Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-237/10 (B. Č.)
Odluka donesena 14. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Bračna stečevina
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-237/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. veljače 2013. godine, u predmetu broj AP 237/10, rješavajući apelaciju Branka Čuljka, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branka Čuljka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 004911 08 Rev od 19. studenoga 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 004911 08 Gž od 23. listopada 2008. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 07 53 P 004911 06 P od 30. listopada 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Branko Čuljak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Odvjetnički ured «Katić & Co.» iz Čapljine, podnio je 19. siječnja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 004911 08 Rev od 19. studenoga 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 004911 08 Gž od 23. listopada 2008. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 53 P 004911 06 P od 30. listopada 2007. godine.
2. Stavkom 1. Presude Općinskog suda broj 07 53 P 004911 06 P od 30. listopada 2007. godine utvrđeno je da bračnu stečevinu Jovite Zelenović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i apelanta sa njihovim jednakim suvlasničkim dijelovima čine kuća čiji su podaci precizirani u presudi, sve prema skici vještaka i geometra od 4. srpnja 2007. godine, koji čini sastavni dio presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), kao i pokretne stvari detaljno pobrojane u presudi, što je apelant dužan priznati i predati tužiteljici u posjed njezin suvlasnički dio na navedenim stvarima, te joj naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.802,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 30. listopada 2007. godine kao dana presuđivanja pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
3. Stavkom 2. iste presude odbijen je apelantov protutužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je isključivi vlasnik predmetnih nekretnina – obiteljske kuće precizirane u presudi sa zemljištem na kojem je kuća izgrađena i zemljištem koje je nužno za njezinu upotrebu kao i pokretne stvari u kući (namještaj, uređaji i oprema) uz obvezu tužiteljice da apelantu naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđivanja pa do isplate, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
4. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku pred tim sudom na temelju dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da su apelant i tužiteljica bili u braku od 20. listopada 1990. godine do 31. listopada 2005. godine kada je brak razveden presudom tog suda i tužiteljica iselila iz sporne kuće čija izgradnja nije bila dovršena u tijeku trajanja bračne zajednice, te da je apelant nastavio gradnju kuće nakon razvoda. Dalje, utvrđeno je da je predmetna kuća izgrađena bez urbanističke suglasnosti i građevinske dozvole i to na zemljištu koje je u tijeku trajanja bračne zajednice apelantu i tužiteljici poklonio apelantov otac. Utvrđeno je i da su apelant i tužiteljica gradili predmetnu kuću iz svojih sredstava jer su oboje u vrijeme trajanja bračne zajednice radili na mjestima preciziranim u presudi, te uz to zajednički držali ugostiteljski objekt na splavu i kafić u prizemlju kuće iz kojih su ostvarivali prihod. Osim toga, sud je naveo da iz iskaza parničnih stranaka «kao nesporno proizlazi da je većina radova na spornoj kući izvedena za vrijeme trajanja bračne zajednice». S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je člankom 251. stavak 1. Obiteljskog zakona («Službene novine FBiH» broj 35/05) propisano da bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice kao i prihodi iz te imovine. Shodno tome, Općinski sud je zaključio da su apelant i tužiteljica u vrijeme trajanja bračne zajednice stekli spornu kuću kao i pokretne stvari navedene u izreci presude zbog čega smatra da je tužiteljicin tužbeni zahtjev utemeljen i da su apelant i tužiteljica u jednakim dijelovima vlasnici sporne imovine, u smislu članka 252. stavak 1. Obiteljskog zakona. Osim toga, navedeno je da, kako apelant nije dokazao da je gradio spornu kuću samo svojim radom i svojim sredstvima, odnosno da je sporna kuća njegova posebna imovina, a ocjenjujući provedene dokaze u postupku, Općinski sud je odbio apelantov protutužbeni zahtjev kao neutemeljen.
5. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 53 0 P 004911 08 Gž od 23. listopada 2008. godine žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su apelant i tužiteljica u tijeku trajanja braka zajedničkim radom, sredstvima i kreditima gradili predmetnu kuću u kojoj su zajedno živjeli sve do 20. kolovoza 2005. godine kada je tužiteljica napustila «faktičnu bračnu zajednicu». Navedeno je i da je na temelju iskaza svjedoka utvrđeno da je gradnja predmetne kuće započela 1988. godine, da je za trajanja bračne zajednice urađena glavnina objekta a nakon prekida bračne zajednice apelant je izvršio još neke radove na toj kući ali da apelant nije u tijeku prvostupanjskog postupka istakao kolika bi vrijednost tih radova bila da bi se mogao utvrditi njihov postotak u odnosu na cjelokupne radove na spornom objektu. Kantonalni sud je naveo da apelant tijekom prvostupanjskog postupka (kada je tvrdio da je zemljište na kojem je kuća napravljena poklonjeno samo njemu i da su mu u izgradnji kuće pomagali roditelji i brat) nije dokazao da se radi o poklonu koji je učinjen samo njemu kao jednom od bračnih partnera. Zbog toga, Kantonalni sud je istakao da se navedeno smatra bračnom stečevinom shodno odredbama članka 251. stavak 2. Obiteljskog zakona kojim je propisano da pokloni trećih osoba (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice ulaze u bračnu stečevinu bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drugačije ne proizlazi iz namjene poklona ili ako se iz okolnosti u trenutku davanja poklona ne može zaključiti da je poklonodavac žalio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera.
6. Kantonalni sud je obrazložio da su neutemeljeni i žalbeni navodi vezani za činjenicu da je apelant preuzeo plaćanje tužiteljičinog kredita što nije od značaja za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari nego bi moglo biti od značaj u eventualnom obligacijskom odnosu među strankama. Navedeno je da je neutemeljena i tvrdnja da je apelantov doprinos u izgradnji kuće bio puno veći od tužiteljičinog doprinosa jer iz zakonskih odredaba proizlazi da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, izuzev ako su drugačije ugovorili. S obzirom na to da apelant u ovom sporu nije dokazao da postoji drugačiji dogovor između njega i tužiteljice, to se, prema obrazloženju Kantonalnog suda, smatra da su oboje suvlasnici kuće u jednakim dijelovima. Također je navedeno da na umanjenje suvlasničkog udjela u tužiteljičinoj bračnoj stečevini ne može utjecati činjenica da se ona u tijeku trajanja bračne zajednice liječila zbog neplodnosti jer to proizlazi upravo iz naprijed navedenih razloga. Obrazloženo je i da su neutemeljeni navodi vezani za diobu pokretne imovine jer je ta imovina uz prisutnost obje stranke popisana na uviđaju održanom 16. svibnja 2007. godine. Zbog svega navedenog, Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu kao neutemeljenu.
7. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 53 0 P 004911 08 Rev od 19. studenoga 2009. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude je navedeno da su neutemeljeni revizijski prigovori vezani za kršenje odredaba parničnog postupka jer je drugostupanjski sud svoju odluku donio u vijeću na temelju utvrđenog činjeničnog stanja i izvedenih dokaza iz prvostupanjskog postupka, te pravilnom primjenom odredaba Zakona o parničnom postupku odbio žalbu kao neutemeljenu. Pri tom je, kako je naveo Vrhovni sud, drugostupanjski sud, ocjenjujući sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja, za svoju odluku dao detaljne i pravilne razloge koje u potpunosti prihvaća i Vrhovni sud. Navedeno je da su neutemeljeni i prigovori vezani za pogrešnu primjenu materijalnog prava jer je, prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe čl. 251, 252. i 254. stavak 2. Obiteljskog zakona. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je istakao da smatra neprihvatljivim apelantov prigovor da je njegov zahtjev trebalo raspraviti sa stajališta članka 25. Zakona o vlasničkopravnim odnosima koji regulira pitanje stjecanja prava vlasništva osobnim radom. Također je navedeno da se neutemeljeno u reviziji apelant poziva na tvrdnju da drugostupanjski sud nije ocijenio njegov doprinos većim jer je on dizao kredit koji je plaćao i nakon prestanka bračne zajednice. Naime, kako je naveo Vrhovni sud, članokm 252. stavak 1. Obiteljskog zakona propisano je da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drugačije ugovorili, a u konkretnom slučaju apelant i tužiteljica nisu imali zaključen predbračni ugovor niti su na drugi način ugovorili podjelu bračne stečevine.
8. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Kršenje navedenog prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je u tijeku postupka nedvojbeno dokazao da je svojim i radom i sredstvima svojih roditelja podigao spornu kuću i da je ta kuća posebna imovina obitelji Čuljak, zbog čega smatra da se vlasništvo nad tom imovinom moralo utvrđivati shodno odredbama Zakona o vlasničkopravnim odnosima a ne samo na temelju Obiteljskog zakona.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje dak prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se temelje isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke pri tom se pozivajući na relevantne odredbe Obiteljskog zakona, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić