Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-405/10 (J. P.)
Odluka donesena 14. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Bračna stečevina
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-405/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 405/10, rješavajući apelaciju Joke Pavlović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Joke Pavlović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-
000 706 od 3. decembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Joka Pavlović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Glavačica, podnijela je 29. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj118-0-Rev-09-000 706 od 3. decembra 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1349791 od 18. oktobra 2004. godine koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-60/05 od 27. marta 2009. godine, djelomično je usvojen tužbeni zahtjev apelantice te je utvrđeno da je u bračnoj zajednici sa Dragom Pavlovićem (u daljnjem tekstu: prvotužerni) stekla zajedničku imovinu koja se sastoji od stambene zgrade veličine 9,60 m x 8,60 m, prizemlje i potkrovlje vrijednosti 64.427,00 KM koja je bila djelomično sagrađena prije zasnivanja bračne zajednice a čija vrijednost radova je iznosila 18.647,00 KM te da je apelantica sa prvotuženim dalje gradila stambeni objekt i da je vrijednost radova u zajedničkoj gradnji iznosila 45.960,00 KM kao i da su zajednički izgradili pomoćne objekte u vrijednosti pobliže navedenim u dispozitivu presude sve sagrađeno na k.č. broj 2772 upisano u pl. broj 306 k.o. Glavačice kao posjed Milivoja Pavlovića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) a što po zemljišno knjižnom stanju predstavlja k.č. broj 455/1 upisanoj u z.k. ul. 207 k.o. Glavačica kao vlasništvo prvotuženog sa dijelom 9/40 i da je udio apelantice u zajednički stečenoj imovini 1/2 dijela što su tuženi dužni priznati i isplatiti apelantici protuvrijednost njenog udjela u sticanju zajedničke imovine tako što će joj isplatiti 1/2 vrijednosti stambenog objekta i 1/2 vrijednosti pomoćnih objekata sve u visini od 39.532,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja i isplatiti joj troškove postupka u iznosu od 1.390,00 KM. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev je odbijen.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je predmet spora zahtjev apelantice da se utvrdi njen udio u zajedničkoj stečenoj imovini tokom bračne zajednice sa prvotuženim i da joj se na ime utvrđenog udjela izvrši novčana isplata. Osnovni sud je u toku postupka utvrdio da su apelantica i prvotuženi zaključili brak 1975. godine i da je prije stupanja u brak prvotuženi imao sagrađenu porodičnu stambenu zgradu do prve ploče u kojoj su dvije sobe bile za stanovanje sa ugrađenom stolarijom dok kupatilo nije bilo završeno, da je apelantica tokom braka bila uposlena u DP «Drina» kao poslovođa a prvotuženi je radio u SR Njemačkoj i da su u braku stekli jedno dijete. Također je utvrđeno da su tokom braka dovršili stambeni objekt podizanjem potkrovlja te sagradili pomoćne objekte (ljetnu kuhinju, garažu, sušare, štalu, čardak sa svinjcem, i ogradu), da su u izgradnji pomagali srodnici stranaka i to apelantičin brat te braća, sestra i majka prvotuženog a da su nekretnine sagrađene na zemljištu koje predstavlja imovinu roditelja prvotuženog. Osim toga je utvrđeno da je apelantica dizala kredite u preduzeću i banci radi gradnje objekta kao da je i fizičkim radom učestvovala u izgradnji, nalazila majstore, pogađala posao i isplaćivala ih nakon obavljenog posla te da je u izgradnji pomoćnih objekata korištena građa iz šume koja je posebno vlasništvo prvotuženog. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je primjenom odredbi člana 270. stav 1. i člana
272. Porodičnog zakona («Službeni glasnik RS» br. 54/02,i 41/08) zaključio da je udio apelantice u sticanju zajedničke imovine sa prvotuženim 1/2 dijela te su obavezani tuženi da joj na ime njenog udjela u sticanju imovine isplate iznos od 39.532,50 KM.
4. Okružni sud je obrazlažući presudu prihvatio činjenično utvrđenje i pravne zaključke prvostepenog suda navodeći da je udio apelantice pravilno utvrđen ocjenom izvedenih dokaza i da nalaz vještaka građevinske struke u pogledu utvrđenja vrijednosti izgrađenih objekata nije doveden u pitanje prigovorima tuženih koji nisu ni tražili da se provede naknadno vještačenje. Okružni sud je nakon ocjene dokaza provedenih pred prvostepeni sudom utvrdio da stambena zgrada (samo u dijelu izgrađenog potkrovlja) i sagrađeni pomoćni objekti predstavljaju nekretnine koje su apelantica i prvotuženi sticali zajedničkim radom tokom bračne zajednice Pri tome je također utvrđeno da su svojim radom u izgradnji pomagali i srodnici apelantice i prvotuženog prvenstveno kod izgradnje pomoćnih objekata u zajedničkom interesu apelantice i prvotuženog kao bračnih supružnika a da su sestre i majka prvotuženog sa svojim sredstvima (kupovinom stolarije, opremanjem kupatila,) pomagali prvotuženog u izgradnji stambenog objekta kada je u pitanju izgradnja do prve ploče.
5. Odlučujući o reviziju koju su protiv drugostepene presude izjavili tuženi, Vrhovni sud je presudom broj118-0-Rev-09-000 706 od 3. decembra 2009. godine reviziju tuženih djelomično uvažio preinačio presudu Okružnog suda broj Gž-60/05 od 27. marta 2009. godine i žalbu tuženih djelomično uvažio preinačio presudu Osnovnog suda broj P-1349/91 od 18. oktobra 2004. godine tako što je utvrdio da udio apelantice u zajednički stečenoj imovini sa prvotuženim umjesto utvrđenih 1/2 dijela iznosi 1/3 dijela a dosuđeni troškovi se sa iznosa od 1.390,00 KM snižavaju na iznos od 695,00 KM. Tužbeni zahtjev apelantice u dijelu kojim je traženo da se obavežu tuženi da joj isplate protuvrijednost njenog udjela u sticanju zajedničke imovine tako što će joj isplatiti 1/2 vrijednosti stambenog objekta i 1/2 vrijednosti pomoćnih objekata sa ogradom u visini od 39.532,50 KM, se odbija. U preostalom dijelu revizija je odbijena.
6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je osnovan revizioni navod da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je udio apelantice u zajedničkom sticanju sa prvotuženim utvrđen u visini od 1/2 dijela na cjelokupnoj imovini jer je prvotuženi u smislu odredbe člana 273. stav
1. Porodičnog zakona dokazao da je njegov udio u sticanju veći od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine. Članom 273 stav 1 Porodičnog zakona određeno je pravo svakom bračnom supružniku da može od suda zahtijevati da mu se odredi veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine ako dokaže da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika. Naime, stambeni objekt je bio izgrađen do prve ploče i apelantica nije učestvovala u tom dijelu izgradnje a podizanje potkrovlja na stambenom objektu i izgradnja pomoćnih objekata jeste produkt zajedničkog rada stranaka. Navodi apelantice da prvotuženi za izgradnju objekta nije slao novac iz Njemačke i da je sve gradila od svoje zarade, da je podizala stambene kredite i u preduzeću i u bankama, Vrhovni sud nije prihvatio jer takvi navodi ne odgovaraju utvrđenim činjenicama. Apelantica je svojim radom doprinosila izgradnji objekta te su pravilno nižestepeni sudovi utvrdili da postoji doprinos apelantice u zajedničkom sticanju imovine tokom braka sa prvotuženim, međutim nije na pravilan način ocjenjeno da je porodični stambeni objekt prije braka bio izgrađen do prve ploče, da je prvotuženi u istom omjeru sa apelanticom učestvovao u izgradnji potkrovlja tog objekta kao i u izgradnji pomoćnih objekata te da su objekti sagrađeni na zemljištu koje je imovina oca prvotuženog i to na parceli površine 2.180 m2. Sve ove činjenice, kako je dalje pojasnio Vrhovni sud, ukazuju da je prvotuženi dokazao da je njegov udio u zajedničkom sticanju veći od pretpostavljenog udjela od 1/2 i da iznosi 2/3.
7. Vrhovni sud je citirao odredbu člana 273. stav 5. Porodičnog zakona kojim je dana mogućnost supružniku da zahtijeva da sud obaveže drugog supružnika da mu naknadi protuvrijednost njegovog udjela u novcu srazmjerno vrijednosti zajedničke imovine na dan donošenja presude i to samo pod uslovom da je udio tog supružnika znatno niži od udjela drugog supružnika ili kada to opravdavaju posebne okolnosti koje moraju biti utvrđene od strane suda.
8. U konkretnom slučaju udio apelantice u odnosu na udio prvotuženog je niži ali ne znatno niži a u toku postupka nije utvrđeno postojanje posebnih okolnosti za takav zahtjev i zbog toga je u ovom dijelu zahtjev neosnovan. Iz navedenog razloga a i stoga što drugotuženi nije bračni supružnik apelantice sud nije mogao obavezati drugotuženog da zajedno sa prvotuženim isplati apelantici novčanu protuvrijednost njenog udjela.
9. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini apelantica povredu navedenog prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj ocjeni dokaza i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica smatra da je Vrhovni sud presudu zasnovao na «činjenicama i dokazima koje nisu vjerodostojno i pravično utvrđeni», pogrešno ocijenio dokaz-nalaz vještaka građevinske struke na osnovu kojeg je donesena prvostepena presuda a na koje stranke nisu imale primjedbe. Apelantica je istakla da nije sporno «da je jedan dio stambene zgrade bio ozidan i urađen ali je to i odbijeno na osnovu vještačenja kao ulaganje samo tuženih a koje iznosi 37.895,00 KM tako da je utvrđeni iznos od 79.065,00 KM vrijednost samo zajedničke bračne tečevine i na tome je utvrđen njen doprinos od 1/2.». Predložila je da se osporena odluka ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić