbi Općinskom sudu, u kojoj je osporavana zakonitost oduzimanja spornog automobila. Prema konstantnoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, navodi o kršenjima ljudskih prava moraju biti (barem „supstancijalno“) pokrenuti u ranijim fazama postupka koje su prethodile podnošenju apelacije. Neisticanjem ovog pitanja pred policijom a posebno pred Općinskim i Kantonalnim sudom, apelant je onemogućio nadležna tijela da se o njemu izjasne, što ima za posljedicu da osporeno rješenje Kantonalnog suda ne sadrži obrazloženje o ovom navodu, te je stoga Ustavni sud onemogućen da u ovom dijelu ispita obrazloženje iz osporene odluke Kantonalnog suda. Stoga, Ustavni sud ovaj apelantov navod smatra neosnovanim.

33. U odnosu na apelantov navod da prije oduzimanja spornog vozila, a ni kasnije, nije saslušan o tome kako je postao vlasnik i posjednik spornog vozila, Ustavni sud ukazuje na to da u apelacionom spisu postoji zapisnik o apelantovom saslušanju od 19. decembra 2008. godine pred službenim licima u Policijskoj stanici u Tešnju, iz kojeg je vidljivo da je apelant dao izjavu upravo na okolnosti kako je postao vlasnik i posjednik spornog automobila. Osim toga, apelantove navode o tome kako je postao vlasnik spornog automobila razmatrali su, prilikom odlučivanja o žalbi, Općinski i Kantonalni sud. Stoga, Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim.

34. Ostali apelantovi navodi (da mu nije prezentiran bilo kakav akt na osnovu kojeg se od njega oduzima sporno vozilo, da je sporno vozilo već osam puta registrirano u Bosni i Hercegovini, da istraga mora biti u toku ukoliko se predmeti oduzimaju u krivičnom postupku, te da krivični postupak nije pokrenut protiv apelanta, kao ni protiv nekog drugog lica, da postoje i druge mogućnosti osiguranja dokaza osim oduzimanja vozila i da je Kantonalni sud ranije donio odluku u kojoj je zaključio da je naredba o oduzimanju predmeta nezakonita u okolnostima koje su gotovo identične njegovom slučaju), prema mišljenju Ustavnog suda, svode se na pitanje da li je Kantonalni sud donošenjem osporene odluke proizvoljno primijenio odredbe člana 79. stav 1. i člana 80. stav 1. ZKPFBiH.

35. Pitanje primjene člana 79. stav 1. i člana 80. stav 1. ZKPFBiH obrazložio je Kantonalni sud u osporenoj odluci. Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju očito radi o počinjenju krivičnog djela krađe spornog automobila i da je postojala opasnost od odlaganja, slijedom čega se trebalo izvršiti oduzimanje na osnovu odredaba člana 79. stav 1. ZKPFBiH. U takvoj situaciji, na osnovu odredaba člana 80. stav 1. ZKPFBiH, dopušteno je oduzimanje predmeta i bez naloga suda. Prema riječima Kantonalnog suda, nalog suda (prema odredbama druge rečenice člana 80. stav 1. ZKPFBiH) nije bilo potrebno naknadno tražiti jer se apelant nije usprotivio oduzimanju spornog automobila. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je u okolnostima konkretnog slučaja jedino trebalo utvrditi da je predmetno vozilo ukradeno, te da postoji opasnost od odlaganja, a nije potrebno razmatrati ko je izvršilac predmetnog krivičnog djela, ko je držalac oduzetog predmeta, te po kojem je osnovu do njega došao i sl., jer su to pitanja koja su predmet kriminalističko-operativne obrade policije a u kasnijem toku postupka mogu biti i predmet istrage nadležnog tužilaštva.

36. Prema mišljenju Ustavnog suda, Kantonalni sud u osporenom rješenju nije proizvoljno primijenio citirane odredbe ZKPFBiH. Naime, član 79. stav 1. ZKPFBiH zaista propisuje obavezu privremenog oduzimanja predmeta koji se prema KZFBiH trebaju oduzeti (misli se na predmete iz učinjenog krivičnog djela), a u konkretnom slučaju je nesporno dokazano da sporni automobil potječe iz krivičnog djela, s obzirom na to da je ukraden u R Srbiji i da je predmet međunarodne potrage putem Interpola. Osim toga, iz prve rečenice člana 80. stav 1. ZKPFBiH proizlazi da se privremeno oduzeti predmeti mogu oduzeti i bez naloga suda ukoliko postoji opasnost od odlaganja. S tim u vezi, naglašava se da je Kantonalni sud dao obrazloženje da postoji opasnost od odlaganja jer bi sporni automobil mogao biti zamijenjen ili prepravljen. Dalje, iz druge rečenice člana 80. stav

1. ZKPFBiH proizlazi da će tužilac, ukoliko se lice izričito protivi oduzimanju predmeta, u roku od 72 sata podnijeti zahtjev sudiji za prethodni postupak za naknadno odobrenje oduzimanja predmeta. Međutim, s obzirom na to da je u konkretnom slučaju bilo nesporno da se apelant nije protivio oduzimanju spornog automobila, nije trebalo tražiti naknadno odobrenje za oduzimanje predmeta. Ustavni sud ne smatra proizvoljnim obrazloženje Kantonalnog suda ni u odnosu na pitanja vlasništva nad spornim automobilom, te pokretanje krivičnog postupka u ovom slučaju, s obzirom na to da iz citiranih odredbi ZKPFBiH nesporno proizlazi da je u slučaju privremenog oduzimanja neophodno dokazati samo činjenicu da li se radi o predmetu koji se prema odredbama KZFBiH treba oduzeti ili koji može poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku, što je u ovom slučaju (i) dokazano, dok nije bilo potrebno raspravljati o ostalim činjenicama na koje ukazuje apelant. Ustavni sud je izvršio uvid u presudu Kantonalnog suda od 14. decembra 2007. godine na koju se apelant poziva tvrdeći da je u tom predmetu Kantonalni sud iskazao drugačiji stav, a radilo se o gotovo istim činjeničnim i pravnim pitanjima, međutim, na osnovu navedene presude Ustavni sud nije mogao zaključiti da je primjena relevantnih odredaba ZKPFBiH u okviru Kantonalnog suda bila proizvoljna u konkretnom slučaju.

37. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

39. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opće je prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. istog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju se posmatrati u svjetlu prvog pravila (vidi Evropski sud, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, stav 51).

40. U konkretnom slučaju, „imovinu“ predstavlja sporno vozilo koje je apelantu privremeno oduzeto na osnovu potvrde o privremenom oduzimanju, a koja je potvrđena osporenim rješenjem Kantonalnog suda. U ovom postupku nisu dovedene u pitanje apelantove tvrdnje da je u dobroj vjeri kupio automobil od njegovog prethodnog vlasnika. Stoga, privremeno oduzimanje vozila predstavlja mjeru koja je rezultirala miješanjem u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

41. Apelantu je sporno vozilo oduzeto na osnovu člana 80. stav 1. ZKPFBiH u vezi sa članom 79. stav 1. istog zakona, a kojim je regulirano da se privremeno mogu oduzeti predmeti koji se trebaju oduzeti prema KZFBiH, kao i predmeti koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku i bez naloga suda, ukoliko postoji opasnost od odlaganja. Prema konzistentnom stavu Evropskog suda, mjere oduzimanja (konfiskacije) predmeta u kontekstu krivičnog postupka, čak i kada uključuju lišavanje imovine, predstavljaju kontrolu korištenja imovine u smislu drugog stava člana 1. Protokola broj 1 (vidi Evropski sud, Riela i drugi protiv Italije (dec.), aplikacija broj 52439/99 od 4. septembra 2001. godine, Arcuri i drugi protiv Italije (dec.), aplikacija broj 52024/99, ECHR 2001-VII; C. M. protiv Francuske (dec.), aplikacija broj 28078/95, EHCR 2001- VII, Air Canada protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 5. maj 1995. godine, stav 34, serija A, broj 316-A, i AGOSI protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 24. oktobar 1986. godine, stav 34, serija A, broj 108). Slijedom navedenog, apelantovi navodi bit će ispitani u smislu drugog stava člana 1. Protokola broj 1.

42. U skladu sa standardima Evropskog suda i Ustavnog suda, miješanje u pravo na imovinu mora biti propisano zakonom, mora imati jedan ili više legitimnih ciljeva, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između preduzetih mjera i cilja koji se želi postići. S tim u vezi, mora se utvrditi da li postoji pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa i interesa lica u pitanju. Zahtijevani odnos proporcionalnosti neće postojati ukoliko lice u pitanju mora snositi lični i pretjerani teret (vidi Evropski sud, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 21. februar 1986. godine, stav 50, serija A, broj 98; Schirmer protiv Poljske, aplikacija broj 68880/01, 21. septembar 2004. godine, stav 35; Wieczorek protiv Poljske, aplikacija broj 18176/05, 8. decembar 2009. godine, st. 59-60, uporediti suprotno Ian Edgar (Liverpool) Limited protiv Ujedinjenog Kraljevstva (dec.), aplikacija broj 37680/97, 25. januar 2000. godina).

43. Ustavni sud podsjeća na to da se privremenim oduzimanjem predmeta i imovine kao radnjom procesne prinude pribavljaju dokazi i predmeti koji služe pri utvrđivanju činjenica u krivičnom postupku, odnosno sprječava vršenje krivičnih djela, te onemogućava korištenje ili otuđenje određene imovine. Privremeno oduzimanje predmeta bez naredbe suda može uslijediti i prilikom provođenja potražnih neformalnih radnji za čije se izvođenje prvenstveno primjenjuju pravila kriminalističke taktike, kao i kad se privremeno oduzimanje preduzima kao hitna istražna radnja. Dakle, za zakonitost i pravilnost preduzimanja ove radnje nije nužno da je u trenutku njenog preduzimanja pokrenut i krivični postupak. Bez obzira na to da li se radi o predmetima koji se moraju oduzeti prema KZFBiH ili o predmetima koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku, ne postoji prepreka za njihovo privremeno oduzimanje i bez naredbe suda. Naime, i jedna i druga vrsta predmeta mogu da budu privremeno oduzeti od onog kod koga su zatečeni, bez obzira na to da li se radi o eventualno osumnjičenom ili trećem licu i bez obzira na to po kojem osnovu se kod njega nalaze, odnosno da li su stečeni na zakonit ili nezakonit način. Uvjet za preduzimanje ove radnje je da postoji opasnost od odlaganja i da, u slučaju da predmet nije dobrovoljno predat, bude dobijeno naknadno odobrenje suda u zakonom određenom roku. Za privremeno oduzeti predmet ovlašteno službeno lice izdaje potvrdu, a licu od kojeg je izvršeno privremeno oduzimanje predmeta garantirano je i pravo žalbe koja nema suspenzivno djelovanje. Najzad, privremeno oduzimanje predmeta nema učinak na promjenu vlasnika ili posjednika takvog predmeta, odnosno njime se ne dira u prava koja na takvoj stvari polaže lice od kojeg se ona oduzima.

44. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju radnju privremenog oduzimanja preuzelo ovlašteno službeno lice nakon što je putem nadležnih organizacionih jedinica Interpola utvrđeno da je sporni automobil ukraden, da je apelant sporni automobil dobrovoljno predao, te da je apelantu izdata i potvrda o privremenom oduzimanju sačinjena u skladu sa zakonom. Apelantu nije bila uskraćena mogućnost izjavljivanja žalbe zbog privremenog oduzimanja, koju je Općinski sud rješenjem uvažio i naložio vraćanje spornog vozila apelantu. Odlučujući o žalbi kantonalnog tužioca na rješenje Općinskog suda, Kantonalni sud je zaključio da je radnja preduzeta u skladu sa uvjetima propisanim članom 80. stav 1. ZKPFBiH, tj. da je postojala opasnost od odlaganja i da je postojala dobrovoljnost kod apelanta, a da je za zakonitost i pravilnost preduzete radnje irelevantno kako je apelant stekao sporni automobil i po kojem osnovu se on kod njega nalazi. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom.

45. Ocjenjujući postojanje opasnosti od odlaganja, Kantonalni sud je istakao da se ona ogleda u činjenici da je sporni automobil ukraden, pa da je bilo potrebno njegovo izuzimanje kako bi se osiguralo vraćanje legitimnom vlasniku. Shodno navedenom, slijedi da je mjera privremenog oduzimanja slijedila legitiman cilj – onemogućavanje korištenja ili otuđenja određene imovine, u konkretnom slučaju, spornog automobila.

46. S obzirom na to da se radi o mjeri privremenog karaktera, da se njome ne dira u stečena prava na stvari koja se privremeno oduzima, te da kao dokazna radnja predstavlja značajno sredstvo u sprječavanju i otkrivanju krivičnih djela, privremenim oduzimanjem spornog automobila od apelanta nije narušen pravičan odnos proporcionalnosti između interesa njega kao pojedinca i općeg interesa. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da je proporcionalnost ispitivao u odnosu na apelanta koji je kao bona fide kupac stekao vlasništvo nad spornim automobilom, ali (i) u odnosu na prvobitnog (pravog, originalnog) vlasnika spornog automobila od kojeg je ovaj automobil ukraden. Prema mišljenju Ustavnog suda, prvobitni vlasnik ovog automobila mora biti zaštićen na prvom mjestu i njegovo je pravo da mu se vrati automobil koji mu je ukraden. Zbog toga interes prvobitnog vlasnika „preteže“ nad interesom apelanta kao bona fide kupcem i, također, vlasnikom spornog automobila. Odnos proporcionalnosti između apelanta i prvobitnog vlasnika spornog automobila nije narušen (i) jer apelant ima pravo podnošenja tužbe radi povrata novca protiv prodavca, tj. lica od kojeg je kupio sporni automobil, a apelant odštetu može tražiti i od nadležnog tijela javne vlasti odnosno odgovornog lica, imajući u vidu da je sporni automobil u prometu od 2000. godine, te da je prethodno registriran osam puta.

47. Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zasnovano na zakonu, da je služilo legitimnom cilju, te da nije doveden u pitanje razuman odnos proporcionalnosti između općeg interesa i interesa pojedinca na način da apelant mora snositi lični i pretjerani teret.

48. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

49. Najzad, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa članom 32. Pravila Ustavnog suda, prilikom odlučivanja Ustavni sud ispituje postoje li samo one povrede koje su iznesene u apelaciji.

50. Apelant je u konkretnom slučaju apelacijom osporio rješenje Kantonalnog suda kojim je konačno odlučeno o privremenom oduzimanju spornog automobila, pa, shodno članu 32. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud nije ispitivao i postupak vraćanja spornog automobila legitimnom vlasniku, o čemu je apelant obaviješten u odgovoru na apelaciju koji je dostavila Policijska stanica Tešanj.

VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je redovni sud na osnovu činjenica utvrđenih u postupku, a u odnosu na koje apelantu nije bila uskraćena mogućnost da se izjašnjava i da ih osporava, zasnovao primjenu relevantnih zakonskih odredbi na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

52. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada preduzete mjere koje rezultiraju miješanjem u pravo na imovinu pojedinca proističu iz diskrecionog prava države da vrši kontrolu korištenja imovine, a takva mjera je zasnovana na zakonu, služi legitimnom cilju i ne dovodi u pitanje razuman odnos proporcionalnosti između općeg interesa i interesa pojedinca na način da pojedinac mora snositi pretjeran i lični teret.

53. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3990/09 (A. A.) | Sudska praksa | Aktio