Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-360/10 (J. V.)
Odluka donesena 14. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Likvidacija
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-360/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 360/10, rješavajući apelaciju Jovana Vukovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jovana Vukovića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-09-001800 od 4. novembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 096-0-P-07-000623 od 27. jula 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jovan Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, koga zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčkog, podnio je 23. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-09-001800 od 4. novembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-P-07-000623 od 27. jula 2009. godine.
2. Apelant je, zajedno sa ostalim tužiteljima, podnio tužbu protiv Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i ODP „Interplet“ sa p.o. Brčko u likvidaciji (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi utvrđenja kao priznatih potraživanja po osnovu otpremnina i radi utvrđenja osnovanosti osporavanja potraživanja prvotuženog kao izlučnog povjerioca na nekretninama označenim u zk. ul. br. 180 privremenog registra za k.o. Brčko 2, zk. ul. br. 468 k.o. Boderište i p.l. br. 380 k.o. Boderište, te poslovne prostore u «Š» naselju, u objektu broj 48/IV i poslovni prostor na k.č. br. 517/1 k.o. Brčko 2, a kako to stoji u stavu IV izreke Rješenja Osnovnog suda broj 096-0-L-07-000001 od 5. marta 2007 godine. U tužbi su apelant i ostali tužitelji naveli da je navedenim rješenjem Osnovnog suda otvoren likvidacioni postupak protiv drugotuženog, te da je na ročištu održanom 23. avgusta 2007 godine, radi ispitivanja potraživanja, likvidacioni upravnik priznao potraživanja na način i u iznosima kako stoji u stavu II rješenja od 23. avgusta 2007. godine dok je zakonski zastupnik prvotuženog osporio potraživanja tužitelja po osnovu otpremnina. U tužbi je, također, navedeno da su na istom ročištu punomoćnici povjerilaca - radnika i sami radnici osporili potraživanje izlučnog povjerioca - prvotuženog, a vezano za predmetne nekretnine, te da su stavom V istog rješenja upućeni kao likvidacioni povjerioci da, radi dokazivanja osnovanosti svoga potraživanja i radi dokazivanja osnovanosti izlučnog prava prvotuženog, pokrenu parnični postupak. Također, tužitelji su tražili naknadu troškova parničnog postupka.
3. Presudom Osnovnog suda broj 096-0-P-07-000623 od 27. jula 2009. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, uključujući i apelantov, te određeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
4. U obrazloženju presude je navedeno da je sud, nakon provedenog dokaznog postupka (uvidom u Rješenje tog suda broj 096-0-L-07-000001 od 23. avgusta 2007. godine i u zapisnik suda od 23. avgusta 2009 godine), a nakon savjesne i brižljive ocjene svih izvedenih dokaza, pojedinačno i u međusobnoj vezi, utvrdio da su tužitelji bili u radnom odnosu kod drugotuženog, koji je sada u likvidaciji, te da nikada nisu bili u radnom odnosu kod prvotuženog, niti su kod njega ostvarivali bilo kakva prava iz radnog odnosa. S tim u vezi je sud, dalje, istakao da je u likvidacionom postupku, na ročištu održanom 23. avgusta 2009. godine, likvidacioni upravnik Mladen Košutić u cijelosti priznao pojedinim tužiteljima potraživanja po osnovu otpremnina, dok je drugim tužiteljima, uključujući i apelanta (iznos od 3.143,98 KM), djelimično priznao i djelimično osporio, pa ih uputio da radi dokazivanja osnovanosti svoga potraživanja pokrenu parnični postupak. Na drugoj strani, likvidacioni upravnik je u potpunosti priznao potraživanja prvotuženog, kao izlučnog povjerioca, na predmetnim nekretninama, ali su takvo utvrđenje osporili punomoćnici likvidacionih povjerilaca i sami radnici, pa ih je sud utvrdio kao osporena, te uputio likvidacione povjerioce da, radi dokazivanja osnovanosti osporavanja izlučnog prava prvotuženog, pokrenu parnični postupak.
5. Utvrdivši navedeno činjenično stanje, sud je istakao da, kako među parničnim strankama nije sporno da su tužitelji bili u radnom odnosu kod drugotuženog, a ne kod prvotuženog, ne postoji zakonska obaveza niti zakonska mogućnost da prvotuženi bude u obavezi da im isplati otpremnine. Dalje je navedeno da utvrđenim činjeničnim stanjem nisu u cijelosti potvrđeni čak ni navodi tužbe da je likvidacioni upravnik priznao potraživanja tužitelja na način i u iznosima kako to stoji u stavu II rješenja od 23. avgusta 2007. godine, već da je to učinio isključivo u pogledu pojedinih tužitelja dok je za druge tužitelje, uključujući i apelanta, navedena potraživanja priznao u manjim iznosima nego što su to iznosi navedeni u predmetnom rješenju. Također je, prema ocjeni suda, potpuno neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se utvrdi da je osnovano osporavanje potraživanja izlučnog povjerioca prvotuženog na predmetnim nekretninama, a kako to stoji u stavu IV izreke Rješenja Osnovnog suda broj 096-0-L-07-000001 od 23. avgusta 2007. godine. Pored toga, sud je naveo da tužitelji u tužbi, niti tokom postupka, nisu uopšte naveli razloge osporavanja ovog potraživanja. Naime, iz zapisnika Osnovnog suda od 23. avgusta 2007. godine utvrđeno je da je likvidacioni upravnik priznao predmetno potraživanje, jer je prvotuženi upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina u zemljišnoknjižnim evidencijama. Kako je odredbom člana 69. stav 1. Zakona o stečaju, prinudnom poravnanju i likvidaciji Distrikta Brčko BiH („Službeni glasnik DB BiH“ broj 1/02) propisano da otvaranje stečajnog postupka ne utiče na prava izdvajanja stvari koja ne pripadaju dužniku (izlučna prava), a kako se odredba tog člana, prema odredbi člana 179. stav 1. istog zakona, shodno primjenjuje i na postupak likvidacije, osporavanja tužitelja izlučnog prava prvotuženog na predmetnim nekretninama se pokazuju kao neosnovana.
6. Pored toga, sud je naveo da je odredbom člana 34. stav 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ br. 11/01, 8/03, 40/04 i 19/07) propisano da se pravo vlasništva stiče upisom u zemljišnu knjigu ako je sticalac savjestan, ako zakonom nije drugačije određeno a savjesnost sticaoca se podrazumijeva, te da je odredbom člana 2. Zakona o upisu stvarnih prava na nekretninama u vlasništvu Distrikta Brčko BiH („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ broj 26/04) propisano da će Osnovni sud po službenoj dužnosti izvršiti upis prava vlasništva i bilo kojeg drugog stvarnog prava u korist Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine na svim nekretninama upisanim u zemljišnim knjigama toga suda na kojima je do stupanja na snagu ovog zakona kao vlasništvo bila upisana opštenarodna imovina, društveno vlasništvo, državno vlasništvo, vlasništvo zemljišnog fonda, agrarne reforme i kolonizacije, vlasništvo društveno-političkih organizacija, mjesnih zajednica i drugih pravnih lica u društvenom ili državnom vlasništvu, ili bilo koji drugi oblik vlasništva osim privatnog. Dakle, Osnovni sud je zaključio da je nesporno da prvotuženi, kao vlasnik stvari, ima izlučno pravo (pravo da svoju stvar izdvoji iz likvidacione mase) na predmetnim nekretninama, te da tužitelji tokom postupka nisu dokazali nepostojanje osporenog potraživanja. U obrazloženju je, dalje, navedeno da je, prema ocjeni suda, važno istaći da tužitelji ne mogu ostvariti pravo na otpremninu shodno odredbi člana
85. Zakona o radu Distrikta Brčko BiH („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ br. 7/00, 8/03, 33/04 , 29/05 i 19/07, u daljnjem tekstu: ZOR) s obzirom na to da im je radni odnos prestao otvaranjem likvidacionog postupka nad preduzećem u kome su radili. Stoga, prema ocjeni suda, tužitelji kao radnici kojim je radni odnos prestao otvaranjem likvidacionog postupka kod drugotuženog ne ispunjavaju uslove iz navedene zakonske odredbe i nemaju pravo na isplatu otpremnine. Imajući u vidu sve iznijete činjenice i razloge, sud je odlučio kao u izreci presude, shodno odredbi člana 289. stav 1. Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik DB BiH“ broj 8/09, u daljnjem tekstu: ZPP).
7. Presudom Apelacionog suda broj 097-0-Gž-09-001800 od 4. novembra 2009. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja, uključujući i apelanta, i potvrđena prvostepana presuda Osnovnog suda od 27. jula 2009. godine.
8. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da tužitelji u žalbi tvrde da je odbijanjem prvog tužbenog zahtjeva (utvrđenje priznatih potraživanja koja se odnose na otpremnine) prvostepeni sud povrijedio odredbe parničnog postupka i da su te povrede spriječile donošenje pravilne i zakonite presude. Međutim, takve tvrdnje tužitelja Apelacioni sud nije smatrao osnovanim, jer je protivno žalbenim navodima ocijenio da je prvostepeni sud odlučio u granicama zahtjeva u pogledu predmeta, sadržine i obima parnice koji su stavljeni u postupku i pravilno je ocijenio sve provedene dokaze i utvrdio sve činjenice i okolnosti o kojima se vodi spor, a koje su relevantne za utvrđenje prava tužitelja na otpremninu zbog prestanka radnog odnosa zbog likvidacije njihovog poslodavca-drugotuženog i u obrazloženju svoje presude dao dovoljne razloge za neprihvatanje tužbenog zahtjeva, pa u tom pravcu nisu učinjene povrede koje su bile ili mogle biti od utjecaja na pravilnost donesene presude. Dalje je navedeno da je istina da se prvostepeni sud u razlozima svoje presude nespretno doticao „isplate otpremnina...“, ali kako je izrekom presude odlučio o tužbenom zahtjevu onako kako je postavljen petitumom tužbe, a budući da je izreka prvostepene presude razumljiva i u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, ona je kao takva podobna da proizvede materijalnopravne i procesnopravne posljedice presuđene stvari i kako je konkretna stvar materijalnopravno zakonito riješena, takvi navodi, prema mišljenju Apelacionog suda, ne predstavljaju povredu odredaba parničnog postupka zbog koje bi se prvostepena presuda eventualno morala ukinuti. Dalje, prema ocjeni drugostepenog suda, a protivno navodima žalbe, nisu ostvareni ni žalbeni razlozi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno i da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. S tim u vezi je u drugostepenoj presudi navedeno da je, temeljem pruženih i predloženih dokaza, Osnovni sud utvrdio da su tužitelji bili u radnom odnosu kod drugotuženog, da im je radni odnos prestao otvaranjem postupka likvidacije nad poslodavcem (drugotuženim), da je u postupku likvidacije izlučni povjerilac (prvotuženi) osporio njihova potraživanja otpremnina, da su nekretnine koje su predmet izlučnog potraživanja u zemljišnim knjigama upisane kao vlasništvo Distrikta Brčko BiH (prvotuženi), koje žalba nijednim navodom ne dovodi u pitanje i sumnju, pa slijedeći to, ispravan je zaključak iz prvostepene presude da su neosnovani tužbeni zahtjevi za utvrđenje priznatih otpremnina sa stanovišta ZOR-a i tužbeni zahtjev za utvrđenje osnovanim osporavanje potraživanja izlučnog povjerioca sa stanovišta spomenutih Zakona o stečaju, prinudnom poravnanju i likvidaciji, Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Zakona o upisu stvarnih prava na nekretninama u vlasništvu Distrikta Brčko BiH.
9. Naime, iz zakonske odredbe iz stava 1. člana 85. ZOR-a proizlazi da zaposlenik otpremninu ostvaruje od svog poslodavca, a za sticanje prava na otpremninu potrebno je da se ispune sljedeće pretpostavke, i to prvo, da je zaposlenik sa poslodavcem zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, drugo, da mu poslodavac otkazuje ugovor o radu nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada i, treće, da ugovor o radu nije otkazan zbog neispunjenja obaveza zaposlenika utvrđenih ugovorom o radu. Dakle, pravo da od svoga poslodavca potražuju otpremninu imaju samo zaposlenici pri otkazu ugovora o radu i pod uslovom da se ispune sve navedene pretpostavke, dok u ovom slučaju tužiteljima radni odnos nije prestao otkazom ugovora o radu od poslodavca, već po sili zakona, otvaranjem postupka likvidacije nad poslodavcem (član 44. u vezi sa članom 179. Zakona o stečaju, prinudnom poravnanju i likvidaciji). Pri iznesenom, a s obzirom na predmet spora i činjenice koje su od odlučnog značaja u sporu (da tužiteljima radni odnos nije prestao otkazom ugovora o radu od poslodavca, da je tužiteljima radni odnos prestao po sili zakona, da pravo vlasništva prvotuženog kao izlučnog povjerioca na nekretninama označenim u tužbi nije tužbom, a niti u postupku koji je prethodio prvostepenoj presudi i niti u žalbi dovedeno u pitanje), drugostepeni sud je zaključio da svi ostali žalbeni navodi nisu relevantni i ne mogu dovesti do drugačije odluke. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude na osnovu odredbe člana 333. stav 2. ZPP.
10. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, apelant je istakao da je pogrešan zaključak redovnih sudova u predmetnom parničnom postupku da se apelantu, zajedno sa ostalim tužiteljima, ne može priznati pravo na otpremninu u smislu odredbe člana 85. ZOR-a, jer je radni odnos apelanta i ostalih tužitelja prestao po sili zakona otvaranjem likvidacionog postupka nad poslodavcem-drugotuženim.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U konkretnom slučaju apelant osporava odluke redovnih sudova zbog načina na koji su oni primijenili materijalno pravo u pogledu piznavanja apelantovih prava na otpremninu. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća na svoj stav iz Odluke broj AP 1258/07 od 29. aprila 2009. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) koji je usvojio u pogledu tumačenja i primjenjivosti odredbe člana 85. ZOR-a u vezi sa otvaranjem likvidacionog postupka u kontekstu priznavanja prava na otpremninu. Naime, u navedenoj odluci (stav 13) Ustavni sud je u vezi sa pravom na pravično suđenje zaključio: Također, Apelacioni sud je utvrdio da relevantnom zakonskom odredbom nije data mogućnost da se isplate otpremnine radnicima nad čijim preduzećem je pokrenut likvidacioni, odnosno stečajni postupak, a ovakvo obrazloženje Apelacionog suda je, također, zadovoljavajuće i u skladu sa standardima člana 6. Evropske konvencije. Isto tako, Ustavni sud je u navedenoj odluci, u kontekstu navoda koji su se ticali prava na imovinu, zaključio da: Konačno, kako je to detaljno obrazložio Apelacioni sud, apelantima ne pripada ni pravo na otpremninu, jer zakon ne predviđa mogućnost isplate otpremnine radnicima nad čijim preduzećem je pokrenut likvidacioni, odnosno stečajni postupak, pa Ustavni sud smatra da apelanti nisu imali ni «legitimno očekivanje» povodom pitanja ostvarivanja prava na otpremninu.
15. Imajući u vidu navode predmetne apelacije, te stavove iz navedene Odluke broj AP 1258/07 (u kojoj su, između ostalog, pokrenuta i u kojoj je raspravljano o istim pravnim pitanjama kao i u predmetnoj apelaciji), Ustavni sud zapaža da su sudovi u konkretnom slučaju dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić