Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-319/10 („VMV Inženjering“ d.o.o. Zvornik)

Odluka donesena 14. 02. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-319/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 319/10, rješavajući apelaciju „VMV Inženjering“ d.o.o. Zvornik, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija „VMV Inženjering“ d.o.o. Zvornik podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 242 od 28. oktobra 2009. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Pž-07-000 209 od 17. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „VMV Inženjering“ d.o.o. Zvornik (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kog zastupa Ozrenka Jakšić, advokat iz Zvornika, podnio je 25. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 242 od 28. oktobra 2009. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Pž-07-000 209 od 17. decembra 2007. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj Ps. 603/04 od 21. decembra 2005. godine Osnovni sud se proglasio nenadležnim i odbačena je tužba a.d. „RAD“ Zvornik (u daljnjem tekstu: tužilac) podnesena protiv apelanta. U obrazloženju je navedeno da iz sadržine tužbe i priloga proizilazi da je tužilac tražio da se apelant obaveže na plaćanje priključka novoizgrađenog stambeno-poslovnog objekta na vodovodnu i kanalizacionu mrežu u iznosu od 33.160,51 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana utuženja do konačne isplate. Osnovni sud je naveo da predmet ove pravne stvari očito predstavlja naplatu sredstava namijenjenih za obavljanje komunalne djelatnosti zajedničke komunalne potrošnje, koji se utvrđuju i naplaćuju u administrativnom postupku, zbog čega je taj sud utvrdio da nije nadležan za odlučivanje.

3. Protiv navedenog rješenja tužilac je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Rješenjem broj 012-0-Pž-06-000 028 od 11. septembra 2006. godine žalbu uvažio, ukinuo osporeno rješenje Osnovnog suda i predmet vratio na ponovno suđenje uz obrazloženje da se u konkretnom slučaju radi o plaćanju troškova priključka na vodovodnu mrežu, te da je potrebno provjeriti da li je tužilac nadležan za prikupljanje sredstava za priključke na vodovodnu mrežu i njihovo instaliranje. Naime, kako je naveo Okružni sud, ako se utvrdi tužiočeva nadležnost za navedeno, onda se radi o sporu između korisnika komunalne usluge i davaoca usluge, za što je, u smislu člana 11 Zakona o komunalnim djelatnostima („Službeni glasnik RS“ br. 11/95 i 51/02; u daljnjem tekstu: Zakon), nadležan redovni sud.

4. U ponovljenom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 080-0-Ps-04-000 603 od 18. juna 2007. godine kojom je odbio tužiočev tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je apelant dužan da mu na ime duga isplati ukupan iznos od 33.160,51 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Presudom je obavezan tužilac da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.700,00 KM, u roku od 30 dana od dana prijema presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

5. U obrazloženju presude je navedeno da je tužilac, između ostalog, istakao navedeni tužbeni zahtjev navodeći da je apelant investitor, tj. da je izgradio novi stambeno-poslovni objekat koji je mimo znanja tužioca kao ovlašćenog javnog preduzeća sam priključio na vodovodnu mrežu što je tužilac saznao nakon vršenja poslova redovnog održavanja vodovodnih instalacija. Navedeno je i da je apelant u odgovoru na tužbu istakao prigovor apsolutne nenadležnosti suda budući da se, prema njegovom mišljenju, radi o upravnoj stvari jer je, kako je naveo, skupština opštine jedina nadležna za naplaćivanje i određivanje komunalnih taksi tako da, u smislu odredbe člana 15 Zakona, ne postoji nikakva mogućnost da se odlučivanje o visini komunalne takse povjeri nekom trećem licu kao što je tužilac.

6. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je istakao da se iz tužbe jasno vidi da sporno potraživanje nije cijena usluge jer tužilac nije uložio sredstva i rad u određeni posao koji bi predao apelantu a čija bi cijena bila utvrđena na tržištu ili na način koji propisuje skupština opštine, te da se radi o naknadi koju je tužilac obračunao prema prosječnoj građevinskoj cijeni jedinice izgrađene stambene površine. Navedeno je i da takva naknada spada u komunalnu naknadu iz člana 14 Zakona koju propisuje skupština opštine i utvrđuje nadležni upravni organ u rješenju a shodno odredbama čl. 15, 16 i 18 istog zakona. Iz navedenog, prema mišljenju Osnovnog suda, proizilazi da ovlašćenje za propisivanje naknade prati obaveza tužioca (kom je svojom odlukom Skupština opštine Zvornik prenijela navedenu nadležnost) da naknadu utvrdi svojim aktom koji sadrži stručno mišljenje povodom uslova obezbjeđenja vode i kanalizacije. Navedeno, prema obrazloženju presude, upućuje na zaključak da se radi o donošenju pojedinačnog upravnog akta čija se zakonitost provjerava u upravnom postupku ali da se, s obzirom na odluku Okružnog suda kojom je predmet vraćen na ponovni postupak, navedeni odnos mora smatrati imovinskopravnim odnosom između tužioca i apelanta iz kog, prema mišljenju tog suda, ne proizilazi nikakva obaveza za apelanta.

7. Osnovni sud je, naime, naveo da tužilac nije dokazao da je apelant korisnik novoizgrađenog objekta za čije priključenje traži naknadu već da upravo ističe da su korisnici treća lica i da nema saznanja da se konkretni vodomjer vodi evidentiran na apelantovo ime, što upućuje na to da apelant ne spada u obveznika ove naknade u smislu člana 17 Zakona i člana 23 Odluke SO Zvornik o gradskom vodovodu i kanalizaciji od 8. juna 2001. godine. Sem toga, navedeno je da priključak nije uvećao apelantovu imovinu na štetu tužiočeve imovine već je apelant samo sopstvenim sredstvima proširio vodovodnu mrežu i uvećao broj tužiočevih korisnika što isključuje neosnovano bogaćenje apelanta kao osnov njegovog obavezivanja. Obrazloženo je i da je zgrada priključena nakon što je tužilac pregledao i primio radove koje je apelant izveo s ciljem priključenja zgrade pa se samo priključenje ne može pripisati apelantu ili činu na koji je tužilac pristao a što isključuje i štetu u visini utužene naknade kao izvor obavezivanja apelanta. Zbog svega navedenog, Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev.

8. Protiv navedene presude tužilac je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 012-0-Pž-07-000 209 od 17. decembra 2007. godine žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu na način da je apelant obavezan da tužiocu isplati dug u iznosu od 33.160,51 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 3. novembra 2004. godine do konačne isplate kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 3.500,00 KM a sve u roku od 30 dana od dana prijema ove presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju presude je navedeno da je predmet konkretnog spora tužiočev zahtjev da mu apelant na ime novog priključka na gradsku vodovodnu mrežu stambeno-poslovnog objekta preciziranog u presudi plati dug u iznosu od 33.160,51 KM, te da osporena presuda prvostepenog suda nije pravilna. Okružni sud je istakao da, prema podacima iz spisa i prezentovanim dokazima preciziranim u obrazloženju presude, proizilazi da je apelant sporni stambeno-poslovni objekat sagradio na sopstvenom zemljištu i sopstvenim sredstvima za potrebe tržišta i da je taj objekat bespravno priključio na gradsku vodovodnu i kanalizacionu mrežu bez odobrenja nadležnog organa i bez plaćene naknade čime je tužiocu pričinio štetu. Prema obrazloženju Okružnog suda, tužilac je jedini ovlašćen da vrši priključenje objekata na vodovodnu i kanalizacionu mrežu i da vrši naplatu naknade za priključenje čija je visina utvrđena odlukom o uslovima i visini naknade na koju je saglasnost dao načelnik Opštine Zvornik.

9. Obrazloženo je i da je u skladu sa tom odlukom tužilac utvrdio cijenu naknade za priključak i dostavio fakturu apelantu nakon čega je apelant fakturu vratio tužiocu prigovarajući visini iznosa naknade a da pri tom u postupku ničim nije dokazao da je visina naknade nepravilno utvrđena. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je zaključio da je tužilac ovlašćen za prikupljanje sredstava za obavljanje komunalne djelatnosti kroz naplatu priključaka na vodovodnu mrežu a da je apelant obveznik plaćanja naknade, a sve u smislu člana 17 Zakona, zbog čega se u konkretnom slučaju radi o sporu između korisnika i davaoca komunalne usluge. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je, shodno članu 11 Zakona, nepobitna sudska nadležnost u ovom sporu a da osnovanost tužiočevog zahtjeva proizilazi iz odredbi čl. 154, 163, 262 stav 1, čl. 277 i 454 Zakona o obligacionim odnosima, zbog čega je uvažio tužiočevu žalbu kao osnovanu i preinačio prvostepenu presudu na način naveden u dispozitivu.

10. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 242 od 28. oktobra 2009. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita. Navedeno je da je drugostepeni sud pravilno uočio da se u konkretnom slučaju radi o sporu između korisnika usluge i davaoca usluge za koji je, shodno odredbama člana 11 stav 2 Zakona, ustanovljena sudska nadležnost. Naime, priključak novih korisnika na vodovodnu mrežu jeste usluga koja spada u djelatnosti individualne komunalne potrošnje u smislu člana 2 stav 1 tačka 1 u vezi sa stavom 2 Zakona i korisnik te usluge plaća utvrđenu cijenu za komunalnu uslugu u skladu sa članom 11 stav 1 istog zakona. Prema obrazloženju presude, komunalna naknada, u smislu člana 14 stav 1 alineja 1 Zakona, jeste jedan od izvora sredstava za obavljanje komunalnih djelatnosti zajedničke komunalne potrošnje određenih u članu 2 stav 1 tačke 9-13 istog zakona, te je tačan apelantov navod da ovu naknadu propisuje Skupština opštine svojom odlukom a da se visina te naknade utvrđuje rješenjem opštinskog organa uprave nadležnog za komunalne usluge. Međutim, Vrhovni sud je obrazložio da se u konkretnom slučaju tužiočevo potraživanje ne odnosi na plaćanje komunalne naknade nego na plaćanje naknade za priključak novog korisnika vodovodne mreže zbog čega je neosnovan revizioni prigovor da je sud odlučio o zahtjevu koji ne spada u sudsku nadležnost. Sem toga, navedeno je da je, suprotno navodima revizije, drugostepeni sud pravilno utvrdio da je jedino tužilac ovlašćen da vrši priključenje instalacija i uređaja objekata na vodovodnu mrežu u skladu sa članom 26 Odluke od 8. juna 2001. godine u vezi sa članom 3 Zakona, te da je u konkretnom slučaju apelant korisnik sporne komunalne usluge bez obzira na to što je objekat gradio za potrebe tržišta zbog čega je dužan da snosi troškove priključenja. Pri tom je Vrhovni sud naveo da treća lica koja su od apelanta kupila stambene ili poslovne jedinice ili koja su učestvovala u finansiranju izgradnje predmetnog objekta kao vlasnici ili korisnici određenih stambenih ili poslovnih jedinica u objektu jesu obveznici komunalne naknade u skladu sa članom 17 Zakona kao i obveznici naknade za komunalnu uslugu isporuke vode u smislu člana 11 stav 1 istog zakona. S druge strane, prema obrazloženju Vrhovnog suda, obveznik naknade za priključenje na vodovodnu i kanalizacionu mrežu je apelant kao investitor cijelog novoizgrađenog objekta zbog čega je neosnovan prigovor nedostatka apelantove pasivne legitimacije.

11. U obrazloženju je, dalje, navedeno da je visina naknade za priključak predmetnog objekta pravilno obračunata u skladu sa odlukom tužiočevog Upravnog odbora od 29. juna 2001. godine na koju je saglasnost dao načelnik Opštine Zvornik u skladu sa članom 23 Odluke od 8. juna 2001. godine, dok je vrijednost objekta obračunata prema odluci o utvrđivanju prosječne konačne građevinske cijene stambenih površina u 2002. godini. Sem toga, navedeno je da činjenica da je apelant vršio radove na izgradnji priključnog vodovoda a ne tužilac nije od uticaja na ishod ovog spora jer u skladu sa navedenom odlukom od 8. juna 2001. godine apelant jeste dužan da snosi troškove u vezi sa vodovodnim priključkom, nabavkom i ugradnjom vodomjera, a tužilac da izvrši priključenje. Vrhovni sud je obrazložio i da je tačan navod da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje odluke pogrešno pozvao na više odredbi Zakona o obligacionim odnosima jer je apelantovu obavezu da plati naknadu za priključak na vodovodnu mrežu podveo pod naknadu materijalne štete a u konkretnom slučaju se radi o obavezi na plaćanje koja proističe iz člana 11 stav 1 Zakona i člana 20 navedene odluke ali, s obzirom na to da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je uvažio tužiočevu žalbu i uvažio njegov tužbeni zahtjev, navedeno pogrešno pozivanje nije od uticaja na odluku. Zbog svega navedenog, Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju.

12. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da sudovi nisu sa dovoljnom pažnjom ocijenili dokaze i sadržinu zakonskih odredbi. Navodi da iz člana 26 odluke na koju se sudovi pozivaju proizilazi da priključak na vodovodnu mrežu može vršiti samo javno komunalno preduzeće a da troškove u vezi sa postavljanjem vodovodnog priključka i nabavljanja snosi investitor-potrošač a koje komunalno preduzeće preuzima bez naknade i baždari i vrši zamjenu uz naknadu. Apelant navodi da se iz ove odredbe ni u kom slučaju ne može izvući zaključak o njegovoj obavezi na plaćanje naknade a kako su to pogrešno utvrdili Okružni i Vrhovni sud. Apelant, takođe, smatra da je u upravnom postupku trebalo utvrditi da li je u smislu člana 17 Zakona obavezan na plaćanje sporne naknade i po kojoj osnovi, te utvrditi i visinu naknada ili usluge i rokove plaćanja. Navodi i da je tužilac trebao apelantu platiti naknadu u iznosu od 16.072,50 KM a po osnovu izvršenih radova na izgradnji vodovodnog priključka koje je apelant sam izveo i fakturisao tužiocu pa da mu je i zbog toga prekršeno pravo na imovinu.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo usvojiti tužiočev tužbeni zahtjev i obavezati apelanta na plaćanje spornog iznosa za priključak na vodovodnu i kanalizacionu mrežu, pri tom se pozivajući na relevantne odredbe Zakona i Odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud smatra da su navedeni sudovi detaljno obrazložili zaključak o postojanju sudske nadležnosti u konkretnom slučaju budući da se u ovom slučaju radi o obavezi apelanta kao investitora izgradnje stambeno-poslovnog objekta za plaćanje naknade za priključak na vodovodno-kanalizacionu mrežu propisane Zakonom a ne na određivanje komunalne naknade koju, u smislu člana 14 stav 1 alineja 1 Zakona, propisuje Skupština opštine svojom odlukom i čija se visina utvrđuje rješenjem opštinskog organa uprave nadležnog za komunalne usluge. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-319/10 („VMV Inženjering“ d.o.o. Zvornik) | Sudska praksa | Aktio