Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3483/12 (M. H.)

Odluka donesena 14. 02. 2013.

Nema povrede
Član 3. Protokola 1 uz EK (Pravo na slobodne izbore)
Član 11. EK i član II/3.i) Ustava BiH (Sloboda okupljanja i udruživanja)
Član 9. EK i član II/3.g) Ustava BiH (Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti)
  • Državni službenik
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3483/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 3483/12, rješavajući apelaciju Mirada Hadžiahmetovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirada Hadžiahmetovića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 Iž 011281 12 Iž od 27. septembra 2012. godine i Odluke Centralne izborne komisije broj 05-1-07-5-1040/12 od 21. septembra 2012. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te prava iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirada Hadžiahmetovića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 Iž 011281 12 Iž od 27. septembra 2012. godine i Odluke Centralne izborne komisije broj 05-1-07-5-1040/12 od 21. septembra 2012. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 23. stav 3. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirad Hadžiahmetović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 1. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 Iž 011281 12 Iž od 27. septembra 2012. godine i Odluke Centralne izborne komisije (u daljnjem tekstu: CIK) broj 05-1-07-5-

1040/12 od 21. septembra 2012. godine. Od apelanta je zatraženo da dopuni apelaciju 4. oktobra 2012. godine, a što je on i učinio 18. oktobra 2012. godine.

2. CIK je Odlukom broj 05-1-07-5-1040/12 od 21. septembra 2012. godine utvrdio da je apelant, kao nezavisni kandidat za načelnika Opštine Zenica, odgovoran što je izlaganjem slika i video-klipova pornografskog sadržaja u izbornoj kampanji postupio suprotno odredbama člana 16.14. stav 3. i člana 7.2. stav 2. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Izborni zakon), te mu na osnovu člana 6.7. tačka 3. Izbornog zakona: zabranio izlaganje slika i video-klipova pornografskog sadržaja u izbornoj kampanji i naložio njihovo uklanjanje sa web-stranice navedenog imena odmah, a najkasnije u roku od tri sata od prijema odluke, te poništio ovjeru za učestvovanje na lokalnim izborima 2012. godine.

3. U obrazloženju odluke je, pored ostalog, ukazano da izlaganje slika i video-klipova pornografskog sadržaja na vlastitoj web-stranici, a što je apelant u potpunosti priznao, prema shvatanju CIK-a, uvredljivog i ponižavajućeg karaktera u periodu izborne kampanje i nije radnja utvrđena Izbornim zakonom kojom politički subjekt upoznaje birače i javnost sa svojim programom za predstojeće izbore. Također, ukazano je da ovi sadržaji nemaju racionalan razlog za korištenje u izbornoj kampanji. Prema ocjeni CIK-a, ovakvim nezakonitim postupanjem apelant je postupao suprotno članu 16.14. stav 3. i članu 7.2. stav 2. Izbornog zakona, odnosno apelant nije postupao u skladu sa pravilima ponašanja političkih subjekata u izbornoj kampanji utvrđenim u Poglavlju 7 Izbornog zakona. Pri odmjeravanju kazne CIK nije utvrdio olakšavajuće okolnosti, a kao otežavajuće je ocijenio da je apelant izlaganjem slika i video-klipova pornografskog sadržaja u izbornoj kampanji izabrao izuzetno neprimjeren i vulgaran način za stjecanje podrške birača, a isti sadržaj učinio dostupnim svima pa i maloljetnim licima.

4. Sud BiH je Rješenjem broj S1 3 Iž 011281 12 Iž od 27. septembra 2012. godine apelantovu žalbu protiv odluke CIK-a odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, ukazano da, i prema ocjeni ovog suda, izlaganje slika i video-klipova pornografskog sadržaja u periodu izborne kampanje nije radnja, niti postupak kojim politički subjekt na zakonom utvrđeni način upoznaje birače i javnost sa svojim programom za izbore. Shodno navedenom, zaključeno je da je apelantovo postupanje u periodu izborne kampanje bilo suprotno članu 16.14. stav 3, članu 7.2. stav 2. i članu 1.1.a tačka 6. Izbornog zakona, a za koje povrede je pravilnom primjenom člana 6.7. tačka 2. Izbornog zakona moglo biti naloženo uklanjanje imena kandidata sa kandidatske liste. Sud BiH je ukazao da je pogrešno primijenjen član 6.7. tačka 3. Izbornog zakona a prema kom se kandidatura može poništiti samo u slučaju kada se utvrdi da je kandidat nezakonito registrovan, ali da su posljedice i u slučaju primjene člana 6.7. tačka 2. ili člana 6.7. tačka 3. Izbornog zakona po apelante iste, tj. onemogućavanje učešća na lokalnim izborima 2012. godine. Dalje, ukazano je i da je bez značaja, u smislu odredbe člana 16.14. stav 3. Izbornog zakona, ko je vlasnik web-stranice na kojoj se nalazi video-materijal, već je relevantno ko putem medija vodi neprimjerenu kampanju, odnosno kampanju suprotno zakonu. Najzad, ukazano je da je apelant izlaganjem navedenog materijala na web-stranici omogućio pristup njemu svakoj osobi, uključujući i maloljetna lica, jer je web-stranica postavljena tako da joj može pristupiti svako, uključujući i maloljetnike, samo jednim klikom, s obzirom na to da ne postoji mehanizam koji bi ih u tom sprečavao.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), sloboda misli, svijesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, sloboda mirnog okupljanja i sloboda udruživanja sa drugima iz člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije, pravo na slobodne izbore iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo i da mu je povrijeđeno pravo iz člana 21. stav 3. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka, te pravo na dostojanstven život.

6. Apelant smatra da mu je rješenjem Suda BiH povrijeđeno pravo u vezi sa građanskim postupkom, jer je u osporenom rješenju izričito navedeno da se poništenje kandidature može izreći samo kada se utvrdi da je politički subjekt nezakonito registrovan, „a što ovdje nije slučaj“. Apelant navodi da je, uprkos ovom stavu, njegova žalba odbijena kao neosnovana, jer osporena odluka CIK-a, prema mišljenju Suda BiH, proizvodi po njega iste posljedice kakve bi proizvela i neka „zamišljena odluka CIK-a koje nema“. Dalje, apelant navodi da mu je osporenim odlukama o poništenju kandidature, iako je bio zakonito registrovan, povrijeđeno pravo na slobodu misli, pravo na slobodu izražavanja i pravo na slobodu udruživanja, te da mu je oduzeto pravo garantovano članom 23. stav 3. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Također, apelant navodi da osporeno rješenje Suda BiH sadrži i navode kojih nema u osporenoj odluci CIK-a (da su akteri na video-klipovima maloljetna lica, da je protiv njega podnijeta krivična prijava) a zbog čega smatra da mu je grubo povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer se Sud BiH u obrazloženju nije osvrnuo na ove navode. Međutim, apelant ukazuje da je Sud BiH utvrdio da su video-materijali bili dostupni maloljetnim licima, jer nisu postojali mehanizmi da im se pristup onemogući. Prema apelantovom mišljenju, ovaj navod je paušalan, jer se sadržaj nalazio ispod linka „za odrasle“ i prije pristupa se zahtijevala potvrda o starosti od 18 godina. Tvrdnja da su maloljetnici mogli da slažu starosnu dob, te da je on zbog toga počinio krivično djelo iz člana 212. KZFBiH je, prema apelantovom mišljenju, „jednaka tvrdnji da navedeni kablovski teleoperater čini isto krivično djelo emitovanjem pornofilmova iza ponoći na navedenoj TV stanici, jer maloljetnik u tom trenutku može upaliti televizor pritiskom na dugme“. Navodi iz osporenih odluka, te krivična prijava su, prema apelantovom mišljenju, očigledno neosnovani i politički motivisani i vrijeđaju njegovo pravo na dostojanstven život. Najzad, apelant je zatražio da se Ustavni sud izjasni da li je „nekim zakonom, međunarodnim ugovorom ili drugim aktom u BiH prikazivanje porno-filmova definisano kao uvredljivo za muškarce i/ili žene a kako je navedeno u odluci CIK-a. Dopustivost prima facie

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud primjećuje da se apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

11. Evropske konvencije, te prava iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u suštini, svode na tvrdnju da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su Sud BiH i CIK, u obrazloženju svojih odluka, dali jasne i nedvosmislene razloge zašto smatraju da je apelantovo postupanje u periodu izborne kampanje bilo suprotno članu 16.14. stav 3, članu 7.2. stav 2. i članu 1.1.a tačka 6. Izbornog zakona, a za koje povrede je primjenom člana 6.7. tačka 2. Izbornog zakona naloženo uklanjanje apelantovog imena sa kandidatske liste. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnu primjenu i tumačenje relevantnih odredaba Izbornog zakona, kao i da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim pravima koja bi trebalo meritorno ispitati.

10. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

11. Evropske konvencije, te prava iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Dopustivost ratione materiae

12. Apelant tvrdi i da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo iz člana 23. stav 3. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka. 13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u ovom dijelu Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

14. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje Ustavni sud podsjeća da je, prema jurisprudenciji organa Evropske konvencije i Ustavnog suda, za primjenu garancija prava na pravično suđenje u nekom postupku, kao opšte pravilo, neophodno da postoji spor o pravu i obavezi i da oni budu građanske prirode, odnosno da se radi o postupku u kojem se utvrđuje osnovanost krivične optužbe. U pogledu rješavanja izbornih sporova koji se odnose na izabrane dužnosnike, Evropski sud je izričito naglasio da ovi sporovi izlaze iz građanskih i krivičnih okvira člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u skladu sa njegovom dosadašnjom praksom izraženom u predmetu Pierre-Bloch protiv Francuske (presuda od 21. oktobra 1997. godine, Izvještaji 1997-VI).

Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je van okvira člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u ovom slučaju ne pruža širi obim zaštite, te su apelantovi navodi u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je isto pravno pitanje već razmatrao u Odluci o dopustivosti broj AP 2418/06 od 18. decembra 2008. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenljiv u konkretnom slučaju s obzirom na to da u postupku koji je okončan osporenom odlukom Suda BiH nisu utvrđivana apelantova «građanska prava i obaveze» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Iz navedenog proizlazi da su apelantovi navodi u vezi sa povredom prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. U vezi sa apelantovim tvrdnjama da mu je osporenim odlukama povrijeđen član 21. stav 3. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka, Ustavni sud ističe da pomenuta deklaracija nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine i u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, pa ova deklaracija nije pravno obavezujući ugovor, te nema ustavnopravni status u Bosni i Hercegovini (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 17/00 od 4. maja 2001. godine, tačka 22, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 17/01). Budući da prava predviđena Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima nisu zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, niti dodatnim sporazumima o ljudskim pravima iz Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3483/12 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio