Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-361/10 (M. L.)

Odluka donesena 14. 02. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-361/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 361/10, rješavajući apelaciju Mirka Lončara, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Mirka Lončara podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 132 od 21. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-07-000 232 od 14. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 077-0-P-06-000 209 od 19. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirko Lončar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice podnio je 27. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 132 od 21. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-07-000 232 od 14. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 077-0-P-06-

000 209 od 19. februara 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 077-0-P-06-000 209 od 19. februara 2007. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže Hemijska prerada kukuruza HPK a.d. Draksenić (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime naknade štete po osnovu neisplaćenih plata za period od 1. juna 2003. godine do 23. januara 2006. godine isplati iznos od 10.269,75 KM i na ime kamate iznos od 4.286,42 KM sa zakonskom zateznom kamatom na navedene iznose od dana presuđivanja pa do isplate, te da apelantu naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju rješenja je navedeno da je na osnovu sprovedenih dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da su Presudom Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici broj Rs-9/01 od 29. maja 2003. godine kao nezakonita poništena rješenja tuženog i naloženo tuženom da apelanta vrati na radno mjesto vozača i da mu isplati na ime naknade plata iznos od 5.829,47 KM. Utvrđeno je i da je ta presuda preinačena presudom Okružnog suda na način da je tuženi obavezan da apelantu isplati iznos od 4.922,66 KM a u ostalom dijelu je prvostepena presuda ostala neizmijenjena. Dalje je utvrđeno i da je tuženi apelanta vratio na rad 23. januara 2006. godine i zaključio s njim ugovor o radu na neodređeno vrijeme i isplatio mu dosuđeni iznos od 4.922,66 KM.

3. Sem toga, utvrđeno je da je apelant vodio još jedan spor protiv tuženog i da je presudom Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici od 18. januara 2000. godine tuženi obavezan da ga vrati na njegovo radno mjesto u roku od osam dana od dana pravosnažnosti presude, te da je Presudom Okružnog suda broj Ž-128/00 od 2. maja 2001. godine utvrđeno da je navedena presuda od 18. januara 2000. godine postala pravosnažna, te da je presudu Okružnog suda apelant primio 20. marta 2002. godine. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 230 Zakona o izvršnom postupku koji je bio na snazi u vrijeme donošenja presude Okružnog suda od 2. maja 2001. godine bilo propisano da se prijedlog za izvršenje, kada je u pitanju sprovođenje izvršne isprave po kojoj je pravno lice dužno da radnika vrati na posao, može podnijeti u roku od šest mjeseci od dana kada je radnik stekao pravo da taj prijedlog podnese. S obzirom na to da je apelant odluku o vraćanju na posao dobio 20. marta 2002. godine a nije pružio sudu niti jedan dokaz da je prije 23. januara 2006. godine tražio prinudno vraćanje na posao, na šta je bio obavezan shodno odredbama člana 7 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), to je sud, primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja, shodno odredbi člana 126 ZPP, smatrao navedeno nedokazanim. Istaknuto je i da, kako apelant nije tražio prinudnim putem vraćanje na rad, to mu ne pripada niti pravo na naknadu štete jer se apelantov pasivni stav ne može ničim opravdati i zbog toga tuženi nije odgovoran za nastalu štetu zbog izgubljene zarade nego je, prema obrazloženju Osnovnog suda, sam apelant doprinio nastanku štete.

4. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 011-0-Ž-07-000 232 od 14. novembra 2007. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude navedeno je da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan budući da je članom 212 Zakona o izvršnom postupku propisano da radnik ima pravo da traži prinudno vraćanje na posao u roku šest mjeseci od prijema odluke, kao i da, ukoliko u tom roku nije tražio prinudno vraćanje na posao, nema pravo ni na naknadu štete nakon isteka tog roka. Okružni sud je obrazložio da, kako je apelant imao rok od šest mjeseci da traži prinudno vraćanje na posao a to pravo nije iskoristio, pripada mu pravo na naknadu štete samo do isteka tog roka, kako je zaključio i prvostepeni sud. Navedeno je i da je članom 154 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima propisano da ko drugom prouzrokuje štetu dužan ju je naknaditi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, te kako je u konkretnom slučaju apelant svojom krivicom propustio da u prekluzivnom roku traži povratak na posao, to tuženi nije dužan da mu nadoknadi štetu po osnovu neisplaćenih plata za traženi period. Okružni sud je obrazložio i da je apelantovo pozivanje isključivo na presudu Osnovnog suda iz 2000. godine o vraćanju na posao vozača, a zanemarivanje presude Okružnog suda od 18. novembra 2005. godine, neosnovano jer je presudom tog suda od 18. novembra 2005. godine odlučeno shodno presudi Osnovnog suda iz 2000. godine kojom je naloženo tuženom da apelanta vrati na njegovo radno mjesto. Zbog navedenog, Okružni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.

5. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 132 od 21. oktobra 2009. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da su odluke nižestepenih sudova zasnovane na zakonu i pravilne. Navedeno je da je bez osnova apelantova tvrdnja da drugostepeni sud u osporenoj presudi nepotrebno interpretira razloge obrazloženja date u presudi tog suda od 18. novembra 2005. godine jer se, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne radi o citiranju obrazloženja navedene presude nego o podudarnosti razloga za odluke suda sa razlozima u osporenoj presudi iz 2005. godine a koje prihvata i Vrhovni sud. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, pravilno su nižestepeni sudovi utvrdili da je odluka o vraćanju apelanta na rad donesena presudom prvostepenog suda od 18. januara 2000. godine koja je u tom dijelu potvrđena, odnosno postala pravosnažna danom donošenja presude Okružnog suda od 2. januara 2001. godine i da ju je apelant primio 20. marta 2002. godine kada su se stekli svi uslovi za izvršenje presude prvostepenog suda od 18. januara 2000. godine u dijelu koji se odnosio na vraćanje apelanta na posao. Dalje, navedeno je da je, prema odredbi člana 230 Zakona o izvršnom postupku koji se primjenjivao u vrijeme nastupanja pravosnažnosti i izvršnosti Presude broj Rs-26/99 od 18. januara 2000. godine, prekluzivni rok za podnošenje prijedloga za izvršenje odluke o vraćanju na rad bio šest mjeseci od dana sticanja prava radnika da taj prijedlog podnese. Kako se radilo o roku čijim se propuštanjem gubi samo pravo, te kako je apelant nedvojbeno propustio da traži povraćaj na rad u tom roku, to je, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilan zaključak nižestepenih sudova da je apelant izgubio pravo na naknadu neisplaćenih plata nakon tog datuma pa do dana vraćanja na posao.

6. Vrhovni sud je obrazložio da na odluku u ovom sporu nije moglo uticati ni donošenje Presude Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici broj Rs-9/01 od 29. maja 2003. godine jer je tom presudom ponovno odlučeno o apelantovom zahtjevu za povraćaj na posao o kom je već ranije pravosnažno odlučeno. Navedeno je i da je ova presuda potvrđena Presudom Okružnog suda broj Ž-408/03 od 18. novembra 2005. godine, iako bi, prema obrazloženju Vrhovnog suda, bilo pravilno da je u tom dijelu prvostepena presuda ukinuta i tužba odlučena primjenom odredbe člana 369 stav 2 ZPP («Službeni list SFRJ» br. od 4/77 do 35/91 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 14/94 i 32/94) u vezi sa članom 456 stav 1 ZPP («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07). Vrhovni sud je naveo da, kako navedena presuda nije predmet preispitivanja u ovom revizionom postupku, tako nije ni moguća intervencija tog suda u navedenom smislu. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu.

7. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravo iz čl. 6 i 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima kao i prava iz Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelant kršenje navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da ga je tuženi vratio na posao ali ne na radno mjesto vozača nego radno mjesto viljuškara a da ga je onda uputio na čekanje uz obrazloženje da nema posla ali da će imati sva ostala prava kao i drugi radnici koji su radno angažovani što nije bilo tačno jer je na kraju donošenjem osporenih presuda apelant lišen svoje imovine. Takođe, navodi da nije bio zadovoljan vještačenjem vezano za utvrđivanje visine naknade ali da Okružni sud u raspravi koja je pred tim sudom održana nije dozvolio novo vještačenje. Apelant smatra da je nepravilan stav redovnih sudova da je on prinudnim putem trebao da traži vraćanje na posao, što on nije učinio, i da je zbog toga izgubio pravo na naknadu plata a ne vodeći računa da je apelanta tuženi na posao vratio tek 23. januara 2006. godine zbog čega je apelant bio prinuđen da ponovno podnese tužbu za vraćanje na posao. Apelant navodi da su sudovi bili pristrasni i da su zapisnike sa rasprava prilagodili ranije stečenom mišljenju i već prije donošenja konačne odluke osudili apelanta na trpljenje štete.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se svode isključivo na navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, zašto je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu štete na ime neisplaćenih plata, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim već smatra da je u skladu sa standardima Evropske konvencije. Sem toga, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta nije moguće utvrditi bilo kakvo pristrasno ponašanje sudova u odnosu na apelanta niti su u postupku koji je vođen povodom apelantove tužbe vidljivi bilo kakvi proceduralni nedostaci koji bi uticali na nepravilnost donesenih odluka. Ustavni sud, takođe, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelant navodi da su mu prekršeni i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i pravo iz čl. 6 i 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i pravo iz Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na to da apelant sem paušalnog navoda o kršenju navedenih prava nije eksplicitno obrazložio u čemu se kršenje ovih prava sastoji, a imajući u vidu da se navodi o kršenju ovih prava vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da su očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i prava iz čl. 6 i 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima u vezi sa pravom na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-361/10 (M. L.) | Sudska praksa | Aktio