Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-402/10 (T. V.)

Odluka donesena 14. 02. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-402/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 402/10, rješavajući apelaciju T. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija T. V. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-001002 od 14. oktobra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P- 4677/05 od 19. januara 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. T. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 29. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-001002 od 14. oktobra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-4677/05 od 19. januara 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-4677/05 od 19. januara 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-001002 od 14. oktobra 2009. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud izmijeni Presudu Općinskog suda u Sarajevu broj P/II-320/03 od 9. aprila 2004. godine u dijelu kojim je odlučeno o visini izdržavanja djece, mldb. Z. V. i V. V. (u daljnjem tekstu: tuženi), tako što će sud obavezati apelanta da ubuduće za njihovo izdržavanje plaća ukupno 500,00 KM mjesečno. Nakon provedenih dokaza, Općinski sud je utvrdio da je prvobitnom presudom apelant obavezan da za izdržavanje tuženih doprinosi 40% od ostvarenih mjesečnih primanja. Dalje, sud je utvrdio da je tuženi V. V., u vrijeme donošenja prvobitne odluke, imao „nepunih 16 godina“, a da je danas student, dok je mldb. Z. V., u vrijeme donošenja prvobitne presude, bio učenik VI razreda osnovne škole, a u vrijeme donošenja osporene odluke je išao u VIII razred. Općinski sud je zaključio da je nesumnjivo da su se „potrebe tuženih njihovim razvojem i uzrastom povećale“, ali da su se povećala i apelantova primanja, što je sud detaljno obrazložio. Također, Općinski sud je uzeo u obzir da je i mldb. kćerka iz apelantovog novog braka (u vrijeme donošenja osporene prvostepene odluke stara oko četiri godine), također, porasla od vremena donošenja prvobitne odluke, kada je u obzir uzeta i apelantova obaveza u pogledu njenog izdržavanja. Sud je, dalje, utvrdio da apelant, osim plaće, ostvaruje prihod i kao član Upravnog odbora JP „Elektroprivreda“. Također, sud je ocijenio i doprinos majke tuženih za njihovo izdržavanje, kao i doprinos majke apelantove mldb. kćerke njenom izdržavanju. Imajući sve navedeno u vidu, Općinski sud je zaključio da se apelantov zahtjev da njegov doprinos izdržavanju tuženih bude određen u visini prosjeka plaće u FBiH, zato „što je danas njegova plaća veća, a već sutra može da bude manja, a da je obavezan doprinositi za izdržavanje i trećeg djeteta“, nije osnovan i ne predstavlja pravni osnov za promjenu odluke o izdržavanju.

3. Općinski sud je zaključio da apelant nije dokazao da je došlo do izmjene okolnosti zbog kojih bi se mogla tražiti promjena odluke o visini izdržavanja, „što je i mišljenje Službe socijalne zaštite Općine Centar Sarajevo“, kao i da se prihodi majke tuženih nisu promijenili od donošenja prvobitne odluke. Stoga je sud zaključio da tuženi, osim mjesečnog iznosa koji apelant plaća za njihovo izdržavanje i „primanja koje ostvaruje njihova majka u vidu plaće, nemaju drugi vid novčane pomoći, a utvrđene novčane imovinske prilike [apelanta] su takve da ne ugrožavaju visinu izdržavanja koje [apelant] ima prema mldb. [kćeri]“, te da su se potrebe tuženih, s obzirom na njihov uzrast, školovanje, ishranu, odijevanje itd., povećale. Sud je, također, naveo da je obaveza izdržavanja „jedina obaveza koju ispunjava [apelant] kao otac prema tuženim – svojim sinovima, dok majka tuženih, pored obaveze izdržavanja, ulaže i posebno angažovanje oko odgoja i razvoja djece, te vodi brigu o svim drugim potrebama tuženih“. Općinski sud je, također, naveo da to što je od dana donošenja prvobitne odluke stupio na snagu novi Porodični zakon „ni na koji način ne može i ne smije štetiti interesima djece koju je [apelant] obavezan da izdržava“.

4. Kantonalni sud je u svojoj odluci, između ostalog, zaključio da je Općinski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo, a naročito da je prvostepeni sud ocijenio sve okolnosti kako potrebe izdržavanih lica, tako i mogućnosti onih koji su obavezni da doprinose za njihovo izdržavanje, a koje su od bitnog utjecaja na odluku. Kantonalni sud je naročito naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori koji se odnose na primjenu člana 235. stav 4. Porodičnog zakona prema kojem federalni ministar rada i socijalne politike objavljuje prosječne potrebe izdržavanih osoba s obzirom na troškove života, a koji su, kako je apelant istakao u žalbi, u 2006. godini bili 20% od prosječne plate u FBiH iz prethodne godine, dok njegov doprinos, kako je tvrdio, predstavlja 80% te prosječne plate. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da navedena odredba „može biti mjerilo troškova života i tako je zakonodavac određuje, a ne kao generalno mjerilo visine doprinosa za izdržavanje“. Kantonalni sud je obrazložio da je tuženima određeno izdržavanje „prvenstveno prema njihovim potrebama, a njima pripada izdržavanje koje im mogu obezbijediti njihovi roditelji prema njihovom standardu, tim prije što [apelantu] ostaje dovoljno sredstava da isti standard obezbijedi i mlađoj kćerki i da ima za podmirenje svojih potreba i potreba porodice sa kojom živi“.

5. Također, Kantonalni sud je obrazložio da je u vrijeme donošenja prvobitne odluke o izdržavanju na snazi bio i primjenjivao se raniji Porodični zakon („Službeni list SRBiH“ br. 21/79 i 44/89), a da je u vrijeme donošenja osporene prvostepene presude na snazi novi Porodični zakon FBiH („Službene novine FBiH“ broj 35/05). Izmjena zakona, kako je obrazložio Kantonalni sud, ne utječe na pravilnost prvostepene presude, jer „oba zakona propisuju obavezu roditelja da izdržavaju svoju djecu koristeći sve svoje sposobnosti i mogućnosti“, a to što je u prvobitnoj odluci doprinos određen u procentima „ne čini odluku nezakonitom, već upravo odgovarajućom, jer ako se smanje [apelantova] primanja, i doprinos koji je obavezan davati će biti srazmjerno smanjen“.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju ovih navoda apelant iznosi iste prigovore koje je iznio i u žalbi protiv presude Općinskog suda. Naime, apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno, zato što je sud, odbijajući njegov zahtjev za izmjenu odluke o izdržavanju djece nakon razvoda braka, ostavio na snazi raniju odluku u kojoj je izdržavanje određeno u visini od 40% od apelantovih primanja, umjesto da, prema članu 235. Porodičnog zakona utvrdi ukupan iznos sredstava potrebnih za izdržavanje, a da, zatim, izdržavanje odredi u određenom novčanom iznosu, kako to propisuje odredba člana 244. Porodičnog zakona. Apelant smatra da kršenje prava na pravično suđenje postoji i zato što Općinski sud „nije uopšte primijenio odredbe novog Porodičnog zakona, niti se formalno pozvao na njih, nego je faktički ostavio na snazi raniju odluku donesenu po starom Porodičnom zakonu“. Dalje, apelant smatra da Kantonalni sud nije ocijenio sve njegove žalbene navode i da nije dao potpune razloge o tome zašto njegove žalbene prigovore odbija. Također, apelant se i u apelaciji poziva na odredbu člana 235. stav 4. prema kojoj federalni ministar propisuje „podatke o prosječnim potrebama osoba koje zahtijevaju izdržavanje“, te smatra da ni ta odredba nije pravilno primijenjena. Apelant smatra da obrazloženja osporenih presuda „predstavljaju pokušaj da se 'nađu i daju razlozi' za neprimjenjivanje pozitivinih materijalnih propisa“, te da su te odluke „opasan presedan koji sudovima u ovoj vrsti sporova (porodični odnosi i izdržavanje) mogu dati osnov (kroz sudsku praksu) za primjenu zakona koji nije više na snazi“, što je suprotno načelu vladavine prava. Navode o kršenju prava na imovinu apelant nije posebno obrazložio.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da on ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-402/10 (T. V.) | Sudska praksa | Aktio