Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-340/10 („Šumarstvo“ d.o.o - Čelinac)
Odluka donesena 14. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stanovi u privatnom vlasništvu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-340/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 340/10, rješavajući apelaciju „Šumarstva“ d.o.o. Čelinac, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija „Šumarstva“ d.o.o.
Čelinac podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 938 od 28. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-08-000 340 od 14. aprila 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-1171/03 od 3. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Šumarstvo“ d.o.o. Čelinac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, koje zastupa Marinko M. Brkić, advokat iz Banjaluke, podnijelo je 23. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 938 od 28. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000 340 od 14. aprila 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1171/03 od 3. decembra 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-1171/03 od 3. decembra 2007. godine odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant vlasnik trosobnog stana u Banjaluci, u ulici Romanijska, preciznije označen u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), što su prvotuženi JPŠ „Šume Republike Srpske“ AD Sokolac – Šumsko gazdinstvo „Banjaluka“ iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i drugotužena Željka Topić iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: drugotužena) dužni da priznaju i trpe, te je drugotužena obavezna da apelantu preda u posjed predmetni stan slobodan od lica i stvari, sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Presudom je, takođe, odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se tuženi obavežu da mu solidarno nadoknade izgubljenu dobit u iznosu od 16.500,00 KM, zbog nemogućnosti da raspolaže predmetnim stanom za period od 1. aprila 2002. godine do 31. oktobra 2006. godine, te da apelantu plate buduće iznose od 300,00 KM mjesečno, počevši od 1. novembra 2006. godine, pa do predaje predmetnog stana u posjed, sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja ove presude pa do konačne isplate. Apelant je obavezan da drugotuženoj na ime troškova postupka isplati iznos od 3.369,60 KM, u roku od 30 dana od dana prijema presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je Ugovor o udruživanju sredstava radi zajedničkog rješavanja stambenog pitanja porodice Topić uz lično učešće od 3. februara 2000. godine zaključen između prvotuženog (odnosno JP „Srpske šume“ – ŠG Čelinac), te ODP „Banjalučka pivara“ Banjaluka i drugotužene. Osnovni sud je utvrdio da su se ugovorne strane obavezale da udruže sredstva radi finansiranja izgradnje predmetnog stana čija ugovorena cijena iznosi 122.752, 00 KM. Iz tog ugovora proizilazi da će prvotuženi uplatiti 60% vrijednosti stana, ODP „Banjalučka pivara“ Banjaluka 25% vrijednosti stana i drugotužena 15% vrijednosti stana, te da pravo ugovaranja i davanja na korišćenje i pravo raspolaganja na tom stanu ima prvotuženi koji je dužan dodijeliti stan porodici Topić, odnosno svom radniku Dušku Topiću. Iz sprovedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je ŠG „Čelinac“ – Čelinac predmetni stan dodjelio na trajno korišćenje Dušku Topiću koji je sa Stambenom zadrugom Banjaluka zaključio ugovor o korišćenju predmetnog stana. Zatim, Osnovni sud je uvidom u ugovor o otkupu stana na otplatu od 26. maja 2002. godine zaključenog između ŠG „Čelinac“ Čelinac i drugotužene utvrdio da je predmetni stan otkupila drugotužena, koja se na osnovu predmetnog ugovora u Knjizi uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i ustanova KO Banjaluka 7, list br. 857, vodi kao vlasnik predmetnog stana. Dalje, u pogledu primjene materijalnopravnih propisa, Osnovni sud se pozvao na odredbe čl. 1 i 8 Zakona o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ broj 72/07), kojima je regulisan način otkupa državnih stanova. Navedenim odredbama je propisano da se tim zakonom uređuje privatizacija stanova u državnoj svojini (član 1), te propisano da se stanovima u državnoj svojini smatraju stanovi na kojima je pravo svojine zakonom preneseno na ministarstvo nadležno za stambene poslove kao i stanovi koje su kao investitori izgradili ili po drugom osnovu stekli Republika, Grad, Opština, preduzeća i druga pravna lica sredstvima u društvenoj, odnosno u državnoj svojini. U pogledu pravnog statusa preduzeća, Osnovni sud je prvo utvrdio da je 2000. godine „odobrena statusna promjena izdvajanja iz sastava JPŠ 'Srpske šume' Republike Srpske ŠG 'Čelinac' Čelinac i osnivanje dva nova preduzeća i to JPŠ 'Šumsko gazdinstvo' Čelinac ODP za uslužne radove u šumarstvu Čelinac“. Dalje je utvrđeno da je 2002. godine ODP „Šumarstvo Čelinac“ nastao izdvajanjem dijela imovine iz ŠG „Čelinac“ Čelinac. Osnovni sud je utvrdio da je kupac Đoko Spasojević kupio državni kapital u iznosu od 89.321,00 KM u preduzeću ODP „Šumarstvo“ Čelinac. Na taj način je izvršena statusna promjena – vlasnička transformacija prodajom državnog kapitala ODP za uslužne radove u šumarstvu „Šumarstvo“ Čelinac tako da će poslovati pod nazivom Preduzeće za uslužne radove u šumarstvu „Šumarstvo“ d.o.o. Čelinac (apelant). Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je utvrdio da je predmetni stan u državnoj svojini jer je stečen zajedničkim ulaganjem tri subjekta na način predviđen ugovorom o zajedničkom ulaganju, te je njime, u skladu sa navedenim ugovorom, raspolagao prvotuženi i dodijelio ga Dušku Topiću, suprugu drugotužene, koji je zaključio ugovor o korišćenju tog stana. Osnovni sud je utvrdio da je drugotužena, u skladu sa odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova, otkupila sporni stan i uknjižila se kao vlasnik. Dakle, kako je utvrdio Osnovni sud, prema citiranim odredbama zakona predmetni stan se mogao privatizovati samo po odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova, a to znači da apelant nije mogao postati vlasnik spornog stana, iako je kupio 100% državni kapital koji je pripadao prvotuženom. Prema zaključku Osnovnog suda, iz samog ugovora o prodaji predmeta licitacije nije se moglo utvrditi koji je državni kapital kupljen, odnosno da li sporni stan ulazi u sastav kupljenog državnog kapitala. Konačno, kako je Osnovni sud zaključio, čak i pod pretpostavkom da državni kapital čini i predmetni stan, ugovor bi u tom dijelu prema odredbi člana 103 Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 57/89, 17/93 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04; u daljnjem tekstu: ZOO) bio ništav, jer bi prodaja spornog stana bila izvršena suprotno prinudnim propisima.
4. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000 340 od 14. aprila 2008. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju je navedeno da i Okružni sud smatra da se ne može utvrditi ni iz samog ugovora o prodaji predmeta licitacije da li je predmetni stan ušao u sastav kupljenog državnog kapitala, pa i da je predmetni stan predstavljao državni kapital koji je prodavan, pa bi u smislu člana 103 ZOO-a takav ugovor bio ništav jer bi prodaja predmetnog stana bila izvršena suprotno prinudnim propisima. Naime, apelant je konačno precizirao svoj tužbeni zahtjev podneskom od 31. oktobra 2006. godine u kom je ostao pri navodima datim u istorijatu tužbe od 14. juna 2003. godine, te konačno u završnoj riječi istakao da je tužbu zasnovao na odredbama čl. 3 i 37 stav 1 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90, te „Službeni glasnik RS“ broj 38/03; u daljem tekstu: ZOSPO). Zatim, apelant je naveo da se radi o vlasničkoj tužbi sa zahtjevom za predaju u posjed njegove imovine, ali tokom postupka nije dokazao da je to njegova imovina, pa je odluka prvostepenog suda, i prema ocjeni Okružnog suda, pravilna. Iako je predmetni stan u poslovnoj evidenciji vođen kao investicija u toku, kako to ističe apelant, i da je na osnovu diobnog bilansa od 28. februara 2001. godine ta investicija isknjižena u korist ranijeg ODP „Šumarstvo“ Čelinac, ona takođe nije mogla biti predmet licitacije. Prema tome, kako je i Okružni sud utvrdio, apelant tokom postupka nije dokazao da je on postao vlasnik predmetnog stana. Prvostepeni sud je, kako navodi Okružni sud, osporenom odlukom pravilno odbio apelantov tužbeni zahtjev jer apelant predmetni stan koji je izgrađen udruženim sredstvima nije stekao prilikom licitacije u fazi privatizacije državnog preduzeća, pa nije ni mogao tražiti da mu se preda u posjed. Budući da apelant nije stekao svojinu na predmetnom stanu, tj. nije bio njegov sopstvenik, to on nije ni mogao zahtijevati izgubljenu dobit zbog nemogućnosti da raspolaže sa stanom, pa je prvostepeni sud pravilno odbio i taj dio tužbenog zahtjeva. Stoga je Okružni sud, na osnovu odredbe člana 226 Zakona o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPPRS), odbio apelantovu žalbu i potvrdio osporenu presudu.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 938 od 28. oktobra 2009. godine, koju je apelant primio 23. novembra 2009. godine, apelantova revizija je odbijena. Kako je naveo Vrhovni sud, u konkretnom slučaju se radi o vlasničkoj tužbi iz člana 37 ZOSPO-a sa tužbenim zahtjevom za predaju u posjed stvari uz zahtjev da se utvrdi da je apelant vlasnik stvari odnosno predmetnog stana. Kako su nižestepeni sudovi utvrdili, na osnovu Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove broj 09-952-K-4122/02 od 29. jula 2002. godine, dozvoljen je upis prava svojine na spornom stanu u Knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova, sa 1/1 dijela u korist drugotužene. Prema mišljenju Vrhovnog suda, iz Ugovora o prodaji predmeta licitacije broj 01-SP-1240-4/00 od 4. marta 2002. godine, na kom apelant zasniva svoj tužbeni zahtjev, ne može se zaključiti da je on privatizacijom državnog kapitala u preduzeću ODP za uslužne radove u šumarstvu „Šumarstvo“ iz Čelinca, između ostalog, kupio i predmetni stan. Takođe, iz priložene dokumentacije može se zaključiti da predmetni stan nije bio predmet licitacije ni kao investicija u toku, na čemu insistira apelant. Prema ocjeni Vrhovnog suda, to se ne čini ni logičnim budući da je apelant cjelokupni državni kapital u naprijed označenom državnom preduzeću otkupio za iznos od 89.321,00 KM, a sama vrijednost predmetnog stana, kako je označena u ugovoru o udruživanju sredstava radi zajedničkog rješavanja stambenog pitanja porodice Topić uz lično učešće, iznosi 122.752,00 KM. Knjiženje predmetnog stana u analitičkim karticama apelanta kao investicije u toku, pa ni knjiženje samog stana u njegovim evidencijama, saglasno citiranim zakonskim propisima, nije dokaz prava svojine. Kako je Vrhovni sud zaključio, iz nižestepenih odluka proizilazi da apelant tokom postupka nije dokazao da je vlasnik predmetnog stana ili da posjeduje valjan pravni osnov za njegovo sticanje, iako je na njemu bio teret dokazivanja činjenica na kojima je zasnovao svoj tužbeni zahtjev. Stoga su nižestepeni sudovi, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilno odbili njegov tužbeni zahtjev za predaju u posjed predmetnog stana, kao i zahtjev da se obavežu tuženi da mu solidarno naknade izgubljenu dobit zbog nemogućnosti korišćenja predmetnog stana. Vrhovni sud je reviziju odbio kao neosnovanu, na osnovu odredbe člana 248 ZPPRS.
6. Apelant je naveo da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno primenili materijalno pravo pozivajući se na osnove sticanja svojine samo primjenom odredbi ZOSPO-a. Primjena tog materijalnog prava, prema apelantovom mišljenju, nije u skladu sa činjenicama iz konkretnog spora, s obzirom na to da se radi o oblasti privatizacije državnog kapitala i legalnom sticanju svojine na imovini koju je država ponudila na prodaju. Na osnovu sprovedenih dokaza u parničnom postupku, apelant smatra da je dokazao da je predmetni stan kupljen u postupku privatizacije kao investicija u toku. Takođe, apelant smatra da predmetna investicija u toku nije bila imovina Šumskog gazdinstva „Čelinac“ iz Čelinca. Međutim, kao ističe apelant, redovni sudovi kod ovakvog činjeničnog stanja i drugih izvedenih dokaza pogrešno zaključuju kako je Šumsko gazdinstvo „Čelinac“ iz Čelinca kao nevlasnik moglo prodati predmetni stan drugotuženoj 26. maja 2002. godine, što predstavlja osnov za spor radi utvrđivanja apsolutne ništavosti ugovora i krivične odgovornosti lica koja su odgovorna za privatizaciju stana koji nije bio svojina Šumskog gazdinstva „Čelinac“. Zbog navedenih razloga, apelant smatra da su osporene presude nezakonite, te da su mu, na osnovu toga, povrijeđena ustavna prava na pravično suđenje i imovinu. Slijedom toga, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju, utvrdi povrede njegovih ustavnih prava, ukine osporene presude i predmet vrati na hitan i ponovni postupak.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su sudovi uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava dovoljno jasno obrazložili svoje odluke i dali iscrpne razloge zašto je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, a takvo obrazloženje, u okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi decidirano objasnili zašto smatraju da knjiženje predmetnog stana u apelantovim evidencijama ne predstavlja dokaz da je predmetni stan njegova svojina. Ustavni sud, takođe, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi dovoljne argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12 U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić