Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-347/10 (D. T.)
Odluka donesena 14. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivično djelo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-347/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 347/10, rješavajući apelaciju Dušana Todorovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05. 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušana Todorovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 K 01 1337 09 KŽ od 29. septembra 2009. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 K 011337 07 K od 13. aprila 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dušan Todorović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke kojeg zastupa Simo Tošić advokat iz Banja Luke, podnio je 23. januara 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 01 1337 09 KŽ od 29. septembra 2009. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 K 011337 07 K od 13. aprila 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 K 011337 07 K od 13. aprila 2009. godine koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 71 0 K 01 1337 09 KŽ od 29. septembra 2009. godine, apelant je oglašen krivim što je 17. oktobra 2006. godine u Banja Luci u 16,40 časova ugrozio sigurnost oštećenog Milana Bilbije na taj način što je putem mobilnog telefona svoga sina Nikole (broj tel. 065/313-220) pozvao B. K., zeta oštećenog te mu naložio da prenese poruku sadržaja pobliže navedenog u dispozitivu presude, a koju poruku je B. K. prenio oštećenom Milanu Bilbiji uslijed čega se isti uznemirio i prijavio događaj ovlaštenim licima PS Banja Luka, obzirom da ga u periodu unazad godinu dana apelant često presreće i verbalno prijeti a sve zbog neriješenih imovinskih odnosa i otpočinjanja građevinskih radova na međi između njih, dakle ugrozio sigurnost nekog lica ozbiljnom prijetnjom da će ga teško tjelesno povrijediti čime je počinio krivično djelo ugrožavanje sigurnosti iz člana 169. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, u daljnjem tekstu: KZ RS). Na osnovu istog zakonskog propisa i primjenom odredbe člana 37, 46. i 47. KZ RS apelantu je izrečena uslovna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i istovremeno određeno da se utvrđena kazna neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo. Na osnovu člana 99. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (prečišćen tekst-«Službeni glasnik RS» broj 100/09, u daljnjem tekstu: ZKP) apelant je obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka u iznosu od 100,00 KM a u smislu člana 108. stav 3. ZKP oštećeni Milan Bilbija je sa imovinsko pravnim zahtjevom upućen na parnicu.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da iz iskaza apelanta i oštećenog Milana Bilbije proizilazi da su odnosi između apelanta i njegove porodice s jedne strane i oštećenog Milana Bilbije i njegove porodice s druge strane netrpeljivi. Sporno je kako je dalje obrazložio sud da li je apelant putem mobilnog telefona pozvao svjedoka B. K. i preko njega uputio prijetnju oštećenom sadržaja navedenog u dispozitivu presude i da li je takvom prijetnjom apelant ugrozio sigurnost oštećenog u smislu člana 169. stav 1. KZ RS.
4. Osnovni sud je na osnovu iskaza svjedoka B. K. datog 25. oktobra 2006. godine u istražnom postupku provedenom od strane CJB Banja Luka, našao utvrđenim da apelant jeste na način kako je navedeno u dispozitivu presude oštećenom uputio prijetnje navedenog sadržaja. Obzirom da je ovaj svjedok umro 7. marta 2009. godine, na prijedlog tužioca u smislu člana 280. stav 2. ZKP pročitan je na glavnom pretresu njegov iskaz. Ovaj svjedok je u svom iskazu naveo, a što je sud u potpunosti prihvatio utvrđenim, da mu je 17. oktobra 2006. godine, dok je radio u trgovinskoj radnji, zazvonio mobilni telefon (broj tel. 065/442-244) a poziv je bio upućen sa broja 065/313-220 i na telefonu je bio apelant koji se i predstavio te ga pitao može li prenijeti poruku oštećenom pa kada je rekao da može apelant je izgovorio riječi kako je to navedeno u dispozitivu presude. Osnovni sud je u cijelosti prihvatio iskaz svjedoka ne nalazeći ni jednog razloga u sumnju na objektivnost iskaza jer svjedok ni na koji način nije motivisan da izmisli prijetnje i da bezrazložno tereti apelanta obzirom da su u dobrim odnosima. Osnovni sud je dalje istakao da je nepobitan dokaz koji potvrđuje svjedočenje navedenog svjedoka listing telefonskih poziva koji je pročitan na glavnom pretresu a iz kojeg je nedvosmisleno utvrđeno da je dana 17. oktobra 2006. godine u 16,40 časova upućen poziv sa telefonskog broja 065/313-220 na telefonski broj svjedoka B. K.
5. Osnovni sud iskaze svjedoka R. Č, J. Ć. i B. B. nije prihvatio kao objektivne obzirom da su iskaze dali dvije i po godine nakon događaja, te imajući u vidu protek vremena nelogično je da se svjedoci bez sugestije apelanta mogu sjetiti nekog telefonskog razgovora koji je prema svjedocima bio normalan razgovor i bez ikakvih prijetnji i da je upravo kritičnog dana apelant pričao sa B. K. Iskaze navedenih svjedoka sud nije prihvatio jer su u iskazima nesigurni i jasno proizilazi da su pripremljeni za svjedočenje i upućeni na ono o čemu treba da svjedoče.
6. Za razliku od navedenih svjedoka, kako je dalje istakao sud, svjedok B. K. je odmah nakon telefonskog razgovora reagovao i pozvao oštećenog te mu saopćio poruku koju mu je uputio apelant a svoj iskaz je dao samo nekoliko dana od događaja nakon čega je oštećeni odmah pozvao i obavijestio policiju tražeći od njih zaštitu i hitnu intervenciju. Na kraju je Općinski sud istakao da nije mogao prihvatiti svjedočenje apelanta jer nije zasnovano na objektivnosti i ima za cilj izbjegavanje krivičnog gonjenja. Apelant je bio svjestan svih obilježja ovog krivičnog djela tj. da upućivanjem prijetnje ugrožava sigurnost oštećenog i da kod njega izaziva osjećaj ugroženosti. Prijetnja koju je uputio apelant bila je ozbiljna jer ju je tako shvatio i svjedok B. K. koji je odmah reagovao tako što je o tome obavijestio oštećenog a u glasu oštećenog je primijetio strah i uznemirenost nakon čega je odmah preduzeo radnju prijavljivanja. Strah oštećenog je opravdan kako dalje navodi sud, obzirom da je oštećenom poznato da apelant posjeduje razno oružje a i njihovi odnosi su loši jedan duži vremenski period. Na osnovu svega navedenog Osnovni sud je našao utvrđenim da su se u radnjama apelanta stekla sva zakonska obilježja krivičnog djela ugrožavanja sigurnosti iz člana 169. KZ RS a izrečena krivično pravna sankcija–uslovna osuda prema ocjeni Osnovnog suda može ostvariti svrhu kažnjavanja koju propisuje član 28. KZ RS.
7. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da su neosnovani žalbeni navodi da se ozbiljna prijetnja ne može uputiti posredno već samo direktno oštećenom. Naime, krivično djelo ugrožavanja sigurnosti, kako je pojasnio Okružni sud, ostvaruje se ugrožavanjem sigurnosti nekog lica ozbiljnom prijetnjom da će njega ili njemu blisko lice lišiti života ili teško tjelesno povrijediti. Činjenica što je apelant prijetnju prema oštećenom prenio preko drugog lica nije okolnost da se prema oštećenom ne može ostvariti osjećaj ugroženost, nespokojstva ili nesigurnosti. Ozbiljna prijetnja a time i ugrožavanje sigurnosti može se ostvariti i posredno preko drugog lica kada se upućuje a ne samo direktnim obraćanjem prema oštećenom. U konkretnom slučaju iz ponašanja oštećenog vidljivo je da je nakon saopštenja prijetnje imao osjećaj straha i nesigurnosti i da je to prijavio policiji. Okružni sud je zaključio da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da je prijetnja kod oštećenog izazvala nespokojstvo, osjećaj straha i nesigurnosti i da je time apelant ostvario obilježje krivičnog djela ugrožavanja sigurnosti koje mu se kao dokazano stavlja na teret. Prvostepeni sud je pravilno utvrdio i motiv i stepen krivične odgovornosti apelanta a to je da je prijetnju uputio zbog neriješenih imovinskih odnosa a što je potvrdio i sam apelant a što je potvrda da je postupao sa direktnim umišljajem.
8. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te pogrešnoj ocjeni dokaza. Apelant smatra da se iskaz svjedoka B. K. nije mogao cijeniti s obzirom na kredibilitet navedenog svjedoka koji je u vrijeme iskaza datog kod CJB Banja Luka psihički bio bolestan. Također je istakao da je sa navedenim svjedokom bio u sukobu «zbog ne postavljanja određenih aparata u lokal prije njihovog telefonskog razgovora te to dovoljno govori da je svjedok imao interes da prenese neistinu oštećenom». Smatra da se telefonski listing bez tonskog snimka nije mogao cijeniti a u odnosu na saslušane svjedoke koje je on predložio sud «paušalno ne prihvata iskaze svjedoka odbrane». Apelant je na kraju istakao da su netačni navodi redovnih sudova da je oštećeni odmah nakon kontakta sa svjedokom B. K. događaj prijavio policiji jer iz dokaza u spisu proizilazi da je prijava uslijedila par dana nakon telefonskog kontakta.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno ocijenili izvedene dokaze. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dato obrazloženje redovnih sudova zadovoljavajuće sa aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije a apelant ne navodi da mu je tokom postupka povrijeđeno bilo kakvo procesno pravo garantirano članom 6. Evropske konvencije. Ustavni sud uočava da je u postupku pred nižestepenim sudovima data mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Apelant je, u toku cijelog postupka, imao branioca advokata, iskorištena je mogućnost iznošenja komentara na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić