Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-31/10 (A. V. K.)

Odluka donesena 14. 02. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Doživotno izdržavanje
  • Raskid ugovora
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-31/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 31/10, rješavajući apelaciju Ane Vlahov-Kožul, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ane Vlahov-Kožul podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 004084 09 Gž od 10. novembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 004084 91 P od 25. marta 1992. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ana Vlahov-Kožul (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Širokog Brijega, koju zastupa Jozo Leko, advokat iz Širokog Brijega, podnijela je 4. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 004084 09 Gž od 10. novembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 004084 91 P od 25. marta 1992. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 64 0 P 004084 91 P od 25. marta 1992. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 P 004084 09 Gž od 10. novembra 2009. godine, raskinut je ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen 6. oktobra 1988. godine između apelantice kao primateljice uzdržavanja s jedne strane i Miroslava Mihalja (u daljnjem tekstu: tuženog-protutužitelja) kao davatelja uzdržavanja s druge strane. Apelantica je obavezana da tuženom-protutužitelju vrati iznos od 8.500,00 DEM (KM). Odlučeno je da svaka stranka svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da su u dokaznom postupku provedeni dokazi uvidom u ugovor o doživotnom uzdržavanju broj R-159/88, apelanticina pismena obraćanja od 12. juna 1991. godine i 14. juna 1991. godine upućena tuženom, službena zabilješka SJS Lištica od 5. jula 1991. godine, saslušanjem parničnih stranaka, te saslušanjem svjedoka I. B. i B. B.

4. Istaknuto je da su parnične stranke na ročištu od 20. novembra 1991. godine saglasno izjavile da su spremne raskinuti ugovor o doživotnom uzdržavanju.

5. Općinski sud je istakao da stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su postavile u toku postupka. One se mogu odreći svog zahtjeva, priznati zahtjev protivnika i prilagoditi se, u smislu člana 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

6. Općinski sud je istakao da ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u toku parnice (član 221. ZPP). Također je istakao da ugovorne stranke mogu sporazumno raskinuti ugovor o doživotnom uzdržavanju i nakon što je počelo njegovo izvršenje (član 123. stav 1. Zakona o nasljeđivanju). Prema mišljenju Općinskog suda, trebalo je udovoljiti apelanticinom zahtjevu.

7. Prema mišljenju Općinskog suda, u slučaju raskida ugovora svaka strana zadržava pravo da od druge strane traži naknadu koja joj pripada po općim pravilima imovinskog prava (član 123. stav 4. Zakona o nasljeđivanju). Ako su se stranke sporazumjele o sporazumnom raskidu ugovora a propustile su se sporazumjeti o učincima tako raskinutog ugovora, valja na odgovarajući način primijeniti odredbe člana 132. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

8. Istaknuto je da je u svom pismenom obraćanju tuženom od 14. juna 1991. godine, zahtijevajući da tuženi iseli iz stana, apelantica istovremeno priznala kako je u ljeto 1987. godine dobila od tuženog 8.500,00 DEM kao i da je tuženi plaćao stanarinu, te nosio i druge izdatke (asfaltiranje dvorišta oko zgrade i sl.).

9. Kako ističe Općinski sud, ako jedna strana, u ovom slučaju tuženi-protutužitelj, isplati drugoj strani, u ovom slučaju apelantici, valutu bez pravne osnove ili na temelju osnova koji je naknadno otpao (raskid ugovora), ima pravo od druge strane zahtijevati da joj vrati ili isplaćeni iznos strane valute ili protuvrijednost u domaćoj valuti pa je stoga valjalo udovoljiti protutužbenom zahtjevu.

10. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je na osnovu analize i ocjene izvedenih dokaza prvostepeni sud tačno i potpuno utvrdio činjenično stanje, izveo pravilne zaključke i donio na zakonu utemeljenu odluku, za što je dao valjane razloge, koje je u cijelosti prihvatio Kantonalni sud.

11. Kantonalni sud je naveo da iz pisma od 14. juna 1991. godine upućenog tuženom, koji su potpisali apelant i njen muž, proizlazi da je apelantica priznala da je dobila od tuženog iznos od 8.500,00 DEM (KM), da je tuženi plaćao stanarinu i izmirivao i druge izdatke kao što su asfaltiranje dvorišta oko zgrade, te da je cijena bila 200,00 KM.

12. Prema mišljenju Kantonalnog suda, iz navedenog proizlazi da se iznos od 8.500,00 KM koji je tuženi dao apelantici odnosi upravo na obaveze iz ugovora o doživotnom izdržavanju pa je prvostepeni sud, za razliku od neutemeljenih navoda žalbe, pravilno postupio kada je apelanticu obavezao na isplatu tog iznosa tuženom-protutužitelju budući da je raskinut ugovor o doživotnom uzdržavanju. Zbog navedenog, Kantonalni sud je izrazio stav da su neosnovani navodi žalbe da se predmetno potraživanje ne odnosi na obaveze iz ugovora o doživotnom uzdržavanju, kao i navodi da nije bilo mjesta primjeni člana 132. ZOO-a.

13. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prema njenom mišljenju, redovni sudovi su proizvoljno primijenili materijalno pravo iz razloga što su apelanticu obavezali da vrati iznos od 8.500,00 KM, navodno primljenih bez osnova, a očito je da je isplata uslijedila osnovano, tj. na osnovu višegodišnjeg podstanarskog odnosa.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. U vezi sa apelanticinim navodima o povredi prava na pravično suđenje, koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-31/10 (A. V. K.) | Sudska praksa | Aktio