Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-317/10 (M. M.)
Odluka donesena 14. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Eksproprijacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-317/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 317/10, rješavajući apelaciju Muje Mrgude, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muje Mrgude podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-09-000 131 od 11. novembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-07-000 329 od 12. novembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu broj 091-0-P-06- 000 162 od 27. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mujo Mrguda (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, kojeg zastupa Radomir Tanasković, advokat iz Višegrada, podnio je 25. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 131 od 11. novembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-07- 000 329 od 12. novembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 091-0-P-06-000 162 od 27. aprila 2007. godine.
Uvodne napomene
2. Rješenjem Zavoda za prostorno uređenje - Odsjek za imovinsko pravne poslove Opštine Goražde broj 06/11-473-1-88/85 od 7. februara 1989. godine, koje je postalo pravosnažno 1. marta 1989. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o eksproprijaciji), eksproprisane su nepokretnosti vlasništvo Nazifa Mrgude, pobliže označene u donesenom rješenju (u daljnjem tekstu: eksproprisane nekretnine), te je određeno da korisnik eksproprijacije SOUR „Elektroprivreda BiH" HE na Drini RO u osnivanju Sarajevo, stiče pravo na posjed eksproprisanih nekretnina danom pravosnažnosti donesenog rješenja. Određeno je da će se pravična naknada za eksproprisane nekretnine odrediti u posebnom postupku, nakon pravosnažnosti rješenja.
3. Budući da stranke u postupku pred upravnim organom nisu postigle sporazum o naknadi za eksproprisane nekretnine, predmet je proslijeđen Osnovnom sudu na daljnji postupak. Osnovni sud je, u vanparničnom postupku, donio Rješenje broj R-53/03 od 4. marta 2005. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o naknadi), kojim je apelantu i Rami Mrgudi, Timki Kapo i Bahri Čavćič, (u daljnjem tekstu: apelant i dr. ili tužitelji) kao nasljednicima umrlog Nazifa Mrgude, određena naknada u novcu, prema tržišnim cijenama u vrijeme donošenja odluke, za eksproprisane nekretnine u ukupnom iznosu od 22.398,00 KM od čega za zemljište iznos od 11.824,00 KM i za voćne zasade iznos od 10.574,00 KM. Predmetnu naknadu tužioci su potom naplatili.
Parnični postupak
4. Presudom Osnovnog suda broj 091-0-P-06-000 162 od 27. aprila 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 014-0-Gž-07-000 329 od 12. novembra 2008. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta i dr. kojim su tražili da se tužena Hidroelektrane na Drini AD iz Višegrada (u daljnjem tekstu: tužena) obaveže da im, na ime naknade za izgubljenu korist zbog nekorištenja eksproprisanih nekretnina za period 1. januara 1990. godine do 31. decembra 2004. godine, isplati iznos od po 1.500,00 KM godišnje sa zakonskom zateznom kamatom i sa zahtjevom za naknadu troškova postupka. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da su apelant i dr, postavili tužbeni zahtjev za naknadu izgubljene koristi na eksproprisanim nekretninama, u skladu sa odredbama člana 189. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Nadalje, Osnovni sud je istakao da je nakon provedenog postupka utvrdio da je među strankama nesporno da su nekretnine prednika tužitelja eksproprisane te da je u vanparničnom postupku koji je okončan donošenjem rješenja o naknadi, Osnovni sud odredio apelantu i dr. naknadu za ekspropisane nekretnine, koju su oni potom i naplatili. Također, nesporno je i da je korisnica ekspropijacije - tužena stekla pravo na posjed eksproprisanih nekretnina danom pravosnažnosti rješenja o ekspropijaciji, odnosno 1. marta 1989. godine.
5. Nadalje, Osnovni sud je istakao da je rješenje o naknadi doneseno na osnovu Zakona o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 8/96) koji je u vrijeme donošenja tog rješenja bio na snazi te da tim zakonom nije bila propisana odgovornost za štetu po osnovu izmakle koristi. S tim u vezi, navedeno je da je odredbom člana 155. ZOO-a propisano da je šteta umanjenje društvenih sredstava, odnosno nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njihovog povećanja (izmakla korist). Iz provedenih dokaza nesporno je utvrđeno da tužena nije samovoljno uzela nekretnine od prednika tužitelja iz posjeda, već da su one eksproprisane u javnom interesu, pa stoga nema samovoljnog postupanja tužene. Navedeno je da je eksproprijacija zemljišta nije šteta i tužitelji su pravičnu naknadu za eksproprisano zemljište ostvarili u vanparničnom postupku. Kako u radnjama tužene ne postoji protivpravnost, a Zakonom o eksproprijaciji na osnovu kojeg je donijeto rješenje o određivanju pravične naknade, nije propisana odgovornost za štetu po osnovu izmakle koristi bez obzira na krivicu, to je sud i odlučio kao u dispozitivu presude, i odbio tužitelje sa tužbenim zahtjevom u cijelosti, kao neosnovan.
6. Pored toga, Osnovni sud je istakao da nije sporno da je nakon pravosnažnosti rješenja (25. marta 2005. godine) kojim je utvrđena naknada za ekspropisane nekretnine, stupio na snagu [1. decembra 2006. godine] novi Zakon o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 112/06) u kojem je odredbom člana 62. propisano da raniji vlasnik ima pravo i na naknadu izgubljene koristi koju bi ostvario dosadašnjim načinom iskorištavanja eksproprisane nepokretnosti za vrijeme od dana predaje te nepokretnosti u posjed korisniku eksproprijacije do dana prijema u posjed nepokretnosti date u zamjenu ili do isteka rokova određenim za isplatu, odnosno deponovanje novčane naknade. Međutim, kako je dalje istakao Osnovni sud, u konkretnom slučaju se nije mogla primijeniti ta odredba jer bi se na taj način stvorila pravna nesigurnost za slučajeve slične ovoj pravnoj stvari riješene po Zakonu o ekspropijaciji iz 1996. godine a pravična naknada u ovoj pravnoj stvari je već utvrđena prema tom Zakonu o ekspropijaciji, koji nije poznavao odgovornost korisnika eksproprijacije za štetu izmakle koristi. Pored toga, Osnovni sud je naveo da nije posebno obrazlagao nalaze tri vještaka poljoprivredne struke, budući da ti dokazi, prema stavu Osnovnog suda, nisu relevantni za naprijed utvrđeno činjenično stanje.
7. Okružni sud je u svojoj presudi naveo da su pravni zaključci Osnovnog suda pravilni i na zakonu zasnovani i da ih u cijelosti prihvata, izuzev zaključka koji se odnosi na razloge zbog kojih se ne može primijeniti odredba člana 62. važećeg Zakona o eksproprijaciji. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da navedenu odredbu Osnovni sud nije mogao primijeniti iz razloga što taj zakon nije bio na snazi u vrijeme kada je donesena pravosnažna sudska odluka (rješenje o naknadi) kojom je određena naknada za eksproprisane nekretnine [apelantu i dr.]. Također, Okružni sud je istakao da činjenica da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena nakon stupanja na snagu novog Zakona o eksproprijaciji nije od uticaja na drugačije rješavanje u ovoj pravnoj stvari, jer je postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost pravosnažno okončan prije donošenja i stupanja na snagu novog Zakona o eksproprijaciji iz 2006. godine.
8. Pored toga, Okružni sud je naveo da je odredbom člana 76. stav 2. Zakona o eksproprijaciji iz 2006. godine propisano da će se postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost, u kome do dana stupanja na snagu ovog Zakona [1. decembar 2006. godine] nije zaključen sporazum o naknadi, odnosno nije donesena pravosnažna sudska odluka završiti po odredbama ovog Zakona. Međutim, prema stavu Okružnog suda, odlučno u ovoj pravnoj stvari je da je rješenje o eksproprijaciji donijeto 7. februara 1989. godine, kada je bio na snazi Zakon o eksproprijaciji iz 1977. godine („Službeni list SRBiH“ broj 19/77). Prema odredbi člana 31. stav 1. tog Zakona proizilazi da korisnik eksproprijacije stiče pravo na posjed eksproprisane nepokretnosti danom pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji ili danom koji je tim rješenjem određen, a koji ne može pasti prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji. Dakle, u vrijeme kada je korisnik eksproprijacije stupio u posjed nepokretnosti, (1989.godine) nije bilo protivrpravnosti u njegovim radnjama, jer mu nije bilo uslovljeno pravo da stupi u posjed nepokretnosti tek po isplati naknade za eksproprisanu nepokretnost. Nadalje, Okružni sud je istakao da je odredbom člana 74. Zakona o eksproprijaciji iz 1996. godine, propisano da stupanjem na snagu tog zakona prestaje da važi Zakon o eksproprijaciji iz 1977. godine, ali to ne znači da se pitanje protivpravnosti ulaska u posjed nepokretnosti na strani korisnika eksproprijacije cijeni prema odredbama ovog Zakona tj. Zakona koji nije bio na snazi u momentu ulaska u posjed korisnika nepokretnosti. Okružni sud je zaključio da, budući da je u ovoj pravnoj stvari postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost pravosnažno okončan 25. marta 2005. godine, tj. poslije stupanja na snagu Zakona o eksproprijaciji iz 1996. godine (10. april 1996. godine), to znači da se na konkretan slučaj primjenjuju odredbe Zakona o eksproprijaciji iz 1996. godine, kojim nije predviđeno pravo na naknadu na ime izgubljene koristi. Stoga je, prema stavu Okružnog suda, pozivanje tužitelja na odredbe ZOO-a neosnovano jer nije bilo protivpravnosti na strani tužene prilikom ulaska u posjed eksproprisane nepokretnosti.
9. Osim toga,Okružni sud je zaključio da je Osnovni sud u toku prvostepenog postupka cijenio odlučne dokaze na način predviđen odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pa a obzirom na činjenicu da je zaključio da je neosnovan postavljeni tužbeni zahtjev stoga, nije ni imao potrebe da obrazlaže ostale provedene dokaze jer oni nisu ni od kakvog uticaja na drugačije odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.
10. Vrhovni sud je, Presudom broj 118-0-Rev-09-000 131 od 11. novembra 2009.
godine, odbio reviziju apelanata protiv drugostepene presude. U obrazloženju svoje odluke, Vrhovni sud je naročito istakao da je apelantu i dr. naknada za eksproprisane nepokretnosti određena rješenjem o naknadi, uz primjenu procesnih odredaba tada važećeg Zakona o vanparničnom postupku, koje se odnose na određivanje naknade za eksproprisane nepokretnosti (čl. 146 – 153). Navedeno je da je postupak određivanja te naknade vođen po službenoj dužnosti a da su materijalno – pravne odredbe na kojim je zasnovano to rješenje sadržane u tada važećem Zakonu o eksproprijaciji (čl. 40 -5 4). Nadalje je Vrhovni sud naglasio da su apelant i dr., ukoliko su smatrali da im je naknada pogrešno utvrđena u tom postupku time što im nije određena i za izgubljenu korist, imali mogućnost da to rješenje osporavaju odgovarajućim pravnim sredstvima (žalba i eventualno revizija). Međutim, oni to nisu učinili, tako da je predmetno rješenje postalo pravosnažno a otuda otpada pravna mogućnost da se to potraživanje naknadno ostvari u parničnom postupku. Također, Vrhovni sud je istakao da je odredbama člana 70. Zakona o eksproprijaciji koji je bio u primjeni u vrijeme eksproprijacije predmetnih nepokretnosti bilo predviđeno da raniji vlasnik ima pravo i na naknadu izgubljene koristi koju bi ostvarivao dotadašnjim načinom iskorištavanja eksproprisane nepokretnosti i za vrijeme od dana predaje te nepokretnosti u posjed korisniku eksproprijacije pa do dana prijema u posjed nepokretnosti date u zamjenu ili do isteka rokova određenih tim zakonom za isplatu, odnosno deponovanje novčane naknade. Slična odredba je sadržana i u članu 62. Zakona o eksproprijaciji koji je trenutno u primjeni. Međutim, ta naknada nema pravni karakter naknade štete u smislu odredaba člana 189. ZOO-a, kako su to pravilno utvrdili nižestepeni sudovi, pa je stoga to razlog da se ona ne ostvaruje u parničnom nego u vanparničnom postupku. Stoga je Vrhovni sud, na osnovu odredbe člana 248. ZPP-a, reviziju apelanta i dr. odbio.
11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da u predmetnom postupku redovni sudovi nisu pravilno primijenili materijalno pravo niti su pravilno cijenili istaknute činjenice i okolnosti. U vezi s tim navodi da je nesporno da u vrijeme kada su predmetne nepokretnosti eksproprisane (1989. godine), bila propisano da raniji vlasnik ima pravo na izgubljenu korist (član 70. tada važećeg Zakona o eksproprijaciji). Ističe da je o naknadi za eksproprisane nekretnine odlučeno tek 2005. godine, donošenjem rješenja o naknadi za eksproprisane nepokretnosti, po cijenama u vrijeme presuđenja, bez kamata. Navodi da je u ovom vanparničnom postupku, bio postavljen zahtjev i za naknadu izgubljene koristi ali o tom zahtjevu sud nije odlučio „vjerovatno zbog toga što je u vrijeme presuđenja važio Zakon o eksproprijaciji iz 1966. godine“ koji nije predviđao naknadu izgubljene koristi, tako da je taj zahtjev prećutno ostao neriješen“. Pored toga, napominje da je nakon pravosnažnosti rješenja o naknadi, u decembru 2006. godine, stupio na snagu novi Zakon o eksproprijaciji kojim je u odredbi člana 62. bilo propisana naknada za izgubljenu korist. Prema mišljenju apelanta pravo na izgubljenu korist je postojalo u vrijeme eksproprijacije i to pravo se ne može retroaktivno ukinuti. S tim u vezi, smatra da je parnični sud, u slučaju da smatra da je o pravu na izgubljenu korist trebalo odlučivati u vanparničnom postupku, „bio dužan da postupi po odredbi člana 18. ZPP-a i da obustavi parnični postupak te da ga nastavi po pravilima vanparničnog postupka“. Apelant navodi i da je pogrešno utvrđeno da na strani tužene nema krivice budući da nije samovoljno izuzela eksproprisane nekretnine od apelanta.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Nadalje, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se zasnivaju na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnog stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno - pravnih propisa, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. Ustavni sud zapaža da su sudovi na tri instance jasno i detaljno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi uzeli u obzir sve apelantove navode i da su ih detaljno ispitali i obrazložili svoje stavove o neosnovanosti istaknutih navoda, na način koji zadovoljava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić