Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2472/12 (G. K.)
Odluka donesena 14. 02. 2013.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2472/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine u predmetu broj AP 2472/12, rješavajući apelaciju Gorana Kosa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Kosa podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 048098 11 Rev od 15. maja 2012. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 048098 11 Gž od 31. maja 2011. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 048098 05 P od 17. decembra 2010. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Kos (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, koga zastupa Zoran Nedimović, advokat iz Banja Luke, podnio je 30. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 048098 11 Rev od 15. maja 2012. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 048098 11 Gž od 31. maja 2011. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 048098 05 P od 17. decembra 2010. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 048098 05 P od 17. decembra 2010. godine naloženo je apelantu i ostalim tuženim Siniši Milojeviću, Draganu Raduloviću, Slavku Divljak, Božidaru Pejakoviću, Vitomiru Jokanoviću, Goranu Popoviću, Miladinu Buniću, Draganu Blagojeviću, Zoranu Moconja, Dragomiru Vulinu i Vujadinu Savanoviću da tužiocu Redžepu Ismailiju (u daljem tekstu: tužilac) solidarno isplate iznos od 12.087,00 KM sa zateznom kamtom od 4. septembra 2001. godine do isplate, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Istom presudom su obavezani apelanti i ostali tuženi da tužiocu solidarno nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 6.126,25 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate.
3. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 048098 11 Gž od 31. maja 2011. godine žalbe tuženih Siniše Milojevića, Dragana Radulovića, Slavka Divljaka, Božidara Pejakovića, Vitomira Jokanovića, Miladina Bunića, Zorana Moconje, Dragomira Vuline i Vujadina Savanovića su usvojene, presuda Osnovnog suda broj 71 0 P 048098 05 P od 17. decembra 2010. godine preinačena tako što je tužbeni zahtjev tužioca za solidarnu nadoknadu materijalne štete u iznosu od 12.087,00 KM sa zateznom kamtom od 4. septembra 2001. godine u donosu na navedene tužene odbijen. Okružni sud je istaknuo da prvostepena presuda ostaje neizmjenjena u odnosu na apelanta i tužene Gorana Popovića i Dragana Blagojevića, jer žalbama nisu pobijali prvostpenu presudu.
4. Vrhovni sud je rješenjem broj 71 0 P 048098 11 Rev od 15. maja 2012. godine odbacio kao nedozvoljenu apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Okružnog suda broj 71 0 P 048098 11 Gž od 31. maja 2011. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja istaknuo da je odredbama člana 237. stav 1 Zakona o parničnom postupku («Službene novine RS» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09, u daljem tekstu: ZPP) propisano da stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od trideset dana od dana dostavljanja prepisa presude. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da pravosnažnom presudom, donesenom u drugom stepenu, nije odlučeno u odnosu na apelanta, jer apelant žalbom nije pobijao prvostepenu presudu, koja je u odnosu na njega postala pravosnažna. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude nedozvoljena. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da apelant i ostali tuženi nisu imali položaj jedinstvenih nužnih suparničara, već su se u odnosu na zathjev tužitelja nalazili u položaju solidarnih dužnika, tako da parnična radnja jednog od tuženih ne koristi ostalim.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Ustavni sud zapaža da apelant osporava rješenje Vrhovnog suda broj 71 0 P 048098 11 Rev od 15. maja 2012. godine kojim je odbačena kao nedozvoljena njegova revizija jer nije izjavio žalbu protiv prvostepene presude, koja je u odnosu na njega postala pravosnažna. Dakle, u konkretnom slučaju, revizija je bila nedjelotvoran pravni lijek, budući da pravosnažnom drugostepenom presudom protiv koje je izjavljena revizija nije odlučeno u odnosu na apelanta. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku apelant propustio da iskoristi raspoloživi djelotvorni pravni lijek, odnosno da u skladu sa poukom o pravnom lijeku koju je sadržavala osporena presuda Osnovnog suda od 17. decembra 2010. godine, u ostavljenom roku protiv navedene presude izjavi žalbu Okružnom sudu, te da je, zbog toga i revizija koju je apelant izjavio bila nedjelotvoran pravni lijek. Propustom da izjavi žalbu apelant se lišio mogućnosti da dođe do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić