Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2080/10 (Š. K. i M. K.)
Odluka donesena 14. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2080/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 2080/10, rješavajući apelaciju Šefike Kurtalić i Mustafe Kurtalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šefike Kurtalić i Mustafe Kurtalića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosnei Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001066 od 23. februara 2010. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-001 277 od 14. marta 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj P-1124/00 od 13. januara 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Šefika Kurtalić i Mustafa Kurtalić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Fahrudin Ibrišimović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 31. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001066 od 23. februara 2010. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-
001 277 od 14. marta 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1124/00 od 13. januara 2006. godine.
2. Odlukom Ustavnog suda broj AP 2080/10 od 14. septembra 2010. godine predmetna apelacija je odbačena kao nedopuštena zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
3. Ustavni sud je, nakon što je razmotrio zahtjev apelanata za preispitivanje Odluke Ustavnog suda broj AP 2080/10 od 14. septembra 2010. godine, utvrdio da je zahtjev osnovan, te donio Rješenje o preispitivanju broj AP 2080/10 od 9. marta 2011. godine kojim je usvojen zahtjev za preispitivanje i Odluka broj AP 2080/10 od 14. septembra 2010. godine stavljena van snage.
4. Prilikom ponovnog razmatranja apelacije, Ustavni sud je utvrdio da je Rješenjem Općinskog suda broj P-1124/00 od 13. januara 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-001 277 od 14. marta 2008. godine, odbačena kao nedopuštena tužba koju su apelanti, vlasnici firme „Calypso“ d.o.o. Sarajevo, u postupku naknade štete podnijeli protiv USAID Business Finance Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi).
5. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je tokom postupka, na temelju dopisa Federalnog ministarstva pravde broj 03-06-2-679/05 od 18. aprila 2005. godine, utvrdio da je između Vlade Sjedinjenih Američkih Država i Vlade Bosne i Hercegovine 3. maja 1996. godine zaključen Sporazum o ekonomskoj, tehničkoj i srodnoj pomoći za Bosnu i Hercegovinu. U članu 1. navedenog sporazuma Diplomatska misija Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini ovlaštena je izvršavati i ispunjavati obaveze Vlade Sjedinjenih Američkih Država proizašle iz navedenog sporazuma, te je, u skladu sa odredbama sporazuma, formirano Odjeljenje Diplomatske misije Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini, odnosno formirana je Agencija za međunarodni razvoj USAID. Dalje, postupajući po zahtjevu Općinskog suda, Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa je obavijestilo sud da kod Ministarstva nije registrirano pravno lice USAID Business Finance, odnosno tuženi.
6. U diplomatskoj noti Ambasade Sjedinjenih Američkih Država upućenoj Ministarstvu vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, a zatim proslijeđenoj Općinskom sudu, istaknuto je da tuženi nije bio institucija pri Vladi Sjedinjenih Američkih Država, nego dio projekta koji se odvijao u okviru programa koji je financirala Agencija Sjedinjenih Američkih Država za međunarodni razvoj (USAID) pod nazivom Program razvoja biznisa, ranije poznat kao Program financijske pomoći Sjedinjenih Američkih Država Bosni i Hercegovini u rekonstrukciji. Ovaj program završio se 2003. godine i tuženi je, kao sastavni dio programa koji nije bio registriran kao pravno lice u Bosni i Hercegovini, a nije bio ni institucija Vlade Sjedinjenih Američkih Država, prestao da radi u junu 2004. godine. Misija USAID-a u Bosni i Hercegovini ne predstavlja pravno lice neovisno od Sjedinjenih Američkih Država, pa stoga USAID ne može biti tužen u sudskom postupku u Bosni i Hercegovini, što znači da se svaka tužba protiv USAID-a mora uputiti sudu kao tužba protiv Sjedinjenih Američkih Država.
7. Općinski sud je, dalje, naveo da je utvrdio da nije sporna činjenica da su u ugovoru o kreditu koji su zaključili firma „Calypso“ d.o.o. i USAID primijenjene odredbe Sporazuma zaključenog između Vlade Sjedinjenih Američkih Država i Vlade Bosne i Hercegovine o ekonomskoj, tehničkoj i srodnoj pomoći iz maja 1996. godine, kojim je utvrđeno da će posebno odjeljenje Diplomatske misije Sjedinjenih Američkih Država izvršavati i ispunjavati obaveze njene vlade. Dalje, nije sporno da je USAID - Agencija Sjedinjenih Država za međunarodni razvoj bio projekt u okviru Programa financijske pomoći Bosni i Hercegovini u rekonstrukciji, koji se kao takav nije vodio u odgovarajućim registrima pravnih lica u državi Bosni i Hercegovini. Za stranačku sposobnost strane pravne osobe mjerodavno je pravo države po kojem je ona osnovana, a iz navedene diplomatske note proizlazi da USAID-u Sjedinjene Američke Države, kojima pripada, nisu priznale procesnopravni subjektivitet.
8. S obzirom na to da je odredbom člana 293. stav 3. Zakona o parničnom postupku određeno da sud u toku cijeloga postupka po službenoj dužnosti pazi može li osoba koja se pojavljuje kao stranka u postupku biti stranka u postupku, te pošto u konkretnoj situaciji označeni tuženik USAID nema stranačku sposobnost i pošto tužitelji nisu otklonili taj nedostatak, Općinski sud je zaključio da, s obzirom na to da je tužena stranka bez stranačke sposobnosti, jer je umjesto egzistentne pravne osobe kao stranke naznačena njena organizacija, odnosno poseban dio Diplomatske misije Sjedinjenih Američkih Država, ne postoji procesnopravni subjektivitet tuženika, te proizlazi da je tužba neuredna zbog čega je odbačena.
9. Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001066 od 23. februara 2010. godine odbijena je kao neosnovana revizija koju su apelanti podnijeli protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 009-0-
Gž-06-001 277 od 14. marta 2008. godine.
10. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav prvostepenog i drugostepenog suda koji su tokom postupka utvrdili da tuženi USAID nema stranačku sposobnost zbog toga što nema svojstvo pravnog lica, te da se takva tužba treba odbaciti. Vrhovni sud je iz obrazloženja prvostepenog i drugostepenog rješenja utvrdio da USAID Business Finance nije bila institucija pri Vladi Sjedinjenih Američkih Država, nego dio projekta koji se odvijao u okviru programa koji je financirala Agencija Sjedinjenih Američkih Država za međunarodni razvoj pod nazivom Program razvoja biznisa. Navedeni program je završen u 2003. godini, a u toku postupka pred prvostepenim sudom utvrđeno je da je USAID Business Finance prestao da radi u junu 2004. godine. S obzirom na to da tuženi nikada nije bio registriran kao pravno lice u Bosni i Hercegovini, prvostepeni i drugostepeni sud su zaključili da USAID ne može biti stranka u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini.
11. Vrhovni sud je, dalje, naveo, s obzirom na to da se ne radi o pravnom licu kao instituciji pri Vladi Sjedinjenih Američkih Država, nego o dijelu projekta koji se odvijao u okviru programa koji je financirala Agencija Sjedinjenih Američkih Država za međunarodni razvoj, proizlazi da je irelevantna tvrdnja apelanata o primjeni mjerodavnog prava Bosne i Hercegovine o pitanju stranačke sposobnost USAID-a. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su apelanti pravilno primijetili da je, prema članu 18. Ugovora zaključenog između pravnog lica „Calypso“ i USAID-a, kao mjerodavno pravo predviđeno pravo Federacije Bosne i Hercegovine, no ta se odredba odnosi na izvršenje ugovornih obaveza stranaka, svakako pod uvjetom da je došlo do realizacije ugovora, što u konkretnom predmetu nije slučaj, jer je USAID, kao kreditor pravnog lica „Calypso“, odbio, zbog neispunjenja uvjeta određenih ugovorom, da tom pravnom licu osigura traženi iznos kreditnih sredstava.
12. Vrhovni sud je, dalje, naveo da nije tačna reviziona tvrdnja apelanata da se tuženi samostalno pojavljivao u drugim postupcima vođenim u sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine s obzirom na to da iz priloženih rješenja, koja se nalaze u spisu prvostepenog suda, slijedi da se, pored USAID-a, uvijek pojavljivala i neka od banaka registrirana na teritoriji Bosne i Hercegovine - banke agenti.
13. Vrhovni sud je ukazao i na činjenicu da se u ugovoru o kreditiranju kao ugovorna strana pojavljuje pravno lice „Calypso“, a ne apelanti, pa stoga oni kao fizička lica nisu aktivno legitimirani za podnošenje tužbe za naknadu štete zbog neizvršenja ugovora.
14. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti su naveli da nije ispravan stav redovnih sudova o tome kako tuženi nema stranačku sposobnost zbog toga što nije postojao zahtjev tužitelja da se tuženom prizna stranačka sposobnost u skladu sa članom 291. stav 3. ZPP, nego smatraju kako je činjenica da su u tužbi označili tuženog ekvivalent takvom zahtjevu. Dalje, apelanti smatraju da nije ispravan ni stav redovnih sudova kako apelanti koji su u postupcima pred redovnim sudovima nastupali u svojstvu tužitelja nisu imali aktivnu legitimaciju s obzirom na to da je korisnik predmetnog kredita društvo čiji su osnivači apelanti. Apelanti su naveli da su oni bili jamci predmetnog kredita i da su morali poduzeti određene radnje s ciljem osiguranja kredita iz kojih su proizašli troškovi koji i jesu predmet spora.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 58/05).
18. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama primjenom relevantnih odredaba ZPP jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih tužbeni zahtjev apelanata nije dopušten, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja njihovog prava na pravično suđenje osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić