Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-182/10 (I. J.)
Odluka donesena 14. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-182/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 182/10, rješavajući apelaciju Ibre Jahića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ibre Jahića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 694 od 13. novembra 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-07-000 306 od 14.
marta 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ibro Jahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kog zastupa Jasminka Mehinagić, advokat iz Kalesije, podnio je 15. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 694 od 13. novembra 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-07-000 306 od 14. marta 2008. godine. Od apelanta je zatraženo da dopuni apelaciju 29. septembra i 21. oktobra 2010. godine a što je on i učinio 14. oktobra i 8. novembra 2010. godine.
2. Osnovni sud u Banjaluci je Presudom broj Rs-1104/04 od 21. februara 2007. godine, pored ostalog, usvojio apelantov tužbeni zahtjev protiv Republike Srpske - Ministarstva unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: tuženi), utvrdivši da su rješenja tuženog broj P/2-126/123 od 5. marta 2004. godine i broj 055/2-127-532 od 10. juna 2004. godine nezakonita.
3. Okružni sud je Presudom broj 011-0-Ž-07-000 306 od 14. marta 2008. godine uvažio žalbu tuženog, te presudu prvostepenog suda preinačio tako što je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženog broj P/2-126/123 od 5. marta 2004. godine i broj 055/2-127-532 od 10. juna 2004. godine. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da je predmet spora u ovom postupku bio apelantov tužbeni zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa, odnosno zahtjev da se ponište kao nezakonita rješenja tuženog kojim je apelantu utvrđen prestanak radnog odnosa zbog organizacionih promjena kod tuženog sa zahtjevom za vraćanje na rad i restituciju svih prava iz radnog odnosa. Dalje, ukazano je da u postupku pred sudom sud ispituje zakonitost rješenja poslodavca kojim je odlučeno o pravima radnika. U konkretnom slučaju zaključeno je da su osporena rješenja donesena u skladu sa članom 113. stav 1. tačka 2. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), a u vezi sa čl. 124. i 125. istog zakona, te da je u postupak donošenja osporenih rješenja proveden u skladu sa zakonom. U vezi s tim je ukazano da je utvrđen broj viška policajaca, i to za svako područje policijske stanice. Dalje, ukazano je da su sačinjeni kriteriji, te program zbrinjavanja viška policajaca. Navedeni kriteriji objavljeni su na oglasnoj tabli, sa bodovanjem su upoznati svi bodovani policajci, kao i apelant, te su svi, kao i apelant, mogli uložiti prigovor, a koji je u apelantovom slučaju odbijen kao neosnovan. Dalje, ukazano je da osporena rješenja sadrže sve elemente koje zakon propisuje, da su donesena u proceduri propisanoj zakonom, te, najzad, da su prilikom apelantovog bodovanja poštovani osnovni kriteriji. Okružni sud je ukazao i da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je teret dokazivanja razloga za donošenje osporenog rješenja bio na strani tuženog. U vezi s tim je ukazano da je članom 115. ZOR-a propisana obaveza poslodavca da dokazuje razloge za otkaz kada se radi o otkazu ugovora o radu zbog teže povrede radne dužnosti, odnosno da ova obaveza postoji kada se u postupku pred sudom osporavaju odluke donesene u disciplinskom postupku a da to nisu okolnosti konkretnog slučaja.
4. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 694 od 13. novembra 2009. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Okružnog suda odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da iz činjeničnog utvrđenja provstepenog suda, a posebno obimne dokumentacije koju su dostavile obje strane, posebno tuženi, proizlazi da je apelantu pravilnom primjenom člana 113. stav 1. tačka 2. ZOR-a u vezi sa čl. 124 i 125. ZOR-a prestao radni odnos „po osnovu otpuštanja viška policajaca u Ministarstvu unutrašnjih poslova“ a kako je navedeno u osporenim rješenjima tuženog. Dalje, pored ostalog je ukazano da iz utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu je jasne razloge dao drugostepeni sud, proizlazi da je apelantu radni odnos prestao kao „višku policajaca“ na osnovu objektivno utvrđenih kriterija, a ne zbog toga što je kao savjestan radnik ukazivao na propuste u radu, zbog čega je, kako je apelant tvrdio, „počeo ... zajedno sa policajcima bošnjačke nacionalnosti biti proganjan u smislu izmišljenih disciplinskih postupaka“, odnosno bio izložen šikaniranju pretpostavljenih. Vrhovni sud je ove apelantove navode ocijenio kao osporavanje činjeničnog stanja a što je u postupku po reviziji isključeno. Najzad, ukazano je na to da je okolnost da je apelantu na osnovu objektivno utvrđenih kriterija ustanovljeno 180 negativnih bodova jedini razlog, s obzirom na obavezu tuženog prema odluci Vlade Republike Srpske, zbog kojeg mu je prestao radni odnos.
5. Apelant je u apelaciji podnesenoj 15. januara 2010. godine propustio da navede prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i/ili Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda koja su mu povrijeđena osporenim odlukama. Zbog toga je od apelanta u dva navrata traženo da dopuni apelaciju. Najzad, u dopuni apelacije od 8. novembra 2010. godine apelant je naveo da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje, apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđena i sloboda mišljenja, svijesti i vjeroispovijesti iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine, sloboda izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo na slobodu kretanja i stanovanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine. U prilog ovim tvrdnjama apelant je istakao da je kao policajac nezakonito ostao bez posla zbog čega je tužbom tražio zaštitu svojih prava, da je prvostepeni sud njegov zahtjev uvažio, ali da je Okružni sud uvažio žalbu tuženog i prvostepenu presudu preinačio tako da je njegov zahtjev odbio, te da je Vrhovni sud odbio njegovu reviziju. Apelant smatra da je nevina žrtva netrpeljivosti rukovodilaca kojima je kasnije suđeno zbog različitih krivičnih djela.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U suštini, apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu svode se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da mu je osporenim presudama povrijeđena sloboda mišljenja, svijesti i vjeroispovijesti iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine, sloboda izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo na slobodu kretanja i stanovanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud primjećuje da ove tvrdnje ničim nisu potkrijepljene, a iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da su redovni sudovi u postupcima koji su rezultirali osporenim odluka o njima i odlučivali. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić