Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-382/10 (M. M., kao pravni sljednik „Slatina“ d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 14. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-382/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 382/10, rješavajući apelaciju Mare Mijatović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mare Mijatović podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Ip 007383 09 Pž od 8. decembra 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Ip 007383 05 Ip od 5. oktobra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mara Mijatović, kao pravni sljednik „Slatina“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Tuzle, koju zastupa Enver Hogić, advokat iz Tuzle, podnijela je 28. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Ip 007383 09 Pž od 8. decembra 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 Ip 007383 05 Ip od 5. oktobra 2009. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 64 0 Ip 007383 05 Ip od 5. oktobra 2009. godine utvrđeno je da se druga javna aukcija za prodaju pokretnih stvari proglašava bezuspješnom. Istim rješenjem je odbijena kao neozbiljna ponuda apelantice, kao tražitelja izvršenja, kao kupca na drugoj javnoj aukciji od 5. oktobra 2009. godine, izvršni postupak je obustavljen i ukinute sve provedene izvršne radnje.
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Rješenjem o izvršenju ovog suda broj Ip.157/05 od 12. oktobra 2005. godine radi naplate novčanog potraživanja apelantice kao pravnog sljednika „Slatine“ d.o.o. Tuzla i tražitelja izvršenja dozvoljeno izvršenje prodajom pokretnih stvari izvršenika „Gramping - inženjering“ d.o.o. Posušje (u daljnjem tekstu: izvršenik), silosa za cement 30-35 tona, skipera za sakupljanje pijeska i betonare sa vagama i automatikom. Zaključkom ovog suda od 9. septembra 2009. godine zakazana je druga javna aukcija prodajom predmetnih pokretnih stvari izvršenika. Općinski sud je podsjetio da je sud radi naplate novčanog potraživanja apelantice kao tražitelja izvršenja proveo postupak javne aukcije nekretnina izvršenika i da su apelantici kao tražitelju izvršanja Rješenjem ovog suda broj 064-0-Ip-06-000 029 od 18. decembra 2006. godine dosuđene predmetne nekretnine izvršenika za ukupnu kupoprodajnu cijenu od 85.000,00 KM, a da je procijenjena vrijednost predmetnih nekretnina bila u iznosu od 253.447,00 KM. Dalje je naveo da je na dan prodaje nekretnina, 23. novembra 2006. godine, ukupno novčano potraživanje apelantice kao tražitelja izvršenja iznosilo 91,490,69 KM, pa je ona podneskom od 8. juna 2007. godine predložila da se u nastavku postupka provede izvršenje na pokretnim stvarima izvršenika, sve do namirenja cjelokupnog njenog potraživanja, iz čega proizlazi da je, nakon donesenog rješenja o prodaji nekretnina, apelantici za naplatu novčanog potraživanja preostao iznos od 6.490,69 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23. novembra 2006. godine. S tim u vezi Općinski sud je, radi naplate preostalog potraživanja apelantice, 5. oktobra 2009. godine zakazao drugu javnu aukciju prodajom pokretnih stvari izvršenika na koju se prijavila jedino apelantica i za predmetne pokretne stvari ponudila kupoprodajnu cijenu od po 100,00 KM, koju je sud odbio. Općinski sud je podsjetio da je članom 131. stav 4. Zakona o izvršnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 33/06 i 39/09) propisano da se na drugom ročištu za javno nadmetanje postupa u skladu sa stavom od 1. do 3. ovog člana, ali da se pokretna stvar koja je predmet prodaje može prodati bez ograničenja u pogledu iznosa njene cijene. Međutim, s tim u vezi je, takođe, ukazao da je sud u izvršnom postupku radi naplate novčanih potraživanja apelantice kao tražitelja izvršenja nekretnine izvršenika prodao apelantici za ukupnu kupoprodajnu cijenu od 85.000,00 KM, a čija je procijenjena vrijednost bila 253.447,00 KM. Takođe je ukazao da je ovaj sud, radi naplate preostalog iznosa potraživanja apelantice kao tražitelja izvršenja od 6.490,69 KM, 5. oktobra 2009. godine raspisao drugu javnu aukciju prodajom pokretnih stvari izvršenika, čija je vrijednost procijenjena i to za: silos za cement 30-35 tona iznos od 17.500,00 KM, za skiper za skupljanje pijeska iznos od 11.900,00 KM i betonaru sa vagama i automatikom iznos od 89.600,00 KM a da je apelantica kao jedini ponuđač za navedene stvari izvršenika ponudila cijenu od po 100,00 KM. Stoga, Općinski sud je, ocjenjujući utvrđeno činjenično stanje primjenom osnovnih načela Zakona o obligacionom odnosu (u daljnjem tekstu: ZOO), načela savjesnosti i poštenja i zabrane zloupotrebe prava, ponudu apelantice odbio kao neozbiljnu. Ovakav stav Općinski sud je obrazložio navodeći da bi na ovakav način apelantica dobila sve tri ponuđene pokretne stvari s tim da bi njena potraživanja bila neznatno naplaćena, te bi bila u položaju da od izvršenika zahtijeva isplatu preostalog duga na teret njegove preostale imovine. Prema tome, Općinski sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o zloupotrebi prava od apelantice kao tražitelja izvršenja, pa je primjenom člana 131. stav 5. i člana 63. stav
4. Zakona o izvršnom postupku odlučio kao u izreci rješenja.
4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 64 0 Ip 007383 09 Pž od 8. decembra 2009. godine žalba apelantice kao tražitelja izvršenja je odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje je u cijelosti potvrđeno.
5. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je, ispitujući pobijanu odluku u granicama propisanim članom 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u izreci rješenja zbog toga što iz stanja spisa proizlazi da je prvostepeni sud, radi naplate preostalog potraživanja apelantice kao tražitelja izvršenja, odredio drugu javnu aukciju prodajom pokretnih stvari izvršenika na koju se kao jedini ponuđač prijavila apelantica koja je za stvari koje su bile predmet javne prodaje ponudila cijenu od po 100,00 KM. Imajući u vidu procijenjenu vrijednost predmetnih nekretnina, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je, ocjenjujući osnovna načela ZOO, načelo savjesnosti, poštenja i zabrane zloupotrebe prava, njenu ponudu odbio kao neozbiljnu za što smatra da je taj sud dao valjane razloge koje kao takve prihvata i Kantonalni sud.
6. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da je kao pravni sljednik firme „Slatina“ d.o.o. Tuzla bila u poslovnom odnosu sa izvršenikom, te da je na temelju te poslovne saradnje nastao njegov dug koji je je „Slatina“ d.o.o. Tuzla utužila pred Općinskim sudom, na temelju čega je ovaj sud 2004. godine donio presudu kojom je obavezao izvršenika kao tuženog na isplatu duga. Dalje, ističe hronologiju postupanja suda u izvršnom postupku, da je Općinski sud Zaključkom broj 64 0 Ip 007383 05 zakazao drugu javnu prodaju radi namirenja preostalog dijela njenog potraživanja, kojom su bile obuhvaćene pokretne stvari izvršenika, na koju se nije niko nije pojavio kao ponuđač za kupovinu zaplijenenih stvari, pa je očekivala da će sud predmetne stvari njoj dosuditi u skladu sa odredbom člana 131. stav 4. Zakona o izvršnom postupku. Sud je javnu prodaju javno objavio, tako da su sva treća lica mogla biti upoznata sa prodajom i uslovima prodaje, te stoga smatra da nije bilo mjesta, kako navodi, „svjesnom kršenju izričite i obavezujuće pravne norme člana 131. Zakona o izvršnom postupku sa kojom odredbom je u suprotnosti stav sudova“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zbog toga što su sudovi proizvoljne primijenili odredbu člana 131. Zakona o izvršnom postupku.
10. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovinih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Općinski sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno njeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Prema tome, imajući u vidu apelantičine navode, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić