Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-244/10 (Ž. I.)
Odluka donesena 14. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-244/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 244/10, rješavajući apelaciju Željka Ijačića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Željka Ijačića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 497 od 25. novembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-07-000 391 od 13. februara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-P-07-000 005 od 7. septembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Željko Ijačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja podnio je 19. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-
Rev-08-000 497 od 25. novembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-07-000 391 od 13. februara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-P-07-000 005 od 7. septembra 2009. godine.
2. Rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: MUPRS) broj 05/2-110,3-1250 od 15. novembra 2006. godine apelantu je utvrđen čin višeg policajca. U obrazloženju rješenja je navedeno da je rješenjem direktora policije od 22. juna 2005. godine apelant raspoređen na poslove i zadatke operativnog dežurnog za čije je obavljanje predviđen čin «mlađi inspektor-inspektor», te da je Komisija za proizvođenje i unapređenje u činove (u daljnjem tekstu: Komisija), uz saglasnost direktora policije, dostavila Upitnik za određivanje čina za apelanta sa prijedlogom da mu se utvrdi čin višeg policajca. Navedeno je i da, s obzirom na to da je članom 9. stav 2 Uredbe o činovima i oznakama u MUP-u («Službeni glasnik RS» broj 61/02, u daljnjem tekstu: Uredba) propisano da će svaka pozicija ovlašćenog službenog lica biti u skladu sa činom, shodno preporukama Komisije, utvrđeno je da apelant ispunjava uslove za čin višeg policajca, te je riješeno kao u dispozitivu.
3. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Ministarstvu koje je Rješenjem broj 05/2-110,3-1250 od 19. decembra 2006. godine žalbu odbilo i potvrdilo prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da, s obzirom na to da apelant nije imao utvrđen čin u skladu sa Uredbom, na osnovu preporuka Komisije mu je utvrđen čin višeg policajca jer je utvrđeno da apelant ispunjava uslove propisane članom 3 Uredbe kojim je propisano da ovlašćeno službeno lice sa srednjom stručnom spremom stiče početni čin policajca, a imajući u vidu dužinu apelantovog staža u efektivnom trajanju, utvrđen mu je navedeni čin. Zbog navedenog je Ministarstvo odbilo apelantovu žalbu.
Osporene odluke
4. Nakon toga apelant je protiv MUPRS (u daljnjem tekstu: tuženi) podnio tužbu Osnovnom sudu koji je Presudom broj 095-0-P-07-000 005 od 7. septembra 2009. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kom je apelant tražio da se ponište navedena rješenja tuženog i da mu se naknade troškovi postupka, dok je tužba o u preostalom dijelu tužbenog zahtjev u kom je apelant tražio da sud utvrdi da mu pripada čin mlađeg inspektora odbačena. Presudom je apelant obavezan na naknadu troškova tuženom u iznosu od 320,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku pred tim sudom utvrđeno da je apelant završio Srednju školu unutrašnjih poslova u Sarajevu 1984. godine i da je radio kao policajac u Policijskoj stanici Čapljina a nakon toga u Trebinju. Utvrđeno je da je apelantu 20. oktobra 1995. godine dodijeljen čin starijeg narednika prve klase a da je u julu 1997. godine unaprijeđen u čin višeg narednika, da bi rješenjem od 19. maja 2005. godine (protiv kog se apelant nije žalio) bio raspoređen na poslove i zadatke skladištara čime je izgubio status ovlašćenog službenog lica. Dalje, navedeno je da je apelant rješenjem tuženog od 22. juna 2005. godine raspoređen na poslove i zadatke operativnog dežurnog čime mu je vraćen status ovlašćenog službenog lica ali bez utvrđenog čina pa je dat prijedlog da mu se utvrdi novi čin. Navedeno je da je nakon toga uslijedilo donošenje spornih rješenja tuženog i utvrđivanje čina višeg policajca apelantu. Sem toga, obrazloženo je da u momentu donošenja rješenja kojim je apelant raspoređen na poslove i radne zadatke operativnog dežurnog za obavljanje tih poslova bila predviđena viša školska sprema, status ovlašćenog službenog lica i čin mlađi inspektor-inspektor, ali da apelant nije imao čin, pa je, u skladu sa Uredbom, bilo neophodno sprovesti postupak apelantovog činovanja.
5. Prema obrazloženju Osnovnog suda, članom 23 navedene Uredbe, propisano je da se dodjeljivanje činova vrši na osnovu provjera ispunjavanja minimalnih uslova u pogledu kvalifikacija i preporuka Komisije i prijedlog direktora i to kako licima koja se na dan stupanja na snagu te uredbe kao ovlašćena službena lica zateknu na radu kod tuženog tako i licima koja se naknadno proizvedu u ovlašćena službena lica. Dalje je navedeno da je članom 3 Uredbe propisano i da su činovi za ovlašćena službena lica, između ostalog, sa srednjom stručnom spremom policajac, viši policajac, narednik, viši narednik i mlađi inspektor. Propisano je i da prijedlog dat prilikom sačinjavanja upitnika u svakom centru bezbjednosti prilikom davanja prijedloga za utvrđivanje čina za radnike tog centra ne stvara obavezu Komisiji da takav prijedlog proslijedi ministru koji je ovlašćen da unutar činova koji su predviđeni za ovlašćena lica sa određenom stručnom spremom utvrdi čin svakom od tih lica. Zbog navedenog, Osnovni sud je naveo da se ne može upuštati u ocjenu odluke ministra unutrašnjih poslova koji čin će utvrditi u okviru stručne spreme ovlašćenom licu. Navedeno je i da je, s tim u vezi, neosnovan apelantov tužbeni navod da mu sporni čin nije mogao biti utvrđen jer ga je imao prije više od 20 godina i nakon toga čak napredovao do čina višeg narednika jer se, kako je obrazloženo, gubitkom statusa ovlašćenog službenog lica gubi i do tada stečeni čin pa nakon ponovnog sticanja statusa činovanje počinje ponovno. Dalje je obrazloženo da je tačna apelantova tvrdnja da je članom 9 Uredbe propisano da će svaka pozicija ovlašćenog službenog lica biti u skladu sa činom, odnosno da, između ostalog, mlađi inspektor može obavljati i poslove operativnog dežurnog ali da se, suprotno apelantovim navodima, ova odredba odnosi na lica kojima je prethodno već utvrđen čin a ne licima kojima se čin tek utvrđuje.
6. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da sud poništi osporena rješenja o dodjeli čina a dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da sud utvrdi da mu pripada čin mlađeg inspektora odbacio kao nedozvoljen jer sporovi iz radnih odnosa nisu sporovi pune jurisdikcije pa je sud samo ovlašćen poništavati rješenja a ne može utvrđivati određene činjenice kao što je konkretna.
7. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 015-0-Gž-07-000 391 od 13. februara 2008. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i relevantne propise i zaključio da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da je tuženi poštovao proceduru utvrđivanja čina apelantu kao i da je pravilno zaključio da spor iz radnog odnosa nije spor pune jurisdikcije i da nije ovlašćen utvrđivati određene činjenice, u konkretnom slučaju pravo na utvrđivanje određenog čina. Obrazloženo je i da su neosnovani žalbeni navodi da apelant rasporedom na radno mjesto skladištara nije zauvijek izgubio utvrđeni čin već da je taj čin samo suspendovan do novog rasporeda jer iz odredbe člana 2 stav 4 Uredbe proizilazi da je čin koji je policajcu jednom dodijeljen zaštićen i ne može mu biti oduzet bez raskida radnog odnosa ili gubitka statusa ovlašćenog službenog lica (što se dogodilo u konkretnom slučaju). Navedeno je i da tuženi ima diskreciono pravo da vrši proizvođenje i unapređenje u činove i da se činovanje ne može vršiti sudskom odlukom već sud samo može ocjenjivati da li je poštovana procedura utvrđena Zakonom o unutrašnjim poslovima i Uredbom kako je propisano i u članu 10 stav 2 Uredbe. Zbog svega navedenog, Okružni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.
8. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 497 od 25. novembra 2009. godine reviziju odbio. Vrhovni sud je obrazložio da se u reviziji neosnovano navodi da su nižestepeni sudovi pogrešno protumačili odredbe člana 23, 10 i 11 Uredbe. Navedeno je da su ovim odredbama propisani uslovi o činovanju na dan stupanja na snagu uredbe za sva lica koja se zateknu na radu kod tuženog vodeći računa o dužini radnog staža u efektivnom trajanju, stručnoj spremi a sve na osnovu provjera i preporuka Komisije i na prijedlog direktora policije, kao i uslovi koje ovlašćeno službeno lice mora ispuniti da bi steklo naredni viši čin a koji su precizirani u presudi. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da, suprotno apelantovim navodima da je za sticanje višeg čina bitan samo radni staž, iz navedenih odredbi proizilazi da ovlašćeno službeno lice može steći viši čin samo ako ispuni i druge u presudi precizirane uslove (npr., pozitivne ocjene rada za protekle tri godine, da je u prethodnom činu provelo određeno vrijeme propisano Uredbom, da ima odgovarajuću stručnu spremu). Kako je u konkretnom slučaju ministar unutrašnjih poslova u skladu sa navedenim pravilima i u propisanoj proceduri apelantu utvrdio čin višeg policajca koji je između ostalih predviđen za lica sa srednjom stručnom spremom koju apelant posjeduje, to su, prema zaključku Vrhovnog suda, odluke tuženog koje apelant osporava zakonite.
9. Vrhovni sud je naveo i da je apelant ranije dodijeljeni čin izgubio na osnovu odredbe člana 2 stav 4 Uredbe jer je rasporedom na radno mjesto skladištara izgubio status ovlašćenog službenog čina i jer se sa tim apelant saglasio budući da takav raspored nije osporavao. U obrazloženju je istaknuto da sud u radnom sporu nema punu jurisdikciju jer ocjenjuje samo zakonitost odluka donesenih u preduzeću ili drugoj radnoj sredini, odluku o pravima, obavezama i odgovornostima radnika ali da ne može sam odlučivati o onome na šta se te odluke odnose pa tako ni dodijeliti određeni čin apelantu. S obzirom na to, prema obrazloženju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno odlučili kada se nisu upuštali u meritorno odlučivanje o apelantovom zahtjevu da mu se utvrdi čin mlađeg inspektora, zbog čega su i u tom dijelu neosnovani apelantovi revizioni navodi. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu.
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da su se sudovi morali upustiti u rješavanje njegovog zahtjeva da mu sud odredi čin jer ukoliko je Osnovni sud smatrao da nije nadležan da rješava o tom pitanju trebao je, kako apelant smatra, kompletan spis uputiti Okružnom sudu da on o tom pitanju odluči. Apelant smatra i da mu Ustavni sud treba dodijeliti troškove postupka za usluge punomoćnika i naložiti poslodavcu da mu se dodijeli čin mlađeg inspektora.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, pri tom se pozivajući na relevantne odredbe Uredbe, Zakona o unutrašnjim poslovima i Zakona o parničnom postupku, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Sem toga, Ustavni sud podsjeća da, shodno odredbama člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud samo izuzetno, ako utvrdi da je apelacija osnovana, prema prirodi Ustavom utvrđenih prava i osnovnih sloboda, može sam odlučiti o meritumu predmeta. Imajući u vidu navedeno, te zaključak Ustavnog suda da nema kršenja apelantovih ustavnih prava, to se Ustavni sud neće upuštati u razmatranje ovog apelantovog zahtjeva kao ni zahtjeva vezanog za troškove postupka, budući da takav zahtjev nema uporište u Pravilima Ustavnog suda.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić