Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4123/12 (S. K.)
Odluka donesena 14. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Pritvor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Garancije za pojavljivanje na sudu
- Apelacija preuranjena
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4123/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP-4123/12, rješavajući apelaciju Safeta Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. s. 1., 2. i 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safeta Kovačevića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 011475 13 Krž 3 od 30. januara 2013. godine i rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 011475 13 Kv 4 od 18. januara 2013. godine, rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 011475 12 Krž 2 od 8. januara 2013. godine, rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 011475 12 Kv 3 od 21. decembra 2012. godine, rješenja Suda Bosne i Hercegovina broj S1 1 K 011475 12 Krž od 6 decembra 2012. godine, rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 011475 12 Kv 2 od 23. novembra 2012. godine, rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 011475 12 Kv od 2. novembra 2012. godine i rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 011475 12 Krn od 26. oktobra 2012. godine u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. c) i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safeta Kovačevića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 011475 13 Krž 3 od 30. januara 2013. godine i rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 011475 13 Kv 4 od 18. januara 2013. godine,rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 011475 12 Krž 2 od 8. januara 2013. godine, rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 011475 12 Kv 3 od 21. decembra 2012. godine, rješenja Suda Bosne i Hercegovina broj S1 1 K 011475 12 Krž od 6 decembra 2012. godine, rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 011475 12 Kv 2 od 23. novembra 2012. godine, rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 011475 12 Kv od 2. novembra 2012. godine i rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 011475 12 Krn od 26. oktobra 2012. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakonu iz člana 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Safet Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bihaća, koga zastupa Šemso Numanović, advokat iz Tuzle, podnio je 28. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 011475 12 Krž 2 od 8. januara 2013. godine, rješenja Suda BiH broj S1 1 K 011475 12 Kv 3 od 21. decembra 2012. godine, rješenja Suda BiH broj S1 1 K 011475 12 Krž od 6 decembra 2012. godine, rješenja Suda BiH broj S1 1 K 011475 12 Kv 2 od 23. novembra 2012. godine, rješenja Suda BiH broj S1 1 K 011475 12 Kv od 2. novembra 2012. godine i rješenja Suda BiH broj S1 1 K 011475 12 Krn od 26. oktobra 2012. godine.Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio da se apelant bezuvjetno pusti na slobodu. Apelant je dopunio apelaciju 12. decembra 2012. godine, 16. januara i 11. februara 2013. godine.
2. Rješenjem sudije za prethodni postupak Suda BiH broj S1 1 K 011475 12 Krn od 26. oktobra 2012. godine apelantu je određen pritvor zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga predviđenih odredbom člana 132. stav 1. tačke a) i b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), koji pritvor po ovom rješenju može trajati najduže jedan mjesec, tačnije do 25. novembra 2012. godine do 6,38 sati ili do druge odluke suda.
3. U obrazloženju rješenja se navodi da je 26. oktobra 2012. godine Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) podnijelo prijedlog za određivanje pritvora prema apelantu zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. tačka b) i ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka
c) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH).
4. Istaknuto je da činjenica da je apelant bio pripadnik Armije RBiH proizlazi iz Vob-2 obrasca i jediničnog kartona apelanta u kojima je navedeno da je apelant bio pripadnik VP 5041 u periodu od 1. aprila 1992. godine do 1. maja 1993. godine, od 5. jula 1994. godine do 22. aprila 1995. godine, te od 26. aprila 1995. godine do 25. februara 1996. godine (u periodu koji je obuhvaćen Naredbom o provođenju istrage tj. 11. marta 1995. godine kada se inkriminisani događaj desio). Iz naredbe komadanta 5. korpusa Armije RBiH Atifa Dudakovića je utvrđeno da je 5. bVP naređeno da se Š.F. preda radi razmjene niz poimenično navedenih lica, ratnih zarobljenika. Da je razmjena realizovana 11. marta 1995. godine, na način kako je to navedeno u naredbi komadanta 5. Korpusa ARBiH, zaključeno je na osnovu iskaza svih svjedoka čiji su zapisnici o saslušanju dostavljeni sudu u prilogu prijedloga za određivanje pritvora od strane Tužilaštva BiH, kao i snimaka razmjene koji su također dostavljeni u prilogu prijedloga.
5. Istaknuto je da je svjedok H.H. naveo da su zarobljenici bili povezani ali nije siguran da li su takvi uvedeni ili su vezani u samom autobusu kada su im na oči stavili poveze. Navedeni svjedok je potvrdio da je tokom vožnje do mjesta razmjene u autobusu neprekidno bilo batinjanje zarobljenika, čuo se poneki jauk, a policajci su naređivali da zarobljenici pjevaju. Zarobljenici koji su se nalazili u kritičnom autobusu su svojim iskazima potvrdili da su od pripadnika vojne policije za vrijeme putovanja na razmjenu 11. marta 1995. godine pretrpjeli različita maltertiranja. Tako je S.M. istakao da su po njih došli u zatvor Luke vojni policajci uveli ih u crveni autobus, zavezali im oči iako misli da im ruke nisu bile vezane i počeli ih tući neprestano palicama, rukama i nogama bez bilo kakve milosti. Da su tokom vožnje na razmjenu zarobljenici premlaćivani potvrdili su svjedoci D.K. i D.D. koji su istakli da su im po ulasku u autobus zavezali oči, naredili im da sjednu na pod autobusa, a da je iživljavanje nad njima počelo čim je autobus krenuo. Tučeni su rukama, nogama i pendrecima po različitim dijelovima tijela što je sve trajalo neprekidno tokom puta a D.K. je naveo da je čuo udarce i jauke ostalih zarobljenika pa mu je bilo jasno da i druge na isti način tuku.
6. Sud BiH je naveo da činjenicu da je apelant bio jedan od pripadnika vojne policije, koji je učestvovao u obezbjeđenju zarobljenika u toku razmjene kojom prilikom je vršeno njihovo maltretiranje, potvrđuju iskazi svjedoka oštećenog D.D., svjedoka Dž.M., A. H. i H.H., te u konačnici video snimci razmjene priloženi kao dokazi Tužilaštva BiH. Svjedok D.D. je u svom iskazu rekao da je prije ulaska u autobus vidio nekog Kovačevića koji je bio u vojnoj policiji a kojeg je od ranije poznavao jer ga je obezbjeđivao u bolnici. Nadalje prilikom prezentiranja snimka, video zapisa sa razmjene ratnih zarobljenika od 11. marta 1995. godine svjedoci Dž.M. i A.H. su prepoznali apelanta koji je nosio crni prsluk. Svjedok A.H. je u svom iskazu istakao da ga poznaje kao starijeg brata dvojice Kovačevića iz 5. bataljona, te ga na snimku prepoznaje da zajedno sa svjedokom Dž.M. provodi zarobljenika u autobus. Kasnije ga na snimku prepoznaje u autobusu. Istaknuto je da je iz navedenog snimka vidljivo da i vojni policajac u crnom prsluku identifikovan kao osumnjičeni, učestvuje u zlostavljanju zarobljenika tokom njihovog prevoženja.
7. Navedeno je da iako je od inkriminisanog događaja do danas protekao niz godina, te je realno očekivati da trenutni izgled apelanta ne odgovara njegovom izgledu od prije 15 i više godina, osim svjedoka koji su potvrdili da je upravo apelant osoba na snimku, Tužilaštvo BiH je sudu dostavilo karton lične karte apelanta sa fotografijom u boji izdatoj 1990. godine, te karton vozača motornih vozila iz 1999. godine, također sa fotografijom u boji. Upoređivanjem navedenih fotografija sa izgledom apelanta danas i vojnim policajcem u crnom prsluku sa snimaka na dan razmjene sud je zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant bio u pratnji autobusa sa ratnim zarobljenicima inkriminisanog dana, te da je tom prilikom preduzimao inkriminisane radnje koje mu se stavljaju na teret. Na osnovu navedenog Sud BiH je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant učestvovao u inkriminisanim radnjama i kako se to osnovano sumnja počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret.
8. U odnosu na pritvorski razlog iz člana 132. stav 1 tačka a) ZKP BiH utvrđeno je da postoji opravdana bojazan da apelant tokom postupka ne bi bio dostupan ukoliko bi bio pušten na slobodu. Pri tome sud je imao u vidu činjenicu da apelant prema vlastitom priznanju posjeduje pored državljanstva BiH i državljanstvo R Hrvatske, a koja zemlja u skladu sa svojim ustavnim garancijama ne izručuje svoje državljane radi krivičnog procesuiranja u drugim zemljama. Iz navedenog razloga po mišljenju suda apelant bi u slučaju bjekstva na teritoriju susjedne zemlje postao nedostupan organima krivičnog gonjenja Bosne i Hercegovine. Takođe je uzeto u obzir da apelant često boravi u R Hrvatskoj, da u toj zemlji povremeno radi i ostvaruje prihode, da mu je prijavljena adresa prebivališta u Hrvatskoj služila radi dobijanja hrvatskih dokumenata i to lične karte i pasoša. Nadalje je navedeno da ni u R Hrvatskoj ne boravi stalno na jednoj adresi nego da radi obavljanja poslova putuje i boravi u mjestima širom R Hrvatske. Istaknuto je da iako samo dvojno državljanstvo ne može biti razlog za pritvor po ovom osnovu sud je imao u vidu i činjenicu da je apelantu nakon lišenja slobode prezentirano koje djelo mu se stavlja na teret, dokazi koji stoje protiv njega, kao i video snimak na kojem su ga svjedoci identifikovali kao vojnog policajca u pratnji razmjene. Također, apelantu je predočena kazna dugotrajnog zatvora koja može biti izrečena za predmetno krivično djelo. Po mišljenju Suda BiH navedene okolnosti mogu predstavljati jak motiv apelantu za bjekstvo, a koje bi s obzirom na njegovu pravnu povezanost sa susjednom R Hrvatskom kao i blizinu državne granice (nastanjen u Bihaću) po ocjeni suda njemu bilo izvodljivo. U takvim okolnostima, faktičke veze apelanta sa Bosnom i Hercegovinom, a koje se ogledaju u činjenici da su mu tu nastanjeni supruga i djeca ne stvaraju uvjerenje suda da se on neće u slučaju puštanja na slobodu dati u bjekstvo.
9. Istaknuto je da kada postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo pritvor se može odrediti ako postoji bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Navedeno je da iz prijedloga Tužilaštva BiH proizlazi da se radi o složenoj istrazi u okviru koje u narednom periodu predstoji saslušanje određenog broja svjedoka uključujući i određen broj bivših saboraca apelanta koji su kako proizlazi iz prijedloga Tužilaštva BiH i sami bili akteri sporne razmjene, te nesumljivo posjeduju značajna saznanja o istoj. Budući da apelant i navedena lica neumljivo imaju istovjetene interese usmjerene na umanjenje ili isključenje krivične odgovornosti sud nalazi da bi apelant sada kada je upoznat sa inkriminacijama zbog kojih se vodi predmetna istraga, puštanje na slobodu mogao iskoristiti da stupi u kontakt te utiče na svoje dojučerašnje saborce, kao i druge svjedoke, a sve u cilju davanja iskaza koji će biti diskriminirajući po njega tako i po njih same.
10. Nadalje je navedeno da je istraga u odnosu na apelanta otvorena 19. aprila 2012. godine, te da se nalazi u relativno ranoj fazi. Stoga Tužilaštvu BiH predstoji saslušanje i drugih svjedoka koji bi mogli imati značajna saznanja o inkriminisanim događanjima Također po mišljenju suda Tužilaštvo BiH je osnovano ukazalo na činjenicu koja proizlazi iz zapisnika o saslušanju svjedoka, bivših saboraca apelanta, te saznanja pribavljenih operativnim radom na terenu da je apelant osoba sklona asocijalnim oblicima ponašanja usljed čega se osnovano može pretpostaviti da će on u slučaju puštanja na slobodu pokušati ostvariti uticaj na svjedoke koji bi ga mogli inkriminirati, te zastrašivanjem osujetiti davanje njihovih iskaza. Istaknuto je da bi zastrašivanje moglo dodatno dobiti na značaju ako se ima u vidu „glas“ koji prati apelanta o sklonostima ka prevarama, tuči i drugim vidovima asocijalnog ponašanja. Stoga kako je zadatak suda da osigura da svjedoci svoje iskaze daju iskreno, potpuno i bez straha po mišljenju Suda BiH određivanje pritvora prema apelantu je nužno i opravdano. Konstatovano je da navedene okolnosti ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da bi do uticaja na svjedoke moglo doći, a što je u skladu sa stavom Ustavnog suda BiH (odluka broj AP-6/08 od 13. maja 2008. godine, paragraf 50.) Pri tome Sud BiH je razmotrio i mogućnost primjene mjere zabrane iz člana 126. ZKP BiH kao alternative za pritvor, te zaključio da imajući u vidu sve navedeno u ovoj fazi postupka jedino mjera pritvora može ostavriti svrhu prisustva apelanta i uspješnog vođenja krivičnog postupka.
11. Protiv navedenog rješenja branilac apelanta je podnio žalbu koju je Sud BiH, rješenjem broj S1 1 K 011475 12 Kv od 2. novembra 2012. godine, uvažilo pa je u odnosu na apelanta ukinut poseban pritvorski osnov iz tačke b) stav 1. član 132. ZKP BiH, te je određeno da se apelant i dalje zadržava u pritvoru po osnovu iz tačke a) stav 1. član 132. ZKP BiH.
12. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da prvostepeno rješenje detaljno elaborira dokaze na kojim zasniva svoj zaključak u pogledu postojanja osnovane sumnje kao općeg uslova za egzistiranje mjere pritvora prema apelantu. U odnosu na navedeni žalbeni prigovor istaknuto je da je sudija za predhodni postupak prilikom donošenja rješenja zapravo ispitao postojanje osnovane sumnje u stepenu koji odgovara istražnoj fazi postupka. Navedeno je da konkretan način eventualnog učešća apelanta u počinjenju krivičnog djela za koje se sumnjiči, te stepen njegovog doprinosa realizaciji istog može biti predmetom razmatranja pretresnog vijeća tek ukoliko predmet dođe u tu fazu.
13. U odnosu na poseban pritvorski osnov iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKP BiH Vijeće je prihvatilo zaključak sudije za predhodni postupak da na strani apelanta postoji opravdana bojazan da bi puštanjem na slobodu postao nedostupan organima gonjenja i time ugrozio ili čak onemogućio dalje vođenje istrage ali i predmetnog postupka. Prit tome je Vijeće imalo u vidu da apelant pored državljanstva BiH posjeduje i državljanstvo R Hrvatske koji uslov sam po sebi nije dovoljan da bi egzistirao pritvor po osnovu člana 132. stav 1. tačka a) ZKP BiH. Međutim, dovođenjem u vezu navedenog sa činjenicom da R Hrvatska u skladu sa Ustavom ne izručuje državljanje drugim državama u svrhu njihovog krivičnog procesuiranje, te dovodeći u vezu navedeno sa težinom krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret, kao i imajući u vidu činjenicu da je apelantu za navedeno djelo zaprijećena kazna dugotrajnog zatvora Vijeće smatra ispravnim zaključak sudije za predhodni postupak da prema apelantu odredi pritvor po navedenom osnovu. Vijeće se pozvalo i na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj visina zaprijećene kazne je relevantan elemenat prilikom odlučivanja o opravdanosti pritvora zbog opasnosti od bjekstva.
14. U pogledu postojanja razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) Vijeće je navelo da takve okolnosti ne postoje odnosno da nisu dovoljno konkretizovane u navedenom rješenju. Istaknuto je da Vijeće nakon uvida u spis nije utvrdilo postojanje „ozbiljnog rizika“ da će do zabranjenog uticaja na svjedoke doći ukoliko apelant bude pušten na slobodu. Istaknuto je da paušalno navedena okolnost o postojanju „asocijalnog ponašanja“ nije argumentovana dokazima u spisu niti je tvrdnja da se apelant nalazi na „lošem glasu“ dovoljna za opravdanje zaključka o postojanju opasnosti od uticaja na svjedoke i saučesnike.
15. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 011475 12 Kv 2 od 23. novembra 2012. godine, koje je potvrđeno rješenjem Suda BiH, broj S1 1 K 011475 12 Krž od 6. decembra 2012. godine, djelimično je usvojen prijedlog Tužilaštva BiH od 21. novembra 2012. godine, te je apelantu produžen pritvor zbog postojanja posebnog pritvorskog osnova iz člana 132. stav 1 tačka a) ZKP BiH, koji po tom rješenju može trajati mjesec dana odnosno do 23. decembra 2012. godine ili do nove odluke suda.
16. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 011475 12 Kv3 od 21. decembra 2012. godine, koje je potvrđeno rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 011475 12 Krž 2 od 8. januara 2013. godine, apelantu je produžen pritvor, na prijedlog Tužilaštva BiH od 19. decembra 2012. godine, zbog postojanja pritvorskog osnova iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKP BiH, koji po tom rješenju može trajati mjesec dana odnosno do 21. januara 2013. godine ili do nove odluke suda.
17. U obrazloženju prvostepenog rješenja se navodi da postojanje osnovane sumnje kao opšteg uslova za egzistiranje mjere pritvora sud nalazi u dosadašnjim rezultatima istrage Tužilaštva BiH. Istaknuto je da osnovana sumnja, koja se traži kao uslov za određivanje pritvora u istražnoj fazi postupka predstavlja manji stepen uvjerenja od onog koji se traži prilikom potvrđivanja optužnice, te su u tom pravcu i analizirani dostavljeni dokazi. Sud BiH je naveo šta je utvrđeno na osnovu ranije dostavljenih dokaza uz prijedlog za određivanje pritvora. Stoga je Vijeće prema ocijeni provedenih dokaza, a suprotno navodima odbrane ocijenilo da proizlazi postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) KZ BiH, te da je ispunjen opšti uslov za određivanje pritvora apelantu. Dalje je navedeno da je Vijeće ocijenilo da su osnovani razlozi Tužilaštva BiH u vezi opravdanosti daljeg zadržavanja apelanta u pritvoru na osnovu posebnog pritvorskog razloga propisanog u odredbi člana 132. stav 1. tačka a) ZKP BiH. Istaknuto je da je prilikom odlučivanja o prijedlogu tužilaštva Vijeće cijenilo i stav iznesen u odluci Ustavnog suda BiH broj AP-6/08 od 13. maja 2007. godine u kojoj se navodi da „pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora prema osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret je svakako relevantan element za odlučivanje“. Vijeće je navelo da navedeno potkrepljuje i praksa Evropskog suda u predmetu Ilijkov protiv Bugarske i Alesanyan protiv Rusije prema kojoj je visina zaprijećene kazne relevantan element prilikom odlučivanja o opravdanosti pritvora zbog opasnosti od bjekstva. Pored toga navedeno je da apelant pored državljanstva BiH posjeduje i državljanstvo RH gdje ima prijavljeno mjesto prebivališta odnosno radi i ostvaruje svoje prihode a što je i sam apelant potvrdio. Navedeno ukazuje na realnu opasnost od bjekstva apelanta u R Hrvatsku sa ciljem izbjegavanja krivičnnog gonjenja čime bi bilo dovedeno u pitanje efikasno vođenje krivičnog postupka. Vijeće je navedeno dovelo u vezu sa činjenicom da Republika Hrvatska Ustavom garantuje svojim državljanima da ih neće isporučivati drugim državama u krivičnim stvarima. Ocijenjeno je da bi navedeno apelant iskoristi kako bi izbjegao njegovo procesuiranje posebno jer se istraga bliži svom završetku gdje se očekuje eventualno i podizanje optužnice.
18. Nadalje, cijeneći pismeni prijedlog odbrane za ukidanje pritvora, koji je podnesen 20. decembra 2012. godine kao i dokaze uz navedeni prijedlog Vijeće je zaključilo da isti ne daje bitne razloge niti iz priloženih dokaza proizlaze nove činjenice i okolnosti koje su bile od odlučujućeg značaja za donošenje suprotne odluke. Pored navedenog istaknuto je da je odbrana u svom pismenom prijedlogu ponovo ukazivala na činjenice koje je iznosila u žalbi protiv rješenja o produženju pritvora od 23. novembra 2012. godine, a o kojima je već odlučeno. Navedeno je da je Vijeće po službenoj dužnosti razmatralo mogućnost izricanja blaže mjere obezbjeđenja prisustva apelanta u daljnjem toku krivičnog postupka, ali je ocijenilo da samo mjera pritvora može osigurati prisustvo apelanta u daljem vođenju krivičnog postupka odnosno njegovo uspješno vođenje.
19. U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da je prvostepeno vijeće u pogledu posebnih razloga za pritvor iz člana 132. stav 1. a) ZKP BiH našlo da apelant pored državljanstva Bosne i Hercegovine posjeduje i državljanstvo R Hrvatske gdje ima prijavljeno prebivalište, te da tamo ostavruje prihode, kao i da u R Hrvatskoj ne boravi na stalnoj adresi. Po mišljenju drugostepenog vijeća navedene činjenice su uz dodatni motiv cijenjene kao odlučne u smislu odredbe člana 132. stav 1. tačka a) ZKP BiH odnosno iste ukazuju na postojanje opasnosti od bjekstva apelanta.
20. Utvrđeno je da su neosnovani prigovori apelantovog branioca kojim se osporava zakonitost dokaza (izjave apelanta) iz kojeg proizlaze činjenice u pogledu mjesta prebivališta u R Hrvatskoj. Istaknuto je da činjenica da se apelant brani šutnjom u pogledu inkriminisanog događaja ne znači kako to pogrešno cijeni odbrana da se u postupku ne mogu koristiti lični podaci koje je apelant potvrdio tokom ispitivanja. Pored toga navedeno je da ne treba zanemariti ni činjenicu da R Hrvatska Ustavom garantuje svojim državljanima da neće biti izručeni drugim državama u cilju njihovog krivičnog preocesuiranja. Također je navedeno da se u prvostepenom rješenju pravilno navodi da sada kada je apelant upoznat sa težinom krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret, kao i zapriječenom kaznom zatvora za ista navedeno kod njega može samo pojačati motiv za bjekstvom.
21. Po mišljenju drugostepenog vijeća pravilno je prvostepeno vijeće razmotrilo i mogućnost primjene blažih mjera, te zaključilo da niti jedna druga mjera osim mjere pritvora nije adekvatna i svrsishodna u ovoj fazi postupka, kao i da se obezbjeđenje prisustva apelanta i uspješno vođenje krivičnog postupka u ovoj fazi može ostvariti isključivo mjerom pritvora.
22. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K011475 13 Kv 4 od 18. januara 2013. godine, koje je potvrđeno rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 011475 13 Krž 3 od 30. januara 2013. godine, na prijedlog Tužilaštva BiH, prema apelantu je produžen pritvor za jedan mjesec, tako da isti na osnovu zakonskih razloga propisanih odredbom člana 132. stav 1 tačka a) ZKP BiH može trajati do 21. februara 2013. godine ili do nove odluke suda.
23. U obrazloženju rješenja je pored razloga koji su u suštini navedeni i u predhodnim rješenjima, kojima je određen i produžen pritvor, istaknuto da je tužilac u predhodnom periodu preduzeo akrivnosti sa ciljem saslušanja apelanta, ali da do istog nije došlo jer je traženo izuzeće postupajućeg tužioca (od kojeg zahtjeva je odbrana naknadno odustala), te da je zahtjev za izuzeće rezultirao prekidom kontinuiteta u provođenju istrage. Iz navedenog po mišljenju suda proizlazi jasan zaključak da postoje naročito važni razlozi za produženje mjere pritvora prema apelantu u smislu odredbe člana 135. stav 3. ZKP BiH. Prema tome zaključeno je da su u odnosu na apelanta ispunjeni opšti uslovi za produženje mjere pritvora propisani odredbom člana 132. stav 1. u vezi sa članom 135. stav 3. ZKP BiH. Također je utvrđeno da postoje okolnosti koje ukazuju na postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKP BiH. Naime, utvrđeno je da postoje okolnosti da se apelant tereti za učinjenje krivičnih djela za koja je zaprijećena kazna zatvora u trajanju od najmanje deset godina odnosno kazna dugotralnog zatvora, da apelant pored državljanstva BiH posjeduje državljanstvo R Hrvatske koja ima ustavnu zabranu izručenja svojih državljana, da ima prijavljeno mjesto prebivališta u R Hrvatskoj, da u vrijeme kada se nalazi u R Hrvatskoj ne boravi na prijavljenoj adresi odnosno da se kreće po cijeloj teritoriji R Hrvatske, te da se porodična kuća apelanta u Bosni i Hercegovini nalazi u nesposrednoj blizini granične linije Bosne i Hercegovine sa R Hrvatskom. Sve navedeno po mišljenju Suda BiH ukazuje da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva u smislu odredbe člana 132. stav 1. tačka a) ZKP BiH.
24. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. c) i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, pravo iz člana 7. Evropske konvencije, pravo na privatan i porodičan život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Navodi da je umjesto branioca po službenoj dužnosti koga je imenovao Sud BiH sa liste advokata izabrao drugog branioca, te u tom pogledu podnio sudu podnesak 14. novembra 2012. godine. Međutim ističe da o tome rješenje nije doneseno. Istaknuto je da je novoizabrani branilac tražio od Tužilaštva BiH da mu se dostave svi relevantni dokazi na što mu je odgovoreno da je to dostavljeno ranijem braniocu, te da tu dokumentaciju traži od njega. Dostavljanje dokumentacije od ranijeg branioca je trajalo 5 dana. Dalje navodi da Tužilaštvo BiH nije postupilo po zakonskoj obavezi hitnog postupanja u pritvorskim predmetima. Navedeno se vidi iz činjenice da je tek 21. novembra 2012. godine uputilo zahtjev Sudu BiH za produženje pritvora koji apelantu ističe 25. novembra 2012. godine iako je taj zahtjev trebalo da se podnese najkasnije pet dana prije isteka pritvora. U odnosu na povredu prava na odbranu apelant je naveo da je apelantu potpuno osujećeno pravo uvida u suštinski tok predmeta i u pravnorelevantne dokaze koji ne idu na štetu apelanta tako da apelant nije imao nikakvu orijentaciju u kom smjeru da ulaže zahtjeve i žalbe. Ističe da mu je bilo onemogućeno da mu budu dostupne sve sudske odluke i akti protivne strane koje govore o razlozima za zadržavanje u pritvoru pritvorene osobe što predstavlja povredu apelantovog prava na odbranu. Apelant također ukazuje da u predmetnom pritvorskom predmetu nije saslušan iako je shodno odredbama ZKP-a trebao odmah da bude saslušan. Ističe da je prvobitno odlučio da se brani šutnjom iz razloga što mu sud nije dostavio poziv za pristup sudu u kojoj bi imao pouku o pravu na branioca i dovoljno vremena da izabere branioca koga on želi, a ne da mu branilac bude „nametnut“ od strane suda. Apelant postavio i zahtjev za naknadu nematerijalne i materijalne štete zbog povrede njegovih ustavnih prava u iznosu od 30.000,00 KM.
25. U dopuni apelacije od 12. decembra 2012. godine se navodi da je rješenje Suda BiH od 23. novembra 2012. godine apelantovom braniocu dostavljeno 27. novembra 2012. godine. Dakle, navedeno rješenje je doneseno i dostavljeno sa zakašnjenjem čime je apelantu i njegovom braniocu unaprijed osujećeno pravo na odbranu. Apelant ističe da je jedini razlog za njegov pritvor što on ima dvojno državljanstvo. Navodi da se brani šutnjom, te da je izjava apelanta jedini dokaz pomoću kojeg se dokazuje da je apelant prije hapšenja stalno boravio u R Hrvatskoj. U dopuni od 16. januara 2013. godine apelant je naveo da u posljednja četiri mjeseca računajući od 26. oktobra 2012. godine, kao dana hapšenja pa unazad nije boravio u R Hrvatskoj. O navedenom je odbrana ponudila materijalne dokaze ali da oni nisu bili od uticaja. Po mišljenju apelanta tužilac je zahtjev za produženje pritvora dostavio sudu tek 21. novembra 2012. godine iz čega proizlazi da je postavljen neblagovremeno budući da je privor isticao 25. novembra 2012. godine, koji dan je padao u vrijeme praznika. Stoga kako rješenje nije doneseno ni dostavljeno strankama do 25. novembra 2012. godine apelanta je trebalo pustiti na slobodu. Također, navodi da je apelantu pritvor istekao 23. decembra 2012. godine, a da do tada nije urađeno ni dostavljeno rješenje o produženju pritvora (dostavljeno 24. decembra 2012. godine). Prema tome apelant smatra da ga je 23. decembra 2012. godine trebalo pustiti na slobodu.
26. U svom odgovoru na apelaciju Sud BiH je u odnosu na navode apelanta o dostavljanju rješenja o produženju pritvora od 23. novembra 2012. godine naveo da je navedeno rješenje dostavljeno apelantu isti dan putem faksa, preko uprave KPZ Bihać shodno odredbama člana 174. stav 1. ZKP BiH. Istaknuto je da je uvidom u spis utvrđeno da je apelant 23. novembra 2012. godine lično primio navedeno rješenje čime je na vrijeme upoznat o produženju pritvora i istovremeno poučen da žalba protiv navedenog rješenja ne odlaže izvršenje istog.
27. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1., 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;
28. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je, također, očigledno neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. maja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
29. U konkretnom slučaju, apelant je osoba lišena slobode i nalazi se u pritvoru na temelju odluke suda i poziva se na kršenje prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. U više svojih odluka Ustavni sud je posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva propisanih „nacionalnim pravom“ odnosno ZKP-om BiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, a koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
30. Ustavni sud podsjeća na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
31. Nesporno je da je u ovom slučaju mjera pritvora određena apelantu na temelju odredaba ZKP BiH, koji u odredbi člana 132. stav 1. a) propisuje da ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Iz dokaza koje je dostavilo Tužilaštvo BiH (zapisnici o saslušanju svjedoka, video snimci razmjene i dr.) uz prijedlog za određivanje pritvora Sud BiH je utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant učestvovao u inkriminisanim radnjama zbog čega se osnovano sumnja da je počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Dakle u smislu navedene zakonske odredbe utvrđeno je postojanje općeg uslova za određivanje pritvora. U pogledu posebnih uslova, Sud BiH je naveo da postoji postoji opravdana bojazan da apelant tokom postupka ne bi bio dostupan ukoliko bi bio pušten na slobodu. S tim u vezi je naglašeno da apelant pored državljanstva Bosne i Hercegovine ima i državljanstvo R Hrvatske, a da R Hrvatska u skladu sa svojim ustavnim garancijama ne izručuje svoje državljane radi krivičnog procesuiranja u drugim zemljama iz kojeg razloga bi apelant u slučaju bjekstva na teritoriju susjedne zemlje postao nedostupan organima krivičnog gonjenja Bosne i Hercegovine. Pri tome je sud imao u vidu da apelant često boravi u R Hrvatskoj gdje povremeno radi i ostavruje prihode. Također je navedeno da ni u R Hrvatskoj ne boravi stalno na jednoj adresi nego radi obavljanja poslova putuje i boravi u mjestima širom R Hrvatske. Nadalje je Sud BiH naveo da je apelantu predočena kazna dugotrajnog zatvora koja mu može biti izrečena za predmetno krivično djelo, a što bi moglo predstavljati jak motiv apelantu za bjekstvo imajući u vidu njegovu pravnu povezanost sa susjednom R Hrvatskom kao i blizinu državne granice (apelant nastanjen u Bihaću).
32. Također, Ustavni sud nalazi da je apelantu pritvor produžavan osporenim rješenjima zbog postojanja posebnog pritvorskog osnova iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKP BiH. Pri tome je Sud BiH u osporenim odlukama dao jasna i detaljna obrazloženja o postojanju osnovane sumnje kao opšteg osnova za određivanje i produženje pritvora protiv apelanta kao i postojanje posebnih razloga za određivanje i produženje pritvora. Ustavni sud nalazi da je Tužilaštvo BiH prijedloge za produženje pritvora podnosilo blagovremeno odnosno prije isticanja apelantovog pritvora. Također i osporena rješenja o produženju pritvora Sud BiH je donio prije isticanja perioda na koji je pritvor bio produžen.
33. Dakle, sve razloge koje je propisao citirani član ZKP BiH, Sud BiH je prilikom određivanja i produženja ove mjere detaljno i jasno obrazložio. Pri tome je Sud BiH prilikom određivanja i produženja pritvora prema apelantu razmotrao i mogućnost izricanja blaže mjere obezbjeđivanja prisustva apelanta u daljem toku krivičnog postupka. Međutim Sud BiH je našao da samo mjera pritvora može osigurati prisustvo apelanta radi uspješnog vođenja krivičnog postupka. Iz navedenog proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o „zakonitom lišavanju slobode po rješenju nadležnog suda“ kako to propisuje član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. To znači da u lišavanju slobode apelanta nije bilo proizvoljnosti, jer je lišen slobode na temelju odredaba člana 132. stav 1. tačka a) ZKP BiH. Ovakva situacija, po mišljenju Ustavnog suda, nije inkompatibilna sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, jer navedeni član ne sadrži zabranu državama potpisnicama da u svojim pravnim sistemima mogu propisati odredbu, kojom se nalaže određivanje pritvora licu za koje postoji osnovana sumnja da je počinilo krivično djelo i ako postoje naročite okolnosti koje ukazuju da bi uticajem na svjedoke mogao ometati krivični postupak ili da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Ustavni sud zapaža da je redovni sud u osporenim rješenjima detaljno i jasno obrazložio razloge za određivanje i produženje pritvora apelantu koje obrazloženje Ustavni sud niti u jednom dijelu ne smatra proizvoljnim.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da Sud BiH relevantne odredbe ZKPBiH nije proizvoljno i nepravično primijenio na apelantovu štetu, te da je, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, dao jasne i uvjerljive razloge na kojima je zasnovao svoju odluku, odnosno razloge koji opravdavaju određivanje i produžavanje pritvora apelantu. Budući da je Sud BiH dao ocjenu da je ova mjera neophodna i razloge zbog kojih apelantovi navodi nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, proizlazi da u konkretnom slučaju nema elemenata koji bi ukazivali da je lišavanje slobode, odnosno produženje pritvora apelantu bilo arbitrarno. To, dalje, znači da je, u smislu garancija iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, sudska vlast preispitala sva pitanja u vezi s apelantovim pritvorom, te donijela odluku pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom pri čemu su u osporenim odlukama dati razlozi za zaključak da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Pri tome Ustavni sud zapaža da je, u smislu garancija koje pruža član 5. stav 3. Evropske konvencije, apelant imao priliku da se o svim razlozima za pritvor izjasni na ročištu za razmatranje prijedloga Tužilaštva BiH za određivanje i produženje pritvora.
35. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koji se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c) i 3. Evropske konvencije koje bi bilo potrebno meritorno ispitati, te Ustavni sud smatra da su navodi apelanta u tom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.
36. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud je iz sadržaja apelacije zaključio da apelant kršenje ovog prava ističe u vezi sa pravom na slobodu ličnosti. Budući da iz osporenih rješenja proizilazi da je apelant imao i iskoristio pravo žalbe protiv rješenja o određivanju i produženju pritvora o kojoj je odlučilo Apelaciono vijeće Suda BiH, pri čemu je razmotrilo žalbene navode apelanta i dalo razloge zašto isti ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, Ustavni sud zaključuje da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na djelotvoran pravni lijek niti njegovo nezadovoljstvo osporenim rješenjem dovodi u pitanje dostupnost pravnih lijekova. Iz navedenog proizilazi da su navodi apelanta o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegvine i člana 5. st. 1.c) i 3. Evropske konvencije, također očigledno (prima facie) neosnovani.
37. U odnosu na navode apelanta o kršenju prava na privatan i porodičan život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava iz člana 17. Evropske konvecije, Ustavni sud nalazi da se suština navoda o povredi ovih prava odnosi na nezakonitost apelantovog pritvora o čemu je ovaj sud već odlučio u okviru analize navodnog kršenja prava iz člana 5. st. 1. c) i 3. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
38. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i 2. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
39. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je njime riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i 2. Evropske konvencije preuranjena.
40. U vezi sa navodima iz apelacije o povredi prava garantovanih članom 7. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na ranije zauzeti stav da se na pitanje da li će apelant biti proglašen krivim za određeno krivično djelo i kakva će mu sankcija biti izrečena, koji će zakon biti primijenjen, te da li je u presudama poštovan princip iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije ne može odgovoriti dok je postupak u toku, odnosno dok ne bude pravosnažno okončan (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1129/06 od 13. juna 2006. godine, stav 7, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju postupak protiv apelanta još nije pravosnažno okončan, već je u toku istražni postupak, pa slijedi da je apelacija i u ovom dijelu preuranjena.
41. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
43. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić