Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-306/10 (Z. B.)

Odluka donesena 14. 02. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-306/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 306/10, rješavajući apelaciju Zekije Beširević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zekije Beširević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-08-000 436 od 11. novembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-06-000 054 od 12. decembra 2007.

godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj P-425/2004 od 7.

oktobra 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zekija Beširević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradiške, koju zastupa Radovan Janković, advokat iz Gradiške, podnijela je 21. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 436 od 11. novembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-000 054 od 12. decembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-425/2004 od 7. oktobra 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-425/2004 od 7. oktobra 2005. godine odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila od suda da obaveže Opštinu Gradiška (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Republiku Srpsku-Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica (u daljnjem tekstu: drugotužena) da joj, na ime neosnovanog obogaćenja za oduzetu imovinu, isplate iznos od 23.652,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 7. decembra 2004. godine do isplate. Presudom je apelantica obavezana da tuženim naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.237,50 KM.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelantica u tužbi navela da je vlasnik i posjednik kuće sagrađene na k.č. broj 2218/2, upisane u p.l. broj 1203. k.o. Gradiška Selo, i da je 26. novembra 1992. godine (bez apelantičine saglasnosti i prisustva) komisija, koja je sastavljena od Odjeljenja za opštu upravu Opštine Gradiška, nasilno ušla u posjed apelantičine kuće i predala je na korištenje izbjegličkoj porodici Mihajla Tuce iz Bugojna. Tom prilikom je popisala svari zatečene u predmetnoj kući sa konstatacijom da je kuća na oba sprata opremljena, što se vidi iz popisa pokretnih stvari. Apelantica je, također, navela da joj je predmetnu kuću vratila OMI Gradiška 23. marta 2003. godine u potpuno devastiranom stanju, bez namještaja, opreme, postrojenja centralnog grijanja sa konstatacijom da je posljednji stanar u kući bio Sveto Komljenović, koji se iselio i vratio ključeve od kuće. U konačno preciziranom tužbenom zahtjevu od 6. septembra 2005. godine apelantica tvrdi da je na taj način oštećena za iznos od 23.652,00 KM, te da su se tužene sticajem bez osnova i dajući njenu imovinu-kuću trećim licima neosnovano obogatile, pa traži od suda da obaveže tužene da joj vrate njenu pokretnu imovinu, ili da joj solidarno isplate njihovu protivvrijednost. Tužene su u odgovoru na tužbu istakle prigovor nedostatka pasivne legitimacije, te osporile osnov i visinu apelantičinog tužbenog zahtjeva, navodeći da se nisu neosnovano obogatile, jer apelantičina imovina nije prešla u njihovu imovinu, kao i da je u predmetnoj pravnoj stvari pasivno legitimisan Mihajlo Tuca.

4. Ispitujući navode tužbe, te nakon provedenog dokaznog postupka ocjenjujući svaki dokaz zasebno i u njihovoj međusobnoj vezi, Osnovni sud je istakao da je odredbom člana 210. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da, kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad je to nemoguće, da naknadi vrijednost postignute koristi. U konkretnom slučaju sud je naveo da je nesporno da je komisija koju je imenovao nadležni opštinski organ navedenog datuma izvršila popis pokretnih stvari u apelantičinoj kući i da je u njen posjed ušao Mihajlo Tuca. Međutim, u smislu citirane zakonske odredbe, sud je naveo da bi materijalna odgovornost tuženih mogla postojati samo pod uslovom da je dio apelantičine imovine prešao na bilo koji način u imovinu tuženih. Prema ocjeni suda, do toga nesporno nije došlo, jer ni prvotužena ni drugotužena od apelantice nisu uzele njenu imovinu, niti su je koristile, niti su dobile bilo šta zbog toga što se u apelantičinu kuću uselilo poimenično određeno lice, koje nije stranka u ovom postupku i koje je bilo dužno da se savjesno odnosi prema povjerenoj imovini. Stoga je sud zaključio da se tužbeni zahtjev isključivo može usmjeriti prema tom licu, a ne prema tuženima. Iz navedenog je zaključeno da tužene nisu pasivno legitimisane u predmetnom sporu, što je i bio razlog da sud odbije kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev tim više što je apelantica znala ko se uselio u njenu kuću i ko je bio njen posljednji korisnik, a prema stanju spisa predmeta, ona nije pokretala postupak protiv navedenih lica u pogledu materijalne i druge odgovornosti. Dalje je sud istakao da se Mihajlo Tuca u apelantičinu kuću uselio kada je već bila prisutna migracija stanovništva zbog ratnih dešavanja, te da samim vršenjem popisa pokretnih stvari prilikom useljenja Mihajla Tuce u apelantičinu kuću njena imovina nije prešla u imovinu tuženih, pa stoga one i nisu odgovorne po osnovu stjecanja bez osnova. Na kraju je navedeno da odgovornost tuženih ne postoji ni u smislu odgovornosti pravnog lica po osnovu rada njihovih radnika ili vršenja funkcije njihovih organa u smislu odredbe čl. 170. i 172. ZOO, jer apelantica nije dokazala da su tužene postupale suprotno tada važećim propisima, niti je osporila njihovu valjanost. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

5. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-000 054 od 12. decembra 2007. godine odbijena je kao neosnovana apelantičina žalba i potvrđena prvostepena presuda Osnovnog suda od 7. oktobra 2005. godine.

6. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da, imajući u vidu nesporno činjenično utvrđenje u prvostepenom postupku, radnjama tuženih (popisom pokretnih i oštećenih stvari i davanjem apelantičine kuće na korištenje trećim licima), nije došlo do uvećanja imovine tuženih iz razloga što je imovina, koja je predmet spora, prešla u imovinu korisnika apelantičine kuće i ona je koristila uvećanju njegove imovine. Stoga je Okružni sud zaključio da u konkretnom slučaju nije ostvarena međusobna veza između umanjenja apelantičine materijalne imovine na račun imovine tuženih, koja mora postojati da bi došlo do pravno neosnovanog obogaćenja u smislu odredbe člana

210. ZOO, zbog čega tužene nisu u obligacionopravnom odnosu sa apelanticom. Iz navedenog drugostepeni sud je konstatovao da tužene nisu subjekti spornog građanskopravnog odnosa zbog čega je osnovan njihov prigovor nedostatka pasivne legitimacije u konkretnom slučaju, pa je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio apelantičin tužbeni zahtjev kao neosnovan. Slijedeći navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude na osnovu odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP).

7. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 436 od 11. novembra 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantičina revizija izjavljena protiv drugostepene presude Okružnog suda od 12. decembra 2007. godine.

8. U obrazloženju revizione presude je navedeno da je osporena odluka pravilna i zakonita, te da su, suprotno apelantičinim tvrdnjama, redovni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili kao neosnovan njen tužbeni zahtjev, nalazeći da tužene nisu pasivno legitimisane u ovoj parnici. Dalje je navedeno da su tačni apelantičini navodi da su porodica Mihajla Tuce i porodica Steve Komljenovića ušle u posjed njene kuće na osnovu odluka organa tuženih koji su ih i uveli u posjed i zapisnički konstatovali zatečene stvari pri useljenju, kao i pri predaji kuće apelantici u posjed. Međutim, prema mišljenju Vrhovnog suda, iz ovih činjenica se ne može izvući zaključak da su tužene izvršile oduzimanje apelantičine imovine i obogatile se, kako to pogrešno smatra apelantica, jer ta imovina navedenim radnjama organa tuženih nije prešla u imovinu tuženih. Naprotiv, sporna imovina je i dalje ostala u apelantičinom vlasništvu i organi tuženih je nisu oduzeli, nego su je na osnovu ovlaštenja iz čl. 2. i 9. Uredbe o davanju na privremeno korištenje objekata stambeno-poslovnog i drugog prostora („Službeni glasnik Srpskog naroda u BiH“ broj 12/92), a kasnije čl. 3, 6. i 11. Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ br. 3/96-21/96) dodijelili na privremeno korištenje izbjeglicama i raseljenim licima. Lica kojima je predmetna imovina u konkretnom slučaju predata na privremeno korištenje su bila dužna da je održavaju i čuvaju pažnjom dobrog domaćina u smislu odredbe člana 26. stav 1. navedenog zakona i ona su odgovorna za njeno oštećenje ili eventualno otuđenje. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu revizione presude na osnovu odredbe člana 241. ZPP.

9. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog načina na koji su sudovi u predmetnom parničnom postupku primijenili materijalno pravo. Naime, apelantica je istakla da je pogrešan stav sudova da tužene nisu pasivno legitimisane, odnosno da nisu izvršile oduzimanje apelantičine pokretne imovine. Nasuprot takvom stavu sudova, apelantica je navela da su se tužene neosnovano obogatile na račun njene imovine tako što su je nezakonito oduzele, tj. prisvojile, te dale u posjed trećim licima.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa apelantičinim navodima da joj je povrijeđeno pravo na imovinu zbog načina na koji su sudovi u predmetnom parničnom postupku primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

13. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantičino pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-306/10 (Z. B.) | Sudska praksa | Aktio