Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1204/12 (Z. B.)
Odluka donesena 14. 02. 2013.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1204/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudijpredsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, a, u sastavu: u predmetu broj AP 1204/12, rješavajući apelaciju Zorana Brkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Brkovića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 009690 12 Gž od 6. marta 2012. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Brković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Rajko Stokić, advokat iz Doboja, podnio je 30. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 009690 12 Gž od 6. marta 2012. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 009690 09 P od 17. novembra 2011. godine utvrđeno je da je Dragan Brković (u daljnjem tekstu: tuženi) izvršio smetanje posjeda na apelantovu štetu u njegovom posljednjem faktičkom suposjedu stana u ulici Đenerala Draže broj 34 koji se nalazi u zgradi izgrađenoj na parceli broj 5511 u K.O. Doboj, na taj način što je neovlašteno i bez saglasnosti apelanta, 19. novembra 2009. godine promjenio bravu na ulaznim vratima predmetnog stana, a apelantu nije dao rezervni ključ, čime je apelant onemogućen da na dosadašnji način koristi stan za stanovanje, pa mu je naloženo da odmah uspostavi prijašnje stanje i apelantu preda rezrevni ključ od brave ulaznih vrata u stan, kao i da se ubuduće uzdrži od ovakvog ili sličnog smetanja, sve pod prijetnjom prinudnog izvršenja i izricanja novčane kazne. Istim rješenjem je obavezan tuženi da apelantu nakanadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.694,90 KM.
3. Odlučujući o žalbi tuženog, Okružni sud je donio rješenje broj 85 0 P 009690 12 Gž od 6. marta 2012. godine kojim je, povodom žalbe, a po službenoj dužnosti, preinačio pobijano rješenje Osnovnog suda od 17. novembra 2011. godine na način da je apelantovu tužbu odbacio kao neblagovremenu. Okružni sud je u obrazloženju rješenja navedeo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno da je 3. oktobra 2009. godine apelant imao saznanje da je brava na vratima predmetnog stana promjenjena, a da je tužbu podnio 7. decembra 2009. godine. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da je tužba neblagovremena u smislu člana 77. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/80 i 36/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 38/03, u daljnjem tekstu: ZOSP), koji predviđa da posjednik ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu od smetanja posjeda u roku od 30 dana od dana saznanja za smetanje i učinitelja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana nastalog smetanja. Shodno prethodno navedenom Okružni sud je odlučio kao u izreci rješenja primjenom člana 67. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku.
4. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. Ustavni sud zapaža da apelant osporava rješenje Okružnog suda, koje je doneseno u postupku koji je apelant pokrenuo tužbom zbog smetanja posjeda, a kojim je odbačena kao neblagovremena njegova tužba. Naime, odredbom člana 77. ZOSP-a je, između ostalog, propisano da se sudska zaštita od uznemiravanja, odnosno oduzimanja posjeda može tražiti u roku od 30 dana od saznanja za smetanja i učinioca. Imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu Okružni sud je odbacio apelantovu tužbu kao neblagovremenu, budući da je tokom postupka utvrdio da je apelant za smetanje i učinioca saznao 3. oktobra 2009. godine, a da je tužba tom sudu podnesena 7. decembra 2009. godine, dakle po proteku prekluzivnog roka od 30 dana. Dakle, da bi sud meritorno odlučivao o podnesenoj tužbi apelant je morao, u smislu odredbe člana 77. ZOSP-a, tužbu podnijeti u zakonskom roku od 30 dana (na rok sud pazi po službenoj dužnosti) od dana saznanja za smetanje i učinioca. Naime, da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao iscrpiti sve pravne lijekove, odnosno blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba ). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u osporenoj odluci na odgovarajući način obrazložio primjenu relevantnih procesnih odredbi u konkretnom slučaju. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić