Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-137/10 (M. M.)

Odluka donesena 14. 02. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Šta se ne smatra domom
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-137/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 137/10, rješavajući apelaciju Milojice Mrdaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milojice Mrdaka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 037028 09 Gž od 30. novembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 037028 06 P od 17. juna 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milojica Mrdak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Vladimir Raosavljević, advokat iz Banjaluke, podnio je 11. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 037028 09 Gž od 30. novembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 037028 06 P od 17. juna 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 037028 06 P od 17. juna 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 037028 09 Gž od 30. novembra 2009. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da mu pripada pravo da otkupi stambeni prostor koji je ranije predstavljao garažu, površine 12 m

2,i koji se nalazi u zgradi S-9 u Laktašima, Fruškogorska ulica broj 10, pod istim uslovima i kriterijima koji su utvrđeni ugovorom o otkupu stana na otplatu, zaključenim 10. juna 2003. godine između apelanta i prvotužene Zemljoradničke zadruge Laktaši (u daljnjem tesktu: prvotužena), te da su prvotužena i drugotužena Opština Laktaši (u daljnjem tekstu: drugotužena) dužne dati apelantu saglasnost da otkupi preostali dio stambenog prostora od 12 m , a da je prvotužena dužna da sa njim zaključi aneks ugovora o otkupu stana na predmetnoj površini od 12 muz obavezu tuženih da mu solidarno nadoknade troškove postupka. Apelant je obavezan da drugotuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.400,00 KM.

3. Iz obrazloženja presude Osnovnog suda proizlazi da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da su Ugovorom o zamjeni broj 02-818-2 od 13. juna 1972. godine apelant i prvotužena zamijenili stanove na način da je prvotužena dala apelantu dvosoban stan sa garažom u novosagrađenoj stambenoj zgradi S-9 u Laktašima na I spratu, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, kupatila, ostave, WC-a i ostalih nusprostorija sa garažom, površine 76 m , a apelant prvotuženoj ustupio stan u Laktašima, u paviljonu I, površine 86 m

2,koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, kupatila, ostave, WC-a i ostalih nusprostorija, da su apelant i prvotužena 10. juna 2003. godine zaključili ugovor o otkupu na otplatu stana i garaže koji se nalaze u stambenoj zgradi S-9 u Laktašima, Fruškogorska ulica broj 10, po otkupnoj cijeni od 5.187,29 KM, da se garaža nalazi u prizemlju u istoj zgradi u kojoj se nalazi i stan koji je apelant otkupio, da je drugotužena odbila da ovjeri ugovor o otkupu stana u čijem sastavu je bila garaža, da je apelant otkupio predmetni stan koji je dobio u zamjenu, a ne i garažu, te da se apelant nalazi u posjedu garaže.

4. Na osnovu navedenog činjeničnog utvrđenja, Osnovni sud je zaključio da se radi o garaži u državnom vlasništvu na kojoj je prvotužena imala pravo raspolaganja, a apelant pravo korištenja, da je otkup takve nekretnine (garaže) propisan Zakonom o privatizaciji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža („Službeni glasnik RS“ broj 98/04), a da je Zakonom o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ br. 72/07-prečišćeni tekst, 59/08 i 58/09) propisan otkup stana, te da se garaža ne smatra stanom, niti poslovnom prostorijom, u smislu Zakona o privatizaciji državnih stanova, iako je dodijeljena uz stan. Osnovni sud je, takođe, istakao da apelant ima mogućnost da pokrene postupak otkupa garaže po Zakonu o privatizaciji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža i da na taj način stekne osnov za sticanje prava vlasništva na garaži, pa pozivom na odredbu člana 3. st. 2. i 3. Zakona o privatizaciji državnih stanova, te člana 2. tačka 3. Zakona o privatizaciji poslovnih zgrada, prostorija i garaža odlučio kao u dispozitivu prvostepene presude.

5. Okružni sud je smatrao da su pravilni činjenična utvrđenja i pravni zaključak Osnovnog suda da predmetna garaža ne predstavlja sastavni dio stana, u smislu člana 3. stav 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova, pa da ne može biti predmet ugovora o otkupu stana po Zakonu o privatizaciji državnih stanova. Okružni sud je istakao da je Zakonom o privatizaciji državnih stanova uređena privatizacija stanova u državnoj svojini, te da je u članu 3. st. 2. i 3. navedenog zakona propisano šta čini stan, a šta pomoćnu prostoriju u sastavu stana. Naime, u smislu člana 3. st. 2. i 3. navedenog Zakona o privatizaciji državnih stanova, stanom se smatra jedna ili više prostorija namijenjenih i podobnih za stanovanje sa pomoćnim prostorijama koje, po pravilu, čine jednu građevinsku cjelinu i imaju zaseban ulaz, a pomoćna prostorija prostor dodijeljen uz stan, osim garaže. Dakle, navedenim odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova je propisano da garaža ne čini pomoćnu prostoriju, a time ni sastavni dio stana. Osim toga, i iz definicije stana prema odredbama navedenog zakona proizlazi da predmetna garaža nema karakter stana, jer sa stanom ne čini jednu građevinsku cjelinu koja ima zaseban ulaz. To što je apelant pravo na korištenje predmetne garaže stekao na osnovu ugovora o zamjeni stanova i ugovora o korištenju stana, prema mišljenju Okružnog suda, nije relevantna okolnost u konkretnoj pravnoj stvari.

6. Okružni sud je, na osnovu navedenog, zaključio da je Osnovni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo-odredbe člana 3. st. 2. i 3. Zakona o privatizaciji državnih stanova. S obzirom na to da je suština apelantovog tužbenog zahtjeva privatizacija garaže kao sastavnog dijela stana na osnovu ugovora o otkupu, propis kojim se uređuje privatizacija stanova je Zakon o privatizaciji državnih stanova, pa je stoga neosnovan navod žalbe da u predmetnoj pravnoj stvari nema mjesta za primjenu Zakona o privatizaciji državnih stanova. Stoga je, prema ocjeni Okružnog suda, pravilan zaključak Osnovnog suda da su Zakonom o privatizaciji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža propisani uslovi za otkup garaža, pa da apelant ima mogućnost da pokrene postupak otkupa garaže u skladu sa navedenim zakonom, a ne na osnovu Zakona o privatizaciji državnih stanova, kao sastavnog dijela stana. Okružni sud je, takođe, istakao da u predmetnoj pravnoj stvari Osnovni sud odluku nije temeljio na odredbama Zakona o stambenim odnosima, pa su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da se odredbe Zakona o stambenim odnosima ne mogu primijeniti na odnose nastale prije nego što je Zakon o stambenim odnosima stupio na snagu.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je njegovo pravo na otkup cjelokupne površine stambenog prostora utvrđeno prije 33 godine aktom prvotužene u kojem je navedeno da površina garaže se smatra kao stambeni prostor, što, prema apelantovom mišljenju, predstavlja valjanu pravnu osnovu na kojoj on temelji svoj zahtjev za otkup. Stoga, apelant smatra da se materijalni propisi, Zakon o privatizaciji stanova u državnom vlasništvu i Zakon o privatizaciji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža, na osnovu kojih je odbijen njegov tužbeni zahtjev, nisu mogli primijeniti na konkretan slučaj.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje, te primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja njegovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-137/10 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio