Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-160/10 (A. Z.)

Odluka donesena 14. 02. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Uporedive situacije
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-160/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 160/10, rješavajući apelaciju Amera Zubčevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amera Zubčevića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 001956 09 Gž od 10. decembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 00 1956 05 P od 28. maja 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Amer Zubčević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija «Kebo & Guzin» iz Mostara, podnio je 12. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 001956 09 Gž od 10. decembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 00 1956 05 P od 28. maja 2009. godine.

2. Apelant je kao zaposlenik Gradske uprave Grada Mostara pokrenuo postupak protiv Grada Mostara (u daljnjem tekstu: tuženi) pred Općinskim sudom zbog isplate razlike isplaćene i pripadajuće plate i regresa za period preciziran u izreci osporene Presude Općinskog suda broj 07 58 P 00 1956 05 P od 28. maja 2009. godine. Apelant je tužbeni zahtjev temeljio na Pravilniku o plaćama i ostalim naknadama službenika i namještenika Gradske uprave Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Pravilnik o platama) i Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Gradske uprave tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji), a kojima su, između ostalog, utvrđeni način obračuna i visina plate, te visina regresa za korištenje godišnjeg odmora.

3. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 00 1956 05 P od 28. maja 2009. godine apelantov tužbeni zahtjev je djelimično usvojen na način da je tuženi obavezan da apelantu isplati na ime razlike isplaćenog i pripadajućeg regresa za godišnji odmor novčani iznos od 2.054,00 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, za period od 2002. do 2007. godine. Istom presudom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu razlike isplaćene i pripadajuće plate u iznosu od 4.307,80 KM za period od 25. avgusta 2004. godine do 1. januara 2007. godine sa zakonskom zateznom kamatom od 25. avgusta 2004. godine do 1. avgusta 2005. godine. Općinski sud je obavezao tuženog da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 277,99 KM.

4. U obrazloženju presude je navedeno da je stupanjem na snagu odluke kojom se proglašavaju izmjene i dopune Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Statuta Grada Mostara, donesenim na temelju Odluke Visokog predstavnika broj 186/04 od 28. januara 2004. godine (u daljnjem tekstu: Odluka), prestale da postoje gradske opštine kao pravna lica, te da je tuženi kao pravni sljednik preuzeo sva prava, dužnosti, obaveze i odgovornost bivših gradskih opština. Uvidom u ovu odluku Općinski sud je utvrdio da je odredbom člana 18. precizirano da zaposlenici uprave bivših gradskih opština od 16. marta 2004. godine postaju zaposlenici uprave tuženog sve do donošenja konačne odluke u pogledu njihovog statusa i budućeg zaposlenja u upravi tuženog. Odredbama čl. 19. i 20. navedene odluke propisano je da će Gradsko vijeće do 30. juna 2004. godine usvojiti Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji utvrđen Statutom Grada Mostara, kao i plan racionalizacije administrativnog osoblja tuženog, te izvršiti sistematizaciju svih radnih mjesta unutar uprave i obuhvatiti koeficijente za svako radno mjesto, što će poslužiti kao osnov za kalkulaciju plata u skladu sa važećim zakonima, odnosno da će se nakon usvajanja Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji sva postojeća radna mjesta popuniti putem internih oglasa, u skladu sa važećim propisima. Članom 21. navedene odluke je propisano da se svi zaposlenici u upravi Grada Mostara mogu prijaviti na interni oglas za prijem u novi radni odnos. Ugovori o radu onih zaposlenika koji budu primljeni na nova radna mjesta unutar uprave Grada Mostara bit će produženi, a u njima će biti iskazani uslovi ugovora, koji odgovaraju novom opisu poslova i radnih zadataka. Dakle, citiranim članom 18. Odluke zaposlenici uprave Grada Mostara, sve dok se ne donese konačna odluka u pogledu njihovog statusa i budućeg zaposlenja, i to pod uslovima i u statusu u kojem su se zatekli na dan ukidanja opština.

5. U obrazloženju je istaknuto i to da su 25. avgusta 2004. godine doneseni Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i Pravilnik o platama, te da su odredbom člana 1. Pravilnika o platama utvrđeni platni razredi i koeficijenti za obračun plata državnih službenika i namještenika tuženog, dodaci na platu, nagrade, kao i druge naknade koje nemaju karakter plate. U obrazloženjima prvostepene presude Općinski sud se pozvao na Zaključak Gradskog vijeća tuženog broj 01-02-91/07 od 18. maja 2007. godine kojim su, s ciljem privremenog usklađivanja plata do konačnog raspoređivanja namještenika gradske uprave, u budžetu tuženog osigurana finansijska sredstva za isplatu razlika plata za zaposlenike koji imaju manju platu od iznosa koji bi imali da je izvršeno raspoređivanje po usvojenoj sistematizaciji. Prema ocjeni Općinskog suda, Odlukom je osiguran prelazni period u pogledu statusa zaposlenika bivših gradskih opština koji su 15. marta 2004. godine postali zaposlenici Gradske uprave tuženog sve do donošenja konačne odluke u pogledu njihovog statusa i budućeg zaposlenja, a različite plate zaposlenika su posljedica ranije zaključenih ugovora o radu, a apelant se sa tim saglasio, jer je nastavio raditi kod tuženog, čime je prihvatio uslove utvrđene rješenjem o zasnivanju radnog odnosa. Apelant nije zaključio novi ugovor o radu sa tuženim, u smislu odredbe člana 21. Odluke, kojim bi bili iskazani uslovi koji odgovaraju opisu poslova i radnih zadataka prema novousvojenom Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji. Prema mišljenju Općinskog suda, kako nije izvršen izbor zaposlenika prema Odluci, ni pravilnici tuženog se ne mogu primjenjivati ni u pogledu plate zaposlenika koji su zadržali svoj raniji posao. U obrazloženju je još istaknuto da apelantu nije povrijeđeno pravo na imovinu, jer bi do povrede ovog prava, prema mišljenju Općinskog suda, došlo eventualno u slučaju da je apelant nakon ujedinjenja gradskih opština primao platu u manjim iznosima od onih koje bi primao kod ranijeg poslodavca po ranijem ugovoru, a po kojima su i nastavili da rade kod tuženog.

6. Odlukom o privremenom usklađivanju koeficijenata za obračun plata zaposlenika Gradske uprave tuženog (u daljnjem tekstu: Odluka o privremenom usklađivanju) od 28. juna 2007. godine, kako je navedeno u obrazloženjima prvostepenih presuda, određeni su koeficijenti po pojedinim stepenima obrazovanja, dok su Pravilnikom o platama određeni različiti koeficijenti i za jednak stepen obrazovanja u zavisnosti od vrste poslova koje će zaposlenici obavljati. Prema ocjeni Općinskog suda, Odluka o privremenom usklađivanju je donesena zbog toga što postupak o prijemu na nova radna mjesta unutar uprave nije završen, te da bi se izvršilo privremeno raspoređivanje koeficijenata do konačnog raspoređivanja kada će se sa izabranim zaposlenicima zaključiti novi ugovor o radu primjenom donesenih pravilnika. Budući da u cijelosti nije izvršeno usaglašavanje sa Pravilnikom o platama, prema mišljenju Općinskog suda, Odluka o privremenom usklađivanju i navedeni zaključak ne predstavljaju priznanje duga, u smislu odredbe člana 387. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

7. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 001956 09 Gž od 10. decembra 2009. godine apelantova žalba je djelimično uvažena i Presuda Općinskog suda broj 07 58 P 00 1956 05 P od 28. maja 2009. godine je preinačena u dijelu odluke o troškovima tako što je tuženi obavezan da apelantu plati na ime troškova postupka iznos od 695,52 KM umjesto iznosa od 277,99 KM. U odbijajućem dijelu presuda je ostala neizmijenjena. Apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 1.053,00 KM je odbijen.

8. U obrazloženju presude je istaknuto da je nesporno da je Odlukom izvršena političko-teritorijalna reorganizacija tuženog na način da su prestale postojati dotadašnje opštine i da je njihove ingerencije preuzeo tuženi. Kantonalni sud je naveo da je nesporno i to da je tuženi usvojio novi Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i Pravilnik o platama, ali da nije izvršio postupak prijema i raspoređivanja zaposlenika iako je bio raspisan interni oglas. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prelazni period za sve zaposlenike još uvijek traje, budući da niko od zaposlenika tuženog nije zaključio novi ugovor o radu, shodno odredbi člana 21. Odluke, pa je Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji još neprimjenjiv iako je stupio na snagu, zato što je uslovljen postavljenjem na novo radno mjesto, pa se, shodno tome, ne mogu primijeniti ni odredbe o platama na zaposlenike koji su zadržali svoj raniji posao.

9. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Mada se apelant u apelaciji nije izričito pozvao na povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, to proizlazi iz navoda apelacije, budući da smatra da je diskriminisan u odnosu na druge zaposlenike tuženog, jer za iste poslove apelant prima manju platu. Dalje, u apelaciji se ističe da su sudovi pogrešno ocijenili postojeće činjenice u predmetu što je imalo kao posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelant smatra da obrazloženja osporenih presuda nisu utemeljena na objektivnim činjenicama, te da samim tim «ni zaključci redovnih sudova nisu rezultat objektiviziranog uvjerenja, već isključivo subjektivnog ubjeđenja o poimanju pravičnosti». Apelant smatra da su sudovi zbog paušalne i selektivne primjene zakona donijeli nezakonite odluke.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da je ista činjenična i pravna pitanja već razmatrao u predmetu broj AP 2968/06 (Ustavni sud, Odluka o dopustivosti od 14. oktobra 2008. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba) u kojem je, između ostalog, zaključio da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili da su različite plate zaposlenika u Gradskoj upravi Grada Mostara posljedica zatečenog stanja, odnosno ranije zaključenih ugovora o radu, a ne posljedica radnji tuženog u pogledu regulisanja navedenih plata, te da su Pravilnik o sistematizaciji i Pravilnik o platama još uvijek neprimjenjivi, iako su stupili na pravnu snagu iz razloga što još uvijek za sve zaposlenike traje prelazni period, a primjena navedenih pravilnika uslovljena je prijemom-postavljenjem namještenika na novo radno mjesto. Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio i to da su navodi apelantice o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona od Kantonalnog suda nije očigledna. Ustavni sud smatra da se isti zaključak može donijeti i u odnosu na predmetnu apelaciju, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz navedene Odluke broj AP 2968/06.

14. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-160/10 (A. Z.) | Sudska praksa | Aktio