Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-305/10 (O. K.)

Odluka donesena 14. 02. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-305/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 305/10, rješavajući apelaciju Omer Kraković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Omera Krakovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001765 od 8. decembra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-001135 od 3. novembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj P-

794/03 od 21. marta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Omer Kraković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 21. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-

001765 od 8. decembra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-001135 od 3. novembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-794/03 od 21. marta 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-794/03 od 21. marta 2008. godine apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se RMU „Zenica“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da mu isplati na ime naknade plaće koju bi ostvario da je ostao na radnom mjestu PK kopača počev od 4. novembra 2000. godine pa do okončanja postupka, ukupan iznos od 58.800,00 KM sa zateznom kamatom i troškovima postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da se u predmetnoj pravnoj stvari apelantov tužbeni zahtjev odnosio na naknadu štete koju je apelant pretrpio u vezi sa radom zbog neisplaćenih plata koje bi ostvario da je u spornom periodu ostao na radu kod tuženog. Naime, Općinski sud je ukazao da je pravosnažnom djelimičnom presudom tog suda broj P-

794/03 od 4. novembra 2003. godine, odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje tuženog broj 9618/00 od 3. novembra 2000. godine na osnovu kojeg je apelantu prestao radni odnos kod tuženog zbog teže povrede radne obaveze. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da iz obrazloženja djelimične presude broj P-794/03 od 4. novembra 2003. godine proizlazi da je apelantu radni odnos prestao kod tuženog na zakonit način. Budući da je apelant svoj predmetni tužbeni zahtjev temeljio na odredbi člana 96. Zakona o radu, Općinski sud je zaključio da navedena odredba nije primjenjiva u konkretnom slučaju. Naime, Općinski sud je istakao da se odredba člana 96. Zakona o radu primjenjuje u slučaju kada je u postupku utvrđeno da je zaposleniku šteta prouzrokovana nezakonitom odlukom poslodavca o prestanku radnog odnosa, pri čemu poslodavac odgovara po principu pretpostavljene krivnje, a shodno odredbi člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je zaključio da apelant u toku postupka nije dokazao da je odluka tuženog o prestanku radnog odnosa apelantu nezakonita, te da mu je na taj način prouzrokovana materijalna šteta jer nije primao platu u spornom periodu. Budući da apelant nije dokazao pravni osnov na kojem temelji svoj tužbeni zahtjev, Općinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao osnovan.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio presudu broj 004-0-Gž-08-001135 od 3. novembra 2008. godine kojom je žalbu odbio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je iznio hronološki tok dešavanja u predmetnoj pravnoj stvari te je zaključio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjnično stanje pravilno primjenio materijalno pravo jer je odredbom člana 96. st 2. i 3. Zakona o radu propisano da „ako sud utvrdi da je otkaz nezakonit, može poslodavca obavezati da isplati zaposleniku naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio,- naknadu štete za pretrpljenu štetu“. Po mišljenju Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju apelantu bi pripadalo pravo na isplatu naknade plate u visini plate koju bi ostvario da je radio u spornom periodu „jedino“ u situaciji da je pravosnažnom djelimičnom presudom broj P-794/03 od 4. novembra 2003. godine utvrđeno da je otkaz ugovora o radu apelantu nezakonit, odnosno da je tom presudom utvrđeno da je prestanak radnog odnosa apelantu nezakonit. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je navedenom djelimičnom presudom apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio poništenje rješenja tuženog kojim mu je prestao radni odnos kod tuženog, čime je po mišljenju Kantonalnog suda utvrđeno da je apelantu kod tuženog radni odnos prestao na zakonit način zbog čega i po mišljenju Kantonalnog suda ne postoji pravni osnov da se udovolji predmetnom apelantovom tužbenom zahtjevu (zahtjev za naknadu plaće za utuženi period zbog prestanka radnog odnosa). Stoga, budući da ne postoji pravni osnov za isplatu naknade plaće, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-08-001765 od 8. decembra 2009. godine odbio apelantovu reviziju protiv drugostepene odluke. U obrazloženju presude Vrhovni sud je prvenstveno ukazao da su nižestepeni sudovi utvrdili da je djelimičnom presudom Općinskog suda broj P-794/03 od 4. novembra 2003. godine pravomoćno odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se poništi kao nezakonito rješenje tuženog broj 9618/00 od 3. novembra 2000. godine na osnovu kojeg je apelantu radni odnos prestao kod tuženog zbog teže povrede radne obaveze. Polazeći od te činjenice, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da ne postoji pravni osnov po kojem bi apelant imao pravo da traži naknadu plaće u smislu odredbe člana 96. stav 2. Zakona o radu. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su odbili apelantov predmetni tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se apelant nije eksplicitno pozvao na odredbe Ustava ili odredbe međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini za koje smatra da su povrijeđene osporenim odlukama, ali iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant također ukazuje da su mu povrijeđena i „prava iz radnog odnosa i prava iz zdravstvenog osiguranja“, također ne navodeći ustavne odredbe ni odredbe međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima. Naime, apelant analizira osporene presude i naglašava da redovni sudovi nisu uzeli u obzir činjenicu da je u „ranijem postupku koji je okončan djelimičnom presudom“ utvrđeno da je bio privremeno spriječen za rad zbog bolesti, jer je to po njegovom mišljenju „odlučna činjenica“ za pravilnu odluku suda u predmetnom postupku. S tim u vezi, apelant je istakao da su sudovi „u ranijem postupku nepravilno zauzeli stav o prestanku njegovog radnog odnosa“ budući da je „izvještaj o trajanju njegove privremene spriječenosti za rad zbog bolesti izdalo ovlašteno lice“. S tim u vezi apelant je istakao da je pretrpio materijalnu štetu zbog „nezakonite odluke tuženog o prestanku radnog odnosa“ te smatra da su sudovi bili dužni da primjenom odredaba člana 96. st. 2. i 3. Zakona o radu udovolje njegovom tužbenom zahtjevu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se u suštini odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za zaključak da je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu plaća za utuženi period neosnovan uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o radu, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u svojoj apelaciji, osim ponavljanja navoda koji su detaljno i jasno izanalizirani i obrazloženi u postupku pred redovnim sudovima, ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U vezi sa apelantovim navodima o povredi „prava iz radnog odnosa i prava iz zdravstvenog osiguranja“, Ustavni sud primjećuje da su ova prava garantirana članom 6. odnosno članom 12. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996) koji se, prema Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine, primjenjuje u Bosni i Hercegovini. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da apelant posebno ne obrazlaže u čemu smatra da se sastoje povrede navedenih prava, ali da iz sadržaja apelacije proizlazi da smatra da su mu navedena prava povrijeđena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Imajući u vidu navedeno, kao i zaključak u vezi sa navodnom povredom prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o povredi ovih prava također očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-305/10 (O. K.) | Sudska praksa | Aktio