Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4306/12 (Mašinski fakultet Univerziteta u Zenici)
Odluka donesena 14. 02. 2013.
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4306/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine u predmetu broj AP 4306/12, rješavajući apelaciju Mašinskog fakulteta Univerziteta u Zenici, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mašinskog fakulteta Univerziteta u Zenici podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 004678 12 U od 10. oktobra 2012. godine, rješenja Ministarstva za obrazovanje, nauku, kulturu i sport Zeničko-dobojskog kantona broj 10-38-2593-2/12 od 12. juna 2012. godine i rješenja Inspektora za obrazovanje pri Ministarstvu broj 10-05-38-2593-1/12 od 25. aprila 2012. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Mašinski fakultet Univerziteta u Zenici (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Zenici, kojeg zastupa Sanela Dautbegović, advokat iz Zenice, podnio je 7. decembra 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 004678 12 U od 10. oktobra 2012. godine, rješenja Ministarstva za obrazovanje, nauku, kulturu i sport Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 10-38-2593-2/12 od 12. juna 2012. godine i rješenja Inspektora za obrazovanje pri Ministarstvu (u daljnjem tekstu: Inspektor) broj 10-05-38-2593-1/12 od 25. aprila 2012. godine. Apelant je 22. januara 2013. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio izvršenje osporenih rješenja Inspektora i Ministarstva, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Rješenjem Inspektora broj 10-05-38-2593-1/12 od 25. aprila 2012. godine naređeno je rektoru Univerziteta u Zenici (u daljnjem tekstu: Univerzitet) i dekanu apelanta da, u roku od 15 dana od dana prijema rješenja, putem nadležnih tijela apelanta i Univerziteta pokrenu i provedu konkursnu proceduru za izbor u više zvanje v.as.dr.sc. Edina Berberovića za naučnu oblast «Energetika i procesno inženjerstvo» u skladu sa čl. 59. i 76. Zakona o visokom obrazovanju i čl. 291. i 293. st. 3. i 4. Statuta Univerziteta.
3. U obrazloženju rješenje je navedeno da je 1. februara 2012. godine rektor Univerziteta dopisom obavijestio da je postupljeno u skladu sa rješenjem Ministarstva broj 10-38-6219-2/11 od 27. decembra 2011. godine, tako što je na Katedri za energetiku i procesno inženjerstvo apelanta (u daljnjem tekstu: Katedra) pokrenut postupak izbora u više zvanje v.as.dr.sc. Edina Berberovića. Nadalje, dekan apelanta je 22. marta 2012. godine dopisom obavijestio Ministarstvo da je postupajući po prethodno navedenom rješenju Ministarstva, a po prijedlogu Katedre, Naučno-nastavno vijeće apelanta na (III/2012) sjednici od 19. marta 2012. godine, razmatralo prijedlog za raspisivanje konkursa za izbor nastavnika (napredovanje) u zvanje docenta na predmet «Procesna tehnika i mašine», nakon čega je donesen zaključak da se ne prihvata prethodno navedeni prijedlog. S obzirom na navedeno činjenično stanje, Inspektor je 24. aprila 2012. godine, po ponovljenom zahtjevu v.as.dr.sc. Edina Berberovića, izvršio kontrolni inspekcijski pregled apelanta, pri čemu je utvrdio da nisu izvršene naložene obaveze iz prethodnih rješenja Ministarstva broj 10-05-38-6219-1/11 od 7. decembra 2011. godine i broj 10-05-38-6219-2/11 od 27. decembra 2011. godine. Naime, navedenim rješenjima je naloženo apelantu da pokrene postupak za izbor v.as.dr.sc. Edina Berberovića u više zvanje na Katedri u skladu sa članom 76. Zakona o visokom obrazovanju i članom 291. Statuta Univerziteta, što nije izvršeno. Inspektor je obrazložio da pokrenuta procedura od strane Katedre odnosila se na izbor u više zvanje v.as.dr.sc. Edina Berberovića za predmet «Procesna tehnika i mašine», a ne za naučnu oblast za koju on već ima izbor u zvanje višeg asistenta i to za naučnu oblast «Energetika i procesno inženjerstvo» kod apelanta. Pokrenuta procedura je zaustavljena od strane Naučno-nastavnog vijeća, na način da nije prihvaćen prijedlog Katedre zbog nedostatka glasova. Inspektor je zaključio da je Naučno-nastavno vijeće apelanta, postupajući na naprijed naveden način, suštinski onemogućilo nastavak provođenja procedure prema Senatu Univerziteta, a koji donosi konačnu odluku o raspisivanju konkursa. Pri tome je Naučno-nastavno vijeće, suprotno Statutu Univerziteta, preuzelo funkciju i ulogu konkursne komisije, što suštinski predstavlja onemogućavanje provođenja utvrđene procedure, a za koju su, u skladu sa članom 59. Zakona o visokom obrazovanju i čl. 81., 82. i 128. Statuta Univerziteta, odgovorni rektor Univerziteta i dekan apelanta.
4. Rješenjem Ministarstva broj 10-38-2593-2/12 od 12. juna 2012. godine, odbijena je kao neosnovana žalba dekana apelanta i potvrđeno rješenje Inspektora.
5. U obrazloženju rješenje je navedeno da je Inspektor donio pravilno i na zakonu zasnovano rješenje, te pravilno utvrdio i dodatno obrazložio sve relevantne činjenice koje su dovele do izdavanja rješenja apelantu, a isto se odnosilo na dosljednu primjenu odredbi Zakona o visokom obrazovanju i Statuta Univerziteta. Ministarstvo je istaknulo da utvrđene procedure izbora akademskog osoblja, kao i napredovanja u više zvanje, zahtijevaju dosljedno, blagovremeno pokretanje i provođenje konkursnih procedura izbora (posebno u javnoj visokoškolskoj ustanovi). Pri tome je osnovni kriterij ispunjavanje zakonom propisanih uslova, a ne osobno stajalište šefa katedre ili dekana organizacione jedinice, što je u ovom slučaju i bilo presudno za donošenje rješenja Inspektora po pravu nadzora. Navedeno je da Inspektor ničim nije prejudicirao ishod konkursne procedure, već samo obavezu njenog dosljednog i zakonitog pokretanja, odnosno provođenja, a koje dekan apelanta (ujedno i šef katedre), suštinski i sadržinski, nije ispoštovao. Zaključeno je da je dekan apelanta, postupajući na ovakav način, sam prejudicirao konačni ishod procedure izbora u više zvanje za imenovanog asistenta, i to na način da je i prije formiranja stručne Komisije, putem Naučno-nastavnog vijeće apelanta, analizirajući prijedlog Katedre, ujedno i osporio potrebu za pokretanjem propisane zakonske procedure.
6. Presudom Kantonalnog suda, broj 04 0 U 004678 12 U od 10. oktobra 2012. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su i Inspektor i Ministarstvo donijeli pravilna i na zakonu zasnovana rješenja koja se temelje na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te na pravilnoj primjeni odredaba Zakona o visokom obrazovanju. Dalje je navedeno da niti Inspektor, a niti Ministarstvo, donoseći osporena rješenja, nisu povrijedili odredbe Zakona o upravnom postupku, niti je došlo do pogrešne primjene odredaba Zakona o visokom obrazovanju. U pogledu apelantovih žalbenih navoda da su postupili po ranije donesenim rješenjima i da su upravni organi već jednom odlučivali u ovom upravnom predmetu, Kantonalni sud je zaključio da niti rektor Univerziteta, niti dekan apelanta nisu postupili u skladu sa ranije donesenim rješenjima, a niti su postupili po osporenim rješenjima Inspektora i Ministarstva. Naime, iz spisa je evidentno da je Naučno-nastavno vijeće apelanta postupilo suprotno inicijativi rektora Univerziteta i dekana apelanta i nije prihvatilo uopće prijedlog za raspisivanje konkursa, iako je prvostepeni organ jasno i nedvosmisleno, u skladu sa odredbama Zakona o visokom obrazovanju, naredio pokretanje i provođenje konkursne procedure. Kantonalni sud je istaknuo da Naučno-nastavnom vijeću apelanta nije bila ostavljena mogućnost odlučivanja o tome da li će ili neće raspisati konkurs kroz natječaj za izbor nastavnika u zvanje docenta na predmetu «Procesna tehnika i mašine», nego je utvrđena obaveza takvog postupanja, a iz spisa nedvojbeno proizilazi da na takav način nije postupljeno. Istaknuto je da se ovakvim postupanjem ne prejudicira postupak izbora Edina Berberovića, nego se istom samo daje mogućnost da bude izabran. Kako postupanjem Naučno-nastavnog vijeća apelanta Edinu Berberoviću nije omogućeno da uopće bude cijenjen da li će biti imenovan za docenta na predmetu «Procesna tehnika i mašine», Kantonalni sud je ocijenio da apelant niti rektor Univerziteta nisu postupili po uputama iz osporenih rješenja. Zaključeno je da je apelant neosnovano ukazivao na povredu člana 7. stav 1. tač. c) i g) Zakona o visokom obrazovanju u pogledu autonomije visoko školske ustanove. Naime, ovakvim rješenjima Inspektora i Ministarstva uopće se ne dira u autonomiju visoko školske ustanove iz razloga što pokretanje i provođenje konkursne procedure za izbor Edina Berberovića ne znači i sam izbor. Osporenim rješenjima nije ultimativno naređeno izbor Edina Berberovića u više zvanje, nego samo pokretanje i provođenje konkursne procedure, što očigledno Naučno-nastavno vijeće apelanta iz nepoznatog razloga odbija.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidu u nepravilnom i nepotpunom utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant tvrdi da su osporenim odlukama pogrešno primijenjene odredbe čl. 7. stav 1. tač. c) i g), 56., 68. i 76. Zakona o visokom obrazovanju i člana 293. Statuta Univerziteta, detaljno objašnjavajući isto. Smatra da je nametanje obaveze provođenja konkursne procedure, u situaciji kada za to ne postoji realna potreba, povreda načela autonomije visokoškolske ustanove. Ističe da je po osporenim rješenjima nemoguće postupiti, jer ni rektor Univerziteta niti dekan apelanta nemaju ovlaštenja da pokrenu konkretnu konkursnu proceduru, kao ni ovlaštenje da narede Naučno-nastavnom vijeću apelanta i senatu Univerziteta te stručnoj komisiji za pripremu prijedloga za izbor u zvanje kandidata, koja je usko vezana za naučno-stručnu oblast.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
10. S obzirom da je apelant javna ustanova i u odnosu na primjenjivost standarda ljudskih prava i sloboda iz Evropske konvencije izjednačen u položaju sa nosiocima javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Iz navedenog slijedi da, u principu, državni organi i javna vlast uživaju garancije ustavnog prava na pravično suđenje kada se u sudskom postupku odlučuje o njihovim imovinskim pravima i obavezama.
11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u postupku inspekcijskog nadzora zakonitosti rada apelanta, te smatra da je osporenim odlukama narušena autonomija apelanta, kao visokoškolske ustanove. Dakle, apelant smatra da se suština povrede prava na pravično suđenje ogleda u narušavanju autonomije njegovih javnih ovlaštenja u visokoškolskoj djelatnosti. Međutim, garancije koje su u tom smislu sadržane u Zakonu o visokom obrazovanju i Statutu Univerziteta o pokretanju i provođenju konkursne procedure, ne tiču se imovinskih prava i obaveza apelanta, nego propisuju javno-pravno ovlaštenje i obavezu visokoškolskih ustanova da u okviru svojih nadležnosti a u skladu sa zakonom provede konkursni postupak za određeno radno mjesto. Stoga, Ustavni sud zapaža da karakter predmetnog spora spada u domen javnog prava.
12. Na osnovu navedenog, Ustavni sud nalazi da postupak provođenja konkursne procedure, ne uživa zaštitu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, odluka broj AP-122/06 od 26. juna 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ). Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u odnosu na navodnu povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić