Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1975/10 (A. I.)
Odluka donesena 14. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kazna
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 328
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine · čl. 132
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1975/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 1975/10, rješavajući apelaciju Amira Ibrahimija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amira Ibrahimija podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj SU-10-
264/10 od 20. maja 2010. godine i broj X-K-08/591-2 od 10. maja 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Amir Ibrahimi (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Senad Kreho, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj SU-
10-264/10 od 20. maja 2010. godine i Rješenja Suda BiH broj X-K-08/591-2 od 10. maja 2010. godine. Apelant je, također, tražio da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom se usvaja apelantov zahtjev i odlaže izvršenje kazne zatvora izrečene Presudom Suda Bosne i Hercegovine broj X-K-08/591-2 od 4. marta 2010. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
2. Rješenjem Suda BiH broj X-K-08/591-2 od 10. maja 2010. godine odbijena je kao neosnovanamolba advokata Senada Krehe, apelantovog branioca, za odlaganje izvršenja kazne zatvora, izrečene pravosnažnom Presudom Suda BiH broj X-K-08/591-2 od 4. marta 2010. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je pravosnažnom Presudom Suda BiH broj X-K/08/591-2 od 4. marta 2010. godine, koja je postala pravosnažna 5. aprila 2010. godine, apelantu zbog krivičnog djela „Teško krivično djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine“ iz člana 328. st. 1. i 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05; u daljnjem tekstu: KZFBiH), u vezi sa krivičnim djelom „Izazivanje opće opasnosti“ iz člana 323. stav 3. u vezi sa stavom 1, a sve u vezi sa članom 31. i članom 7. Zakona o Sudu BiH („Službeni glasnik BiH“ br. od 29/00 do 32/07), izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine. Navedeno je da je Sud BiH 5. maja 2010. godine primio molbu apelantovog branioca za odlaganje izvršenja kazne zatvora za dodatnih šest mjeseci po osnovu člana 132. stav 2. Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera („Službeni glasnik BiH“ br. 13/05, 53/07 i 97/07). U podnesenoj molbi advokat je naveo kako je osuđeni apelant davalac izdržavanja svoje dvoje djece po pravomoćnoj Presudi Općinskog suda u Travniku broj P-l l/2000 od 6. novembra 2001. godine, te da se apelant lično, kao i njegova sadašnja supruga Željka i djeca, izdržavaju i sredstva za život ostvaruju isključivo i samo od novčanih sredstava stečenih po osnovu rada privrednog društva ,,Tetris“ d.o.o. Vitez, gdje je apelant ujedno i osnivač i vlasnik navedenog privrednog društva. Stoga je navedeno da bi izdržavanjem kazne zatvora bilo onemogućeno poslovanje označenog privrednog društva, čiji je apelant jedini osnivač i vlasnik, te i obveznik svih poreznih i ostalih davanja koja predstavljaju jedini izvor prihoda njegove porodice. Ocjenjujući predmetnu molbu u pogledu odlaganja izvršenja kazne zatvora iz razloga osiguranja novčanih sredstava za egzistenciju apelantove porodice, Sud BiH je utvrdio da je ona neosnovana zbog toga što i apelantova supruga, kao drugi član domaćinstva, može voditi brigu o zajedničkoj djeci na način osiguranja materijalnih sredstava potrebnih za njihovo izdržavanje u vremenu dok se apelant nalazi na izdržavanju kazne. Ocjenjujući sve navode i argumente apelantovog branioca u pogledu razloga obaveze plaćanja direktnih poreza i neizmirenih obaveza po osnovu doprinosa firme „Tetris“ d.o.o. Vitez, Sud BiH je istakao da smatra da period od šest mjeseci ne bi bio dovoljan kako bi se izmirile sve navedene obaveze, te je prilikom odlučivanja imao u vidu sve činjenice koje se tiču ličnih i porodičnih prilika osuđenog, materijalnu situaciju i sve drugo što je navedeno u molbi. Kako je naveo Sud BiH, odredbom člana 131. stav 1. tačka 1. Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera decidirano je propisano da osuđenom licu koje se nalazi na slobodi se može, na njegovu molbu, odgoditi izvršenje kazne zatvora ako je oboljelo od teže akutne bolesti. Navedeno je da iz priložene medicinske dokumentacije, odnosno iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka, psihijatra prof. dr. Abdulaha Kučukalića proizlazi da se u konkretnom slučaju ne radi o težoj akutnoj bolesti osuđenog, a kako to nedvosmisleno zahtijeva citirana odredba zakona. Kako se radi o veoma preciznoj odredbi koja ne ostavlja nikakvu sumnju i kako apelantova bolest ne ispunjava uvjet iz člana 131. stav. tačka 1. Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera, Sud BiH je zaključio da apelantova molba da mu se odgodi početak izvršenja kazne zatvora po ovom osnovu nije mogla biti prihvaćena, bez obzira na to što i sam vještak sugerira odlaganje za tri mjeseca, ali ne zbog akutne prirode bolesti, nego zbog obavljanja dodatnih tretmana kod nadležnog psihijatra. Stoga, apelantu preostaje da, prema zaključku Suda BiH, po stupanju na izdržavanje, ukoliko mu se stanje ne poboljša, potrebnu medicinsku pomoć zatraži u ambulanti Kazneno-popravnog zavoda (u daljnjem tekstu: KPZ) u koji je upućen, a ako to bude nedovoljno, u okviru najbližeg kliničkog centra. Također, Sud BiH je naveo da je članom 161. Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera propisano da se zatvoreniku može dopustiti i prekid izdržavanja kazne zatvora, te da se odredbe iz čl. 131. i 132. navedenog zakona shodno primjenjuju i u slučaju prekida izdržavanja kazne zatvora. Kako je zaključio Sud BiH, ukoliko dođe do težeg pogoršanja apelantovog zdravstvenog stanja, odnosno teže akutne bolesti čije se liječenje ne može osigurati u okviru KPZ-a, može se dopustiti prekid izdržavanja kazne.
3. Rješenjem Suda BiH broj SU-10-264/10 od 20. maja 2010. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca izjavljena protiv Rješenja Suda BiH broj X-K-08/591-2 od 10. maja 2010. godine. Sud BiH je naveo da je u pogledu zakonskog osnova za odgađanje izvršenja kazne iz člana 131. stav 1. tačka 8. navedenog zakona potrebno kumulativno ispunjenje dva zakonska uvjeta, a to su činjenica da je apelant jedini hranilac porodice, te da bi njegovim boravkom na izdržavanju kazne bila ugrožena egzistencija članova njegove porodice. Prema ocjeni Suda BiH, navodi iz žalbe se ukazuju kontradiktornim jer apelant s jedne strane ističe da je njegova supruga nezaposlena, a s druge strane navodi da je ona zastupnik privrednog društva čiji je on vlasnik. Prema ocjeni predsjednice Suda BiH, u postupku odlučivanja o apelantovoj molbi, Sud BiH je donio pravilan zaključak o tome da se nisu stekli zakonski uvjeti za prekid izdržavanja kazne po ovom zakonskom osnovu, a taj zaključak se, u postupku preispitivanja povodom apelantove žalbe, ukazuje pravilnim s obzirom na to da i prema ocjeni predsjednice Suda BiH apelantova supruga može voditi brigu o njihovo dvoje djece dok se apelant bude nalazio na izdržavanju kazne zatvora. Apelant je već jedno vrijeme proveo u pritvoru i nije bio u mogućnosti ostvarivati stalne prihode, tako da se, prema mišljenju Suda BiH, neuvjerljivim čine njegove tvrdnje da je on jedini hranilac porodice i da njegova supruga nije u mogućnosti preuzeti brigu oko njihove djece u vrijeme dok se on bude nalazio na izdržavanju kazne, posebno što u tom smislu Sudu BiH nije predočen nikakav dokaz. Uostalom, kako je naveo Sud BiH, apelant je sa Tužilaštvom Bosne i Hercegovine zaključio sporazum o priznanju krivnje prije tri mjeseca, kada je za njega postalo izvjesno da će u skoro vrijeme biti pozvan na izdržavanje kazne zatvora. Vrijeme od tri mjeseca je i vrijeme za koje apelant traži odgađanje izvršenja kazne i predstavlja realan period u kojem je apelant mogao preduzeti sve aktivnosti s ciljem materijalnog zbrinjavanja članova svoje porodice, te dati upute svojoj supruzi o nastavku poslovanja firme, jer je ona, kako je već navedeno, zastupnik firme i jedina ovlaštena predstavljati firmu prema trećim licima. Kada su u pitanju navodi iz žalbe, u odnosu na razloge za odgađanje izvršenja kazne na osnovu člana 131. stav 1. tačka 1. Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera, predsjednica Suda BiH nalazi da su i ti navodi, u odnosu na zaključak iz osporenog rješenja, neosnovani. Istina je da je u obrazloženju osporenog rješenja navedeno da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka neuropsihijatra proizlazi da se ne radi o težoj akutnoj bolesti. Međutim, u prvostepenom rješenju Sud BiH nije izričito utvrdio da je vještak izjavio da apelant ne boluje od teže akutne bolesti, nego je taj zaključak izveden iz nalaza vještaka koji je naveo da je u pitanju hronična bolest, odnosno hronični PTSD, što isključuje postojanje akutnog oboljenja, kako to navedena zakonska odredba zahtijeva. U prilog tome, osporeno rješenje sadrži dodatno obrazloženje u kojem se navodi da vještak neuropsihijatar sugerira odgađanje izvršenja kazne za tri mjeseca samo iz razloga obavljanja dodatnih medicinskih tretmana, što se, prema zaključku Suda BiH, može obavljati i u sklopu izdržavanja kazne u KPZ-u, gdje će apelantu biti osigurana sva potrebna medicinska zaštita. Na kraju, nisu prihvaćeni ni navodi iz žalbe da kod apelanta postoje i razlozi za odgađanje kazne iz člana 131. stav 1. tačka 9. Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera, koji se odnose na mogućnost odgađanja izvršenja kazne ako je podnesena molba za pomilovanje. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je žalbu apelantovog branioca odbio kao neosnovanu, a osporeno rješenje ocijenio kao pravilno i zakonito, uz ocjenu da ono nije ni u suprotnosti sa odredbama Ustava BiH i odredbama Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Dakle, predmetna žalba je odbijena kao neosnovana, te je doneseno rješenje kao u dispozitivu, na osnovu citiranih zakonskih propisa.
4. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju i nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
5. Apelant je naveo da je Sud BiH osporenim rješenjima odbio apelantovu molbu za odlaganje kazne zatvora po pravosnažnoj Presudi Suda Bosne i Hercegovine broj X-K-08/591-2 smatrajući da ne postoje uvjeti za odlaganja iz člana 131. stav l. tačke 1, 8. i 9. Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera. Ove tvrdnje Suda BiH, prema apelantovoj ocjeni, zasnivaju se upravo na pogrešnoj ocjeni priloženih dokaza uz molbu i žalbu, a iz kojih slijedi da je upravo odbijanjem apelantove molbe i žalbe došlo do očiglednog kršenja njegovog prava na život i zabrane nehumanog postupanja. Iz psihijatrijskog nalaza i mišljenja sudskog vještaka prof. dr. Abdulaha Kučukalića od 7. aprila 2010. godine, koji je uz ostale dokaze dostavljen uz molbu, slijedi da apelant boluje od hroničnog PTSD-a kao i poremećaja ličnosti emocionalno nestabilnog tipa kojeg karakterizira sklonost ka impulzivnim radnjama, sklonost izljevima bijesa uz gubitak kontrole afekta i impulsa, te emocionalna nestabilnost. Apelant je naveo da se u tom nalazu decidirano konstatira da se boravkom u pritvoru u za njega nepodnošljivim uvjetima njegovo psihičko stanje pogoršalo te su se intenzivirale već postojeće tegobe u sklopu PTSD-a i sekundarna traumatizacija sa depresivnim tegobama uz naglašenu podozrivost, sumnjičavost i suicidne ideje, što je bio razlog uključivanja antipsihotika radi prevencije suicida i agresivnog ponašanja. S obzirom na vrstu i tok bolesti, sudski vještak je mišljenja da bi trenutno upućivanje apelanta ponovno u zatvor negativno utjecalo na njegovo psihičko stanje, te je predložio da mu se odgodi odlazak na izdržavanje kazne zatvora u periodu od tri mjeseca, kako bi u tom periodu nastavio kontinuirani tretman kod psihijatra. Zbog navedenih razloga, a pozivajući se i na odluku Ustavnog suda u predmetu AP 3993/08, apelant smatra da navodi koje on ističe mogu pokrenuti pitanja poštivanja apelantovih prava na život i zabrane nehumanog postupanja. Konačno, apelant predlaže da Ustavni sud na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenog zahtjeva donese odluku o privremenoj mjeri kojom se usvaja apelantov zahtjev i odlaže izvršenje kazne zatvora izrečene Presudom Suda Bosne i Hercegovine broj X-K-
08/591-2 od 4. marta 2010. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud konstatira da apelant osim svojih paušalnih navoda u pogledu navedenog prava nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su u okolnostima konkretnog slučaja navodi o kršenju prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Apelant se, dalje, žali da su osporena rješenja u suprotnosti sa članom II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 3. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje na to da se, prema praksi Evropskog suda, član 3. Evropske konvencije razmatra i u vezi sa licima kojima je izrečena kazna lišenja slobode, a pri ocjeni da li se u konkretnom slučaju radi o nehumanom ili ponižavajućem tretmanu, u obzir se uzimaju sve okolnosti slučaja, uključujući i posebne uvjete, oštrinu mjere, trajanje i cilj kojem se teži, efekti na lice o kojem se radi, kao i pitanje da li je tom licu osiguran minimum mogućnosti kontakata sa drugim licima. Ustavni sud zapaža da apelant svoje navode o kršenju ovog prava zasniva na činjenici da vještak neuropsihijatar sugerira odgađanje izvršenja kazne za tri mjeseca radi obavljanja dodatnih medicinskih tretmana.
10. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda, prema kojoj činjenica da je zatvaranje nekoga inkompatibilno s njegovim zdravstvenim stanjem nije dovoljna da se to lice ne uputi na izdržavanje kazne zatvora, zato što utjecaj lišavanja slobode nekog lica na njegovo zdravlje nije ključno pitanje, već eventualno odsustvo odgovarajuće medicinske njege u vrijeme trajanja lišavanja slobode (vidi bivša Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Savezne Republike Njemačke, aplikacija broj 9610/81, 6 EHRR 110 [1983]). Naime, medicinska njega mora biti pružena, bilo na mjestu gdje se lice nalazi u pritvoru, bilo na drugom odgovarajućem mjestu, što se, prema zaključku Suda BiH, može obavljati i u sklopu izdržavanja kazne u KPZ-u, gdje će apelantu biti osigurana sva potrebna medicinska zaštita. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u osporenim odlukama, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera, obrazložio zašto je neosnovan apelantov zahtjev za odlaganje izvršenja kazne zatvora dajući iscrpne razloge zašto medicinska dokumentacija koju je dostavio apelant ne iziskuje da se obustavi apelantovo upućivanje na izdržavanje zatvorske kazne.
11. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da se apelant pozvao na Odluku Ustavnog suda AP 3993/08 kojom je Ustavni sud, usvajajući privremenu mjeru, odložio izvršenje kazne zatvora apelantu uz obrazloženje da je pretrpio predinfarktni napad, a da su ostali internistički nalazi ukazivali na slabost srčane funkcije i akutne promjene na plućima, jetri, pankreasu i bubrezima. Međutim, Ustavni sud zapaža da se, shodno relevantnim odredbama Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera, zdravstveno stanje lica koja traže odlaganje izvršenja kazne zatvora ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju pa je stoga neosnovano apelantovo paušalno pozivanje na navedenu odluku o privremenoj mjeri. Pri tom, Ustavni sud ima u vidu da je u apelantovom slučaju Sud BiH ocijenio nalaz sudskog vještaka neuropsihijatra (prema kojem apelanta ima hronični PTSD), kao i sugestiju vještaka vezanu za odgađanje izvršenja kazne za tri mjeseca radi obavljanja dodatnih medicinskih tretmana, te je zaključio da se navedeni tretmani mogu obavljati i u sklopu izdržavanja kazne u KPZ-u, gdje će apelantu biti osigurana sva potrebna medicinska zaštita.
12. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koji se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju na to da postoji kršenje ustavnog prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
13. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić