Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-220/10 (E. L.)

Odluka donesena 14. 02. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Izvršni postupak
  • Pasivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-220/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 220/10, rješavajući apelaciju Efraima Levića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09 ), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Efraima Levića podnesena protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-09-001846 od 17. novembra 2009. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj I-

23/04 od 30. aprila 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Efraim Lević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maoče, kojeg zastupa Osman Mulahalilović advokat iz Brčko Distrikta, podnio je 18. januara 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-09-001846 od 17. novembra 2009. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj I-23/04 od 30. aprila 2009. godine.

2. Na osnovu pravosnažne i izvršne presude Osnovnog suda broj P-176/90-I od 25. juna 1991. godine, apelant je tom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv ODP «Izgradnja» Brčko (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi naplate novčanog potraživanja na ime naknade štete u iznosu od 0,096 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 25. juna 1991. godine i troškova postupka u iznosu od 0,015 KM i to pljenidbom novčanih sredstava izvršenika sa transakcijskog računa. Osnovni sud je rješenjem o izvršenju broj I-23/04 od 24. februara 2004. godine odredio predloženo izvršenje a rješenjem Apelacionog suda broj Gž-146704 od 7. aprila 2004. godine odbijen je prigovor izvršenika i potvrđeno rješenje Osnovnog suda broj I-23/04 od 24. februara 2004. godine.

3. Rješenjem Osnovnog suda broj I-23/04 od 30. aprila 2009. godine koje je potvrđeno rješenjem Apelacionog suda broj 097-0-Gž-09-001846 od 17. novembra 2009. godine, utvrđeno je da se izvršni postupak obustavlja u cijelosti.

4. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je istakao da je u toku postupka izvršenik putem punomoćnika isticao da više ne postoji kao pravni subjekt jer je u postupku privatizacije odnosno kupovine društvenog kapitala tog preduzeća nastao novi pravni subjekt D.D. «Izgradnja» Brčko koji kupovinom društvenog kapitala nije automatski preuzeo i novčane obaveze izvršenika prema apelantu. Osnovni sud je dalje istakao da je razmatrajući osnovanost navoda izvršenika o nedostatku pasivne legitimacije utvrdio da je na osnovu pravosnažnog rješenja Registra tog suda broj D-700/04 od 15. jula 2004. godine, izvršen upis u registru novog pravnog subjekta D.D.»Izgradnja» Brčko umjesto ranijeg pravnog subjekta-izvršenika a na osnovu odluke Kancelarije za privatizaciju o promjeni oblika organizacije izvršenika proisteklo iz ugovora o kupoprodaji 67% društvenog kapitala navedenog preduzeća a kojim ugovorom je izvršen prijenos društvenog vlasništva u vlasništvo kupca «Ital Projekt» kao jednog od osnivača i suvlasnika novog pravnog subjekta firme D.D.»Izgradnja» Brčko. Također je uvidom u Aneks IV Ugovora o kupoprodaji društvenog kapitala izvršenika utvrđeno da apelant za razliku od drugih fizičkih i pravnih lica kao tražilac izvršenja nije u skladu sa propisanom procedurom tj. u postupku i rokovima određenim javnim pozivom prijavio svoja potraživanja prema izvršeniku niti su njegova potraživanja evidentirana kao potraživanje protiv izvršenika.

5. Osnovni sud je dalje istakao da je, polazeći od nesporne činjenice prema kojoj je 15. jula 2004. godine izvršen upis u sudski registar novog pravnog subjekta D.D.»Izgradnja» Brčko umjesto izvršenika koji je brisan i time pravno prestao postojati, te imajući u vidu odredbu člana 29. Zakona o izvršnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZIP) kao i pravila po kojem je teret dokazivanja na stranci koja ističe i tvrdi da postoje određene činjenice (u konkretnom slučaju tvrdnja da je po automatizmu novčana obaveza izvršenika prešla na D.D.»Izgradnju» Brčko), zaključkom od 27. marta 2009. godine, pozvao apelanta da u roku od 15 dana podnese dokaze (javne odnosno ovjerene privatne isprave) ili predloži provođenje dokaza na osnovu kojih bi u skladu sa članom 29. ZIP mogao dokazati da su njegova novčana potraživanja prema izvršeniku utvrđena pravosnažnom i izvršnom presudom prešla na D.D.»Izgradnja» Brčko. Osnovni sud je dalje istakao da je 15. aprila 2009. godine, apelant uputio podnesak sudu, međutim osim primjedbi na postupanje suda i primjedbe o navodnoj nezakonitoj zaštiti firme «Ital Projekt» nije postupio po zaključku suda i nije dokazao niti predložio izvođenje dokaza kojima bi mogao dokazati da su nesporna potraživanja apelanta od izvršenika (koji je brisan u sudskom registru i prestao pravno postojati u postupku privatizacije 15. januara 2004. godine) prenesena ili na drugi način prešla na novog pravnog subjekta D.D. «Izgradnja» Brčko (upisana u sudski registar 15. jula 2004. godine). Osnovni sud je zaključio da dozvoljeno izvršenje protiv izvršenika je nemoguće izvršiti odnosno prinudno naplatiti zbog prestanka izvršenika te je postupak u smislu člana 57. ZIP u odnosu na izvršenika obustavio.

6. U obrazloženju rješenja Apelacioni sud je istakao da su u odredbi člana 57. ZIP navedeni razlozi koji dovode do obustave postupka izvršenja i to tako što su navedeni razlozi koji dovode do obustave po službenoj dužnosti (stav 1) a u odnosu na stav 2 sud u svakom konkretnom slučaju cijeni postojanje nekog od dva razloga odnosno je li u pitanju nemogućnost provođenja izvršenja ili je izvršenje postalo nemoguće. U stavu 3 navedenog člana, kako dalje navodi sud, predviđeno je da sud prije donošenja rješenja o obustavi izvršenja iz stava 2. pozove tražioca izvršenja u slučaju da se izvršno rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može provesti da predloži novo sredstvo ili predmet radi namirenja tog potraživanja.

7. U okolnostima kada je rješenjem Osnovnog suda izvršen upis preregistracije-promjene oblika i dr. izvršenika u «Izgradnja» D.D. Brčko i kada apelant nije saglasno zaključku od 27. marta 2009. godine dokazao (a teret dokazivanja je na njemu) da je na konkretno društvo njegovo potraživanje prešlo (jer konkretno potraživanje nije navedeno kao potraživanje koje prelazi na D.D. «Izgradnju» Brčko prema prilogu 7 i Aneksu 4 Ugovora o prodaji društvenog kapitala) rješenje prvostepenog suda o obustavi je pravilno jer se rješenje o izvršenju od 24. februara 2004. godine, ne može provesti. Ovo stoga što izvršenik kao pravni subjekt više ne postoji a kada izvršenje nije predloženo niti određeno prema D.D. «Izgradnja» Brčko niti je apelant u toku postupka dokazao da je njegovo potraživanje preneseno na D.D. «Izgradnja» Brčko odnosno da je navedeno pravno lice preuzelo dug iz izvršne isprave ili da ga je obavezno prema zakonu izmiriti onda se protiv njega konkretno izvršenje ne može provesti do potpunog ispunjenja obaveze utvrđene izvršnom ispravom (na osnovu koje je apelant podnio izvršni prijedlog u ovom postupku) i tako namiriti preostalo potraživanje apelanta.

8. Apelant je u apelaciji istakao da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je osporenim odlukama proizvoljno obustavljen izvršni postupak te da se na taj način «stvara apsolutna pravna nesigurnost». Apelant također navodi da se u «parničnom postupku sudi a u izvršnom se ne sudi» te smatra da se ne može obustaviti postupak iz razloga materijalno pravnih prigovora–nedostatka pasivne legitimacije koji se mogu isticati isključivo u parničnom a ne u izvršnom postupku. Apelant je istakao da izvršenik nije otišao u likvidaciju niti je nad njim proveden stečajni postupak ali se unatoč tome izvršni postupak obustavlja kao da je izvršenik prestao postojati kao pravna osoba.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Vezano za navode apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-220/10 (E. L.) | Sudska praksa | Aktio