Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-102/13 (D. K. i R. V.)
Odluka donesena 14. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Apelacija preuranjena
- Krivični postupak
- Habeas corpus – postupak
- Sudija ili drugi službenik koji obavlja sudsku vlast u kontekstu člana 5. EK
- Pretpostavka nevinosti
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-102/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP-102/13, rješavajući apelaciju Darka Kadovića i dr, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Darka Kadovića i Ranka Vuletića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 K 007766 12 Kž od 31. decembra 2012. godine i rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 007766 12 Kv od 17.
decembra 2012. godine, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Darka Kadovića i Ranka Vuletića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 K 007766 12 Kž od 31. decembra 2012. godine i rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 007766 12 Kv od 17.
decembra 2012. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Darko Kadović i Ranko Vuletić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Nikšića, Republika Crna Gora, koje zastupaju Azra Katić i Marinko Katić advokati iz Čapljine, podnijeli su 10. januara 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 007766 12 Kž od 31. decembra 2012. godine i rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 K 007766 12 Kv od 17. decembra 2012. godine.
2. Rješenjem suca za prethodni postupak Kantonalnog suda broj 07 0 K 7766 12 Kpp od 21. novembra 2012. godine apelantima je određen pritvor zbog osnovane sumnje da su počinili tri krivična djela razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. i čl. 31. i 54. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Rješenje je doneseno na osnovu člana 153. stav 6. u vezi sa članom 145. stav 2. i članom 146. stav 1. tačka a) i člana 149. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH). Pritvor je prema navedenom rješenju određen u trajanju od mjesec dana a računao se od 18. novembra 2012. godine od 23,30 sati.
3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 07 0 K 00776612 Kv od 23. novembra 2012. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanata protiv navedenog rješenja o određivanju pritvora. U obrazloženju je između ostalog navedeno da u vezi žalbenih navoda apelanata da im nije omogućen uvid u spise i dokumentaciju na kojoj se zasniva odluka o određivanju pritvora, Kantonalni sud je polazeći od odredbe člana 145. stav 2. u vezi sa članom 146. stav 1. tačka a) ZKP FBiH zaključio da se u konkretnom slučaju apelanti kao osumnjičeni ne saslušavaju pa ako imaju branitelja sudac za prethodni postupak je dužan obavijestiti branitelja da je uz prijedlog za određivanje pritvora tužitelj dostavio i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora. Sudac za prethodni postupak je podneskom od 21. novembra 2012. godine obavijestio branitelja apelanata o tim dokazima tako da je, kako je zaključio Kantonalni sud, odbrana apelanata imala priliku upoznati se sa navedenim dokazima.
Osporena rješenja
4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 07 0 K 007766 12 Kv od 17 decembra 2012. godine apelantima je produžen pritvor koji je određen rješenjem suca za prethodni postupak tog suda od 21. novembra 2012. godine.
5. U obrazloženju navedenog rješenja je navedeno da je Kantonalni tužitelj iz Mostara 13. decembra 2012. godine podnio prijedlog za produženje pritvora prema apelantima iz razloga predviđenih u članu 146. stav 1. tačka a) ZKP FBiH, jer postoji bojazan da bi se apelanti kao državljani Crne Gore gdje im je i mjesto prebivališta tamo i vratili što ukazuje da bi tada ostali van domašaja organa gonjenja BiH što bi dovelo do onemogućavanja daljnjeg vođenja krivičnog postupka. Dalje je istaknuto da je 14. decembra 2012. godine apelantima i braniteljima uručen prijedlog za produženje pritvora, a na ročištu 17. decembra 2012. godine su im date obavijesti o dokazima koje je tužiteljstvo dostavilo uz prijedlog, te je na taj način osigurana jednakost pravnih sredstava. Na ročištu je odbrana apelanata saglasno iskazala da se mogu potpuno očitovati o prijedlogu tužitelja.
6. Kantonalni sud je naveo da je postojanje osnovane sumnje (kao općeg uvjeta za produženje pritvora) da su počinjena krivična djela u tri banke u Mostaru 21. aprila 2005. godine, 10. marta 2006. godine i 28. februara 2008. godine i da postoji osnovana sumnja da su ih počinili apelanti, ocijenio na temelju dokazne građe koja je prikupljena u dotadašnjem tijeku istrage, a koja je priložena uz zahtjev tužiteljstva i koja može zadovoljiti objektivnog promatrača da su apelanti mogli počiniti predmetna krivična djela. U tom smislu Kantonalni sud je cijenio iskaze svjedokinja S.B, J.K, I.P, E.Š. i M.Š. o kritičnom događaju, kao i zapisnike o prepoznavanju apelanata od strane navedenih svjedokinja koje je obavljeno 20. novembra 2012. godine.
7. Vezano za postojanje posebnih zakonskih razloga za određivanje pritvora, Kantonalni sud je ocijenio da postoji osnov iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKP FBiH, pa je stoga osnovan prijedlog tužiteljstva da se apelantima pritvor produži odnosno da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bijega zbog toga što su apelanti državljani Republike Crne Gore sa prebivalištem u Nikšiću, da su prema vlastitim izjavama u svojim iskazima od 19. novembra 2012. godine naveli da su osobe bez zaposlenja, da su oba više puta osuđivana za različita krivična djela, da im u Crnoj Gori žive obitelji, te da ne posjeduju bilo kakvu imovinu ili da su zaposleni u BiH i da objektivno nemaju razloga a niti materijalnih sredstava da bi mogli boraviti u BiH dok traje istraga. Kantonalni sud je cijenio i činjenicu da su apelanti, iako posjeduju lične karte pomoću kojih mogu legalno iz Crne Gore ući u BiH, državnu granicu BiH prešli 18. novembra 2012. godine ilegalno i potom lišeni slobode, zbog čega je smatrao da se objektivno može zaključiti da su apelanti za takav ilegalan prelazak imali njima poznati razlog. Navedeno po mišljenju Kantonalnog suda ukazuje da bi puštanjem na slobodu apelanti napustili područje BiH i bili nedostupni pravosudnim tijelima za daljnje pravovremeno i efikasno vođenje istrage ili mogućeg krivičnog postupka. Pri tome je Kantonalni sud cijenio i činjenicu da su apelanti suočeni sa eventualnom mogućnošću suđenja za više krivičnih djela za koja su propisane kazne zavora najmanje pet godina, a ta činjenica bi ih mogla potaknuti na bijeg iz BiH.
8. Vrhovni sud je donio rješenje broj 07 0 K 007766 12 Kž od 31. decembra 2012. godine kojim je odbio žalbu apelanata protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud je naveo da su apelanti u žalbi istakli da radnje prepoznavanja nisu obavljene u skladu sa odredbama člana 99. stav 3. ZKP FBiH zbog čega su zapisnici koji su sačinjeni prilikom ovih radnji nezakoniti. U odnosu na prigovore apelanata da osobe koje su vršile prepoznavanje prije samog prepoznavanja nisu opisale izgled osobe koju trebaju prepoznati, te da su apelanti prilikom identifikacije prepoznati jer su na neprimjeren način pokazani sa znatno starijim osobama, Vrhovni sud je naveo da je u predmetnom spisu sadržano više zapisnika o prepoznavanju osoba i da su ti zapisnici po ocjeni Vrhovnog suda zakonito sačinjeni. Konkretno se radilo o zapisnicima Sektora kriminalističke policije – Uprave policije Mostar koji su sačinjeni prilikom prepoznavanja koje su vršili svjedoci S.B, J.K, I.P, E.Š. i M.Š. Sve osobe koje su sudjelovale u prepoznavanju su prije samog prepoznavanja sukladno odredbi člana 99. stav 3. ZKP FBiH opisale izgled napadača, nakon izvršenog opisa pokazano im je po pet njima nepoznatih osoba, pa su tek nakon datog opisa i pokazivanja više osoba izvršile identifikaciju osobe za koju su smatrale da je sudjelovala u napadu na banku u kojoj su radile. Odbrana apelanata nije konkretizirala tvrdnju iz žalbe da su prilikom prepoznavanja sa apelantima pokazane osobe starije životne dobi zbog čega je Vrhovni sud takav prigovor smatrao prigovorom paušalne naravi, te ga kao takvog nije mogao ispitati. U vezi žalbenih prigovora da u odnosu na vrijeme određivanja pritvora od strane tužitelja nisu dostavljeni novi dokazi što je suprotno stavu sudske prakse da se osnovana sumnja prilikom svakog produženja pritvora mora preispitati, Vrhovni sud je naveo da iako postoji obaveza suda da osnovanu sumnju preispituje prilikom svakog određivanja i produženja pritvora daljnje zadržavanje osumnjičenih odnosno optuženih u pritvoru isključivo zavisi od sadržine i kvalitete dokaza koji su priloženi uz prijedlog nadležnog tužitelja. Za zakonitost odluke o produženju pritvora, kako je zaključio Vrhovni sud, nije neophodno postojanje novih dokaza nego je neophodno da postojeći dokazi opravdaju zaključak o postojanju osnovane sumnje, zbog čega je Vrhovni sud naveden žalbene razloge odbio kao neutemeljene.
9. Vrhovni sud je naveo da dokazi koji su dostavljeni uz prijedlog za produženje pritvora i po mišljenu tog suda potvrđuju osnovanu sumnju na strani apelanata. Svjedokinja S.B. je prilikom prepoznavanja sa potpunom sigurnošću između više pokazanih osoba prvoapelanta označila osobom koja je 21. aprila 2005. godine ušla naoružana u prostorije CBS banke u Mostaru. Prvoapelanta kao napadača je označila i svjedokinja I.P. koja je radnju prepoznavanja obavila 20. novembra 2012. godine, a izjašnjavala se o događaju koji se desio 28. februara 2008. godine. Svjedokinje E.Š. (za događaj od 21. aprila 2005. godine), J.K. (za događaj od 10. marta 2006. godine), te M.Š. (za događaj od 28. februara 2008. godine) prilikom prepoznavanja 20. novembra 2012. godine kao napadača koji je u banku ušao sa pištoljem označile su drugoapelanta. Sami inkriminirani događaji nisu sporni. Navedeno je da na zakonitost zaključka o osnovanoj sumnji nikakav uticaj nema činjenica to što je prilikom odlučivanja o produženju pritvora od strane članova izvanraspravnog vijeća Kantonalnog suda potpuno nepotrebno vršeno pregledavanje video zapisa i vlastito izvođenje zaključaka o tome da li osobe sa snimka po svojim fizičkim karakteristikama odgovaraju apelantima protiv kojih se provodi istraga i u odnosu na koje je predloženo produženje pritvora. Na ovaj propust je opravdano ukazala odbrana apelanata ali ostali dokazi iz spisa osnovanu sumnju potvrđuju na potpuno pouzdan način i ovaj opći uvjet za produženje pritvora doista postoji. U odnosu na žalbene navode da se iz iskaza navedenih svjedokinja koji su dati neposredno nakon inkriminisanog događaja sa potpunom sigurnošću ne može izvesti zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelanti osobe koje su naoružane ušle u objekte u kojima su svjedokinje radile, Vrhovni sud je naveo da predmetni iskazi objektivno nisu ni mogli sadržavati bliže podatke o apelantima kao napadačima jer nijedna od svjedokinja apelante nije osobno poznavala. Za odluku o osnovanoj sumnji da su upravo apelanti osobe koje su sudjelovale u inkriminiranim događajima odlučujući značaj imaju iskazi svjedokinja koji su dati prilikom vršenja radnje prepoznavanja, jer tek u situaciji kada su apelanti pokazani svjedokinjama one su se mogle na potpuno pouzdan način izjasniti u smislu davanja odgovora da li se radi o apelantima koji su u kritično vrijeme naoružani sa pištoljima ušli u banku i uz upotrebu sile oduzeli veću količinu novca. Vrhovni sud je također zaključio da su neutemeljeni navodi žalbe da ne postoji posebni pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKP FBiH. Iz sadržaja predmetnog spisa, kako je naveo Vrhovni sud, proizilazi da su apelanti stranci, da imaju državljanstvo Republike Crne Gore, da im je stalno mjesto prebivališta u Nikšiću, da u BiH nemaju ni prebivalište niti boravište, kao ni bilo kakvo zaposlenje pa navedene okolnosti opravdavaju zaključak prvostepenog suda da postoji realna opasnost da bi apelanti u slučaju puštanja na slobodu napustili prostor BiH i na taj način ometali daljnje nesmetano vođenje predmetnog krivičnog postupka. Ovakva stav suda, kako je dalje navedeno, nije doveden u pitanje niti žalbenim navodima apelanata da je zaključen međudržavni sporazum između Republike Crne Gore i BiH o međusobnom izručenju osumnjičenih odnosno optuženih osoba.
10. Apelanti navode da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelanti ističu da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer osporena rješenja ne sadrže činjenice i razloge iz kojih bi se moglo zaključiti da su apelanti počinili krivična djela zbog čega je povrijeđena prezumcija nevinosti i princip in dubio pro reo. Dalje ističu da su osporene odluke rezultat proizvoljne primjene prava, da su zasnovane na nezakonitim dokazima, te da odbrani nije omogućen pristup dokazima kojim je raspolagalo tužiteljstvo i sud. Također, su istakli da im je određivanjem pritvora povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost. Apelanti smatraju da tužiteljstvo za produženje pritvora nije ponudilo nove dokaze u vezi povećanja vjerovatnosti da su apelanti počinili krivično djelo, nego se sve svodi na činjenicu iskaza navedenih svjedoka koje prepoznaju apelante sa vjerovatnoćom od 80-100%. Dalje su istakli da je tužiteljstvo na zahtjev odbrane dalo na raspolaganje i uvid zapisnike o saslušanju svjedokinja O.D, J.K. i I.J. zbog čega je prekršena odredba člana 15. ZKP FBiH – jednakost u postupanju u vezi sa članom 11. ZKP FBiH. Navode da nisu imali mogućnost pristupa svim dokazima koji su postojali u tužiteljstvu, a odnose se na prepoznavanje, te da se iz tih zapisnika vidi kako se vršilo prepoznavanje, dob osoba koje su stajale u redu sa apelantima. Prilikom vršenja prepoznavanja nije bio prisutan branitelj apelanata, što ukazuje na nezakonitost dokaza i povredu prava na pravično suđenje.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(14) apelacija je preuranjena;
Dopustivost prima facie
12. Prilikom ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U konkretnom slučaju, apelanti su osobe lišene slobode i nalaze se u pritvoru na osnovu odluke suda i pozivaju se na kršenje prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U više svojih odluka Ustavni sud je posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da standardi njegove zaštite garantuju da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
14. Ustavni sud ukazuje da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Ali, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje drugi relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
15. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi, pri odlučivanju o prijedlogu za određivanje, a zatim i o prijedlogu za produženje pritvora, zaključili i obrazložili zašto smatraju da postoji osnovana sumnja da su apelanti izvršili tri krivična djela koja im se stavljaju na teret. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno i detaljno obrazložili na osnovu kojih dokaza su izveli zaključak o postojanju osnovane sumnje da je izvršeno predmetno krivično djelo kao opšteg uslova za određivanje i produženje pritvora. Takođe, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili i detaljno obrazložili svoj zaključak o tome da su u predmetnom slučaju ispunjeni i posebni razlozi za određivanje i produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKP FBiH. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili postojanje realne opasnosti da bi apelanti kao državljani Republike Crne Gore, koji tamo i žive a u BiH nemaju ni imovinu niti zaposlenje, puštanjem na slobodu napustili BiH i na taj način ometali daljnje vođenje krivičnog postupka. Dakle, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne i jasne razloge zbog čega se pritvor apelantima produžava, te da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog opšteg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelanti u konkretnom slučaju lišeni slobode po postupku propisanom zakonom kada postoji opravdana sumnja da su izvršili krivično djelo, u okviru značenja člana 5. stav 1. c) i stav 3. Evropske konvencije.
16. U odnosu na navode apelanata da im nije dozvoljen uvid u dokaze kojima raspolaže Tužilaštvo Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak nalazi u fazi istrage, da optužnica protiv apelanata još nije podignuta, a članom 241. stav 2. ZKP FBiH je propisano da nakon podizanja optužnice, osumnjičeni, odnosno optuženi i branitelj, imaju pravo uvida u sve spise i dokaze. Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 2. Evropske konvencije zahtijeva da apelanti kao pritvorena lica budu odmah obaviješteni «o svakoj optužbi protiv njih». Obaveza iz člana 5. stav 2. na određeni način se podudara sa obavezom iz člana 6. 3.(a) Evropske konvencije. Međutim, ove dvije obaveze se razlikuju po cilju koji se njima želi ostvariti: dok je svrha člana 5. stav 2. da omogući osumnjičenom da dovede u pitanje zakonitost pritvora, svrha člana 6. stav 3.(a) je da omogući optuženom da dobije sve informacije koje su potrebne za pripremanje odbrane. Stoga je obaveza iz člana 5. stav 2. više ograničena nego ona iz člana 6. 3.(a), pa je za njeno ostvarivanje potrebno i dovoljno da osumnjičeni bude upoznat sa razlozima i dokazima koji se tiču pritvora. U konkretnom slučaju, apelanti i ne spore da su sa dokazima koji se tiču određivanja pritvora bili upoznati, već se žale da im nije omogućen uvid u sve dokaze koje je Tužilaštvo prikupilo. S obzirom na navedene standarde, Ustavni sud smatra da, u ovoj fazi postupka, omogućavanjem apelantima uvida samo u dokaze koji se tiču razloga za pritvor, nije prekršeno pravo apelanata iz člana 5.stav 2. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud zapaža da apelantima u konkretnom slučaju nije bilo uskraćeno pravo da koriste propisani pravni lijek protiv rješenja o određivanju ili produženju pritvoru, niti da je suštinski prekršena neka procesna garancija koju zahtijeva član 5. stav 4. Evropske konvencije. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da su, apelanti imali mogućnost da se u žalbenom postupku preispitaju i procesni i materijalni uslovi neophodni za «zakonitost» pritvora u smislu domaćeg zakona i Evropske konvencije, te da je Vrhovni sud ispitao sve žalbene navode i svoje zaključke obrazložilo na način koji se ne može smatrati proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud je mišljenja da apelanti nemaju »opravdan zahtjev« da se pozivaju na povredu prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Preuranjenost apelacije
17. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je njime riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije preuranjena.
19. Apelanti također smatraju da im je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi sa povredom prava na pravično suđenje Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija i u odnosu na navode o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje također, preuranjena.
20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4.
tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić