Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1174/12 (Đ. P.)

Odluka donesena 14. 02. 2013.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1174/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 1174/12, rješavajući apelaciju Đure Pavlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đure Pavlovića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 86 0 Rs 007350 11 Rsž od 25. januara 2012. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Đuro Pavlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kruševog Polja, kojeg zastupa Živan Blagojević, advokat iz Šamca, podnio je 26. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 Rs 007350 11 Rsž od 25. januara 2012. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 86 0 P 007350 09 P od 3. oktobra 2011. godine obavezan je tuženi D.O.O. «Kompanija Dušanić» Modriča (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime naknade štete zbog neostvarenih zarada za period od 1. maja 2008. godine do 9. decembra 2008. godine isplati iznos od 3.315,20 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10. decembra 2008. godine pa do konačne isplate. Stavom II izreke presude je obavezan tuženi da apelantu uplati sve zakonom propisane poreze i doprinose za period od 1. maja 2008. godine do 9. decembra 2008. godine na osnovicu zarada od 3.315,20 KM u ukupnom iznosu od 1.542,38 KM. Stavom III izreke presude tuženi je obavezan da apelantu na ime troškova postupka isplati iznos od 1.590,20 KM.

3. Rješenjem Okružnog suda broj 86 0 Rs 007350 11 Rsž od 25. januara 2012. godine uvažena je žalba tuženog, pobijana presuda Osnovnog suda od 3. oktobra 2011. godine ukinuta i apelantova tužba odbačena kao neblagovremena. Istim rješenjem je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.170,00 KM. Okružni sud je u obrazloženju rješenja između ostalog naveo da je prvostepeni sud utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju naknade štete u smislu odredbe člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa je iz tog razloga ocijenio neosnovanim prigovor neblagovremenosti apelantove tužbe koji je isticao tuženi tokom postupka, a slijedom toga i prigovor zastare potraživanja apelanta, smatrajući da se u konkretnom slučaju radi o zastarnom roku od tri godine prema članu 376. ZOO, radi čega je i donio odluku kao u izreci pobijane presude. Nadalje, Okružni sud je naveo da je tuženi osnovano u žalbi ukazivao da je pobijana presuda rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, jer je tuženi tokom postupka pred prvostepenim sudom isticao prigovor neblagovremenosti apelantove tužbe, obrazlažući taj prigovor tvrdnjom da je apelant podnio tužbu prvostepenom sudu 10. decembra 2009. godine, a njegova potraživanja iz tužbenog zahtjeva se odnose na period od 1. maja 2008. godine do 9. decembra 2008. godine, te da se u konkretnom slučaju trebao primjeniti prekluzivni rok iz člana 118. Zakona o radu – Prečišćeni tekst, zbog čega je u predmetnoj pravnoj stvari apelantova tužba trebala biti odbačena kao neblagovremena. Okružni sud je u obrazloženju rješenja također naveo da su razlozi koje je naveo prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude, a koji su poslužili za donošenje iste, neprihvatljivi i da su isti zasnovani na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer u sudskim sporovima iz radno-pravnih odnosa, da bi se uopšte raspravljalo o tužbenom zahtjevu, moraju biti ispunjene procesne pretpostavke u pogledu dopuštenosti i blagovremenosti tužbe, koja se cijeni u odnosu na vrijeme kada je povreda prava iz radnog odnosa učinjena, odnosno kada je apelant saznao za tu povredu, dok su rokovi za podnošenje tužbe u ovakvim sporovima strogo prekluzivne prirode. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je tužbu u ovoj pravnoj stvari trebalo odbaciti u smislu odredbe člana 67. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» broj 58/03; u daljnjem tekstu: ZPP), pa kako je to propustio prvostepeni sud, Okružni sud je, na osnovu odredbe člana 224. stav 1. tačka 4. ZPP-a donio rješenje kojim je odlučio kao u izreci.

4. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. U konkretnom slučaju, apelant nije blagovremeno podnio tužbu Osnovnom sudu za zaštitu prava iz radnog odnosa. Iz tog razloga, budući da je Osnovni sud propustio odbaciti tužbu, Okružni sud je, na osnovu odredbe člana 224. stav 1. tačka 4. ZPP-a, odbacio apelantovu tužbu kao neblagovremenu. Dakle, Okružni sud nije raspravljao o osnovanosti apelantove tužbe, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u osporenoj odluci na odgovarajući način obrazložio primjenu relevantnih procesnih odredbi u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06, od 15. februara 2007. godine). Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1174/12 (Đ. P.) | Sudska praksa | Aktio