Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4132/09 (E. A.)
Odluka donesena 14. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Miješanje u imovinu
- Propisano zakonom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Oduzimanje imovine
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Proporcionalnost
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 80
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4132/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 4132/09, rješavajući apelaciju Ekrema Ajanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ekrema Ajanovića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Kž-09-
000 080 od 13. oktobra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ekrem Ajanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tešnja, kojeg zastupa Dževad Hrnjić, advokat iz Žepča, podnio je 25. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Kž-09-000 080 od 13. oktobra 2009. godine.
2. Potvrdom Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona, Policijska uprava IV, Policijska stanica Tešanj (u daljnjem tekstu: Policijska stanica) broj 08-03/10-1-130/08 od 18. decembra 2008. godine od apelanta je privremeno oduzeto teretno motorno vozilo marke „Renault“ sa podatcima o vozilu pobliže navedenim u potvrdi (u daljnjem tekstu: predmetno vozilo).
3. Odlučujući o žalbi koju je protiv navedene potvrde izjavio apelant, Općinski sud u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je rješenjem broj 039-0-Kv-09-000 023 od 25. augusta 2009. godine uvažio apelantovu žalbu i ukinuo potvrdu Policijske stanice broj 08-03/10-1-130/08 od 18. decembra 2008. godine kojom je od apelanta privremeno oduzeto predmetno vozilo.
4. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da osnovano žalba prigovara formalnim propustima policije i tužilaštva, da je u okolnostima kada je oduzimanje izvršeno u smislu člana 80. Za kon o krivičnim postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07 i 9/09, u daljnjem tekstu ZKP), dakle bez naredbe, nužno traženje naknadnog odobrenja oduzimanja predmeta u roku od 72 sata od suda, koje odobrenje nije traženo i koji propust čini nezakonitim oduzimanje navedenog predmeta. Prema stanovištu Općinskog suda neprihvatljivi su razlozi koje je dalo Kantonalno tužilaštvo u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) da naknadno odobrenje nije bilo potrebno iz razloga što je apelant dobrovoljno predao navedeno vozilo. Naredba je pravni akt koji ne zavisi ni od kakve dobrovoljnosti optuženog i izvršava se prinudno, pa je prema stanovištu Općinskog suda bez značaja navod da je optuženi to učinio dobrovoljno. Općinski sud je dalje istakao da pored ovog propusta postoji i niz drugih propusta koje akcentira žalba u prvom redu da nema niti jednog dokaza u pravcu počinjenosti navedenog krivičnog djela, da li se protiv nekog vodi krivični postupak, pa se postavlja pitanje postojanja optuženog u ovom predmetu i da je oduzimanje predmeta u ovom slučaju preuranjeno.
5. Odlučujući o žalbi Kantonalnog tužilaštva, Kantonalni sud je rješenjem broj 004-0-Kž-09-000 080 od 13. oktobra 2009. godine, uvažio žalbu i preinačeno rješenje Općinskog suda broj 039-0-Kv-
09-000 023 od 25. augusta 2009. godine, tako što je odbio kao neosnovanu žalbu apelanta izjavljenu protiv potvrde Policijske stanice broj 08-03/10-1-130/08 od 18. decembra 2008. godine o privremeno oduzetom predmetu-vozilu.
6. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da je izvršio uvid u potvrdu Policijske stanice broj 08-03/10-1-130/08 od 18. decembra 2008. godine o privremeno oduzetom predmetnom vozilu i da je u istoj konstatovano da se predmetno vozilo privremeno oduzima na osnovu člana 80. stav 1. ZKP, da je apelant vozilo dobrovoljno predao i svojeručno se na potvrdu potpisao kao i da se nije izričito ili na bilo koji način usprotivio oduzimanju predmetnog vozila. Dalje je istaknuto da je uvidom u dopis FMUP-a -Federalne uprave policije broj 19521/MA od 3. decembra 2008.godine i broj 20560/MA od 25. augusta 2008.godine konstatovano da je predmetno vozilo ukradeno u Republici Hrvatskoj i da je isto predmet medjunarodne potrage putem Interpola kao i da je u toku postupak pribavljanja podataka o krađi preko Interpola Sarajevo, a putem Interpola u Zagrebu, te da je zatraženo da se ukradeno vozilo zadrži pod nadzorom i obavijesti o mjestu i uslovima preuzimanja istog od strane legitimnog vlasnika. Dakle, kako je zaključio Kantonalni sud, nesporno se radi o ukradenom vozilu u Republici Hrvatskoj i nesporno proizilazi da je postojala opasnost od odlaganja u konkretnom slučaju koja je nalagalo oduzimanje navedenog vozila bez odlaganja kako bi se isto moglo vratiti legitimnom vlasniku, pa je žalba Kantonalnog tužioca potpuno osnovana kako u pogledu navoda da se radi o počinjenom krivičnom djelu krađe navedenog vozila tako i u pogledu da je postojala opasnost od odlaganja, odnosno opasnost da bi u daljnjem toku predmetno vozilo moglo biti zamijenjeno ili prepravljeno.
7. Kantonalni sud je citirao odredbu člana 80. stav 1. ZKP kojom je propisano da se predmeti iz člana 79 stav 1 ovog zakona mogu privremeno oduzeti i bez naredbe suda ukoliko postoji opasnost od odlaganja a ukoliko se osoba koja se pretresa izričito usprotivila oduzimanju predmeta tužitelj će u roku od 72 sata od izvršenog pretresanja podnijeti zahtjev sudiji za prethodni postupak za naknadno odobrenje oduzimanja predmeta. Dalje je u obrazloženju navedeno da iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta proizlazi da je apelant svojim potpisom potvrdio da je predmetno vozilo predao dobrovoljno, pa stoga slijedi da Kantonalni tužilac nije bio dužan da podnosi zahtjev sudiji za prethodni postupak za naknadno odobrenje oduzimanja predmeta. Naime, kako je to naveo Kantonalni sud, predmetni zahtjev je tužilac dužan podnijeti samo u slučaju ukoliko se osoba od koje se privremeno oduzima predmet izričito usprotivi oduzimanju predmeta, a to ovdje nije bio slučaj. Kantonalni sud nije mogao prihvatiti tumačenja data u osporenom rješenju obzirom da su u suprotnosti sa sadržinom odredbe člana 80. stav 1. ZKP koja predviđa razliku kada se vrši privremeno oduzimanje predmeta uz dobrovoljni pristanak osobe koja takav predmet drži i drugu situaciju kada osoba koja drži predmet izričito se suprotstavi oduzimanju predmeta jer se radi o dvije različite pravne situacije u kojima je i postupak drugačiji. Na kraju je Kantonalni sud istakao da je prvostepeni sud pobijanim rješenjem prekoračio i ovlaštenja koja ima prilikom odlučivanja po žalbi, jer se upustio u razmatranje o tome ko je izvršilac krivičnog djela, te krivičnoj odgovornosti, a što nije trebalo biti predmet odlučivanja pobijanog rješenja. Kantonalni sud je zaključio da je dovoljno bilo utvrditi da postoji podatak da se radi o ukradenom vozilu i da postoji opasnost za privremeno oduzimanje predmetne stvari pa je potpuno nebitno ko je držalac takvih stvari, po kojem osnovu je do istih došao i slično, što i jeste predmet kriminalističko-operativne obrade, a u daljnjem toku eventualno predmet i istrage.
8. Apelant smatra da je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni ZKP. Apelant je naveo da nije propisno upozoren na posljedice oduzimanja vozila, kao i da je pogrešan zaključak Kantonalnog suda da je dobrovoljno predao predmetno vozilo. S tim u vezi, apelant je naveo da se nije opirao predavanju predmetnog vozila te da ga je samo predao bez primjene sile. Smatra da je vozilo oduzeto suprotno članu 79 stav 1 ZKP ističući da je predmetno vozilo pribavio na legalan način i u skladu sa članom 36. st. 1. i 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Apelant je, također, naveo da se iz stanja spisa ne zna kakav se krivični postupak vodi, protiv koga, napominjući da on nije sakrivao oduzeti predmet-vozilo i da je od njega vozilo oduzeto kada je došao da produži redovnu registraciju vozila.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud zapaža da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrano u predmetu broj AP 3990/09 (odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 3990/09 od 30. januara 2013. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). U odnosu na navode apelanta da prilikom oduzimanja vozila nije propisno upozoren na posljedice oduzimanja vozila, Ustavni sud ukazuje da je u citiranoj odluci razmatrao identične navode istakavši da taj navod apelant nije isticao tokom predmetnog postupka tj. navedeno pitanje apelant nije pokrenuo ni tokom saslušanja u policiji a ni u žalbi Općinskom sudu, u kojoj (žalbi) je osporavana zakonitost oduzimanja spornog automobila. Ustavni sud zapaža da i u konkretnom slučaju apelant ovaj navod nije isticao tokom predmetnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud je dalje u citiranoj odluci podsjetio da prema konstantnoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava navodi o kršenjima ljudskih prava moraju biti (barem „supstancijalno“) pokrenuti u ranijim fazama postupka koje su prethodile podnošenju apelacije. Ne isticanjem ovog pitanja, pred policijom a posebno pred Općinskim i Kantonalnim sudom, apelant je onemogućio nadležna tijela da se o njemu izjasne, što ima za posljedicu da osporeno rješenje Kantonalnog suda ne sadrži obrazloženje o ovom navodu, te je stoga Ustavni sud onemogućen da u ovom dijelu ispita obrazloženje iz osporene odluke Kantonalnog suda te ovaj apelantov navod smatra neosnovanim.
12. Razmatrajući dalje navode apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da Kantonalni sud u osporenom rješenju nije proizvoljno primijenio citirane odredbe ZKP FBiH. Naime, član 79. stav 1. ZKP FBiH zaista propisuje obavezu privremenog oduzimanja predmeta koji se po KZ FBiH imaju oduzeti (misli se na predmete iz učinjenog krivičnog djela), a u konkretnom slučaju je nesporno dokazano da sporni automobil potiče iz krivičnog djela, obzirom da je ukraden u R Srbiji i da je predmet međunarodne potrage putem Interpola. Osim toga, iz prve rečenice člana 80. stav 1. ZKP FBiH proizlazi da se privremeno oduzeti predmeti mogu oduzeti i bez naloga suda ukoliko postoji opasnost od odlaganja. S tim u vezi, Ustavni sud je u citiranoj odluci naglasio da je Kantonalni sud dao obrazloženje da postoji opasnost od odlaganja jer bi sporni automobil mogao biti zamijenjen ili prepravljen […]. Međutim, obzirom da je u konkretnom slučaju bilo nesporno da se apelant nije protivio oduzimanju spornog automobila, nije trebalo tražiti naknadno odobrenje za oduzimanje predmeta. Ustavni sud ne smatra proizvoljnim obrazloženje Kantonalnog suda (ni) u odnosu na pitanja vlasništva nad spornim automobilom te pokretanje krivičnog postupka u ovom slučaju, obzirom da iz citiranih odredbi ZKP FBiH nesporno proizlazi da je u slučaju privremenog oduzimanja neophodno dokazati samo činjenicu da li se radi o predmetu koji se prema odredbama KZ FBiH treba oduzeti ili koji može poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku, što je u ovom slučaju (i) dokazano, dok nije bilo potrebno raspravljati o ostalim činjenicama na koje ukazuje apelant. U skladu sa navedenim Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da osporenom odlukom nije proizvoljno primijenjen ZKP FBiH odnosno nije povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
13. Također je Ustavni sud u citiranoj odluci razmatrao i navode apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je u citiranoj odluci istakao da privremeno oduzimanje vozila predstavlja mjeru koja je rezultirala miješanjem u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantu je sporno vozilo oduzeto na temelju člana 80. stav
1. ZKP FBiH u vezi sa članom 79. stav 1. istog zakona, […]. Prema konzistentnom stavu Evropskog suda mjere oduzimanja (konfiskacije) predmeta u kontekstu krivičnog postupka, čak i kada uključuju lišavanje imovine, predstavljaju kontrolu korištenja imovine u smislu drugog stava člana 1. Protokola broj1 uz Evropsku konvenciju […] Ustavni sud je dalje u citiranoj odluci podsjetio da se privremenim oduzimanjem predmeta i imovine, kao radnjom procesne prinude, pribavljaju dokazi i predmeti koji služe pri utvrđivanju činjenica u krivičnom postupku, odnosno sprečava vršenje krivičnih djela, te onemogućava korištenje ili otuđenje određene imovine. […] Uslov za preduzimanje ove radnje je da postoji opasnost od odlaganja i da, u slučaju da predmet nije dobrovoljno predat, bude izdejstvovano naknadno odobrenje od strane suda u zakonom određenom roku.
14. Dalje je u citiranoj odluci Ustavni sud zapazio da je u konkretnom slučaju radnja privremenog oduzimanja preuzeta od strane ovlaštenog službenog lica nakon što je putem nadležnih organizacionih jedinica Interpola utvrđeno da je sporni automobil ukraden, da je apelant sporni automobil dobrovoljno predao, te da je apelantu izdata i potvrda o privremenom oduzimanju sačinjena u skladu sa zakonom. […] Ustavni sud je dalje naveo da je Kantonalni sud zaključio da je radnja preduzeta u skladu sa uslovima propisanim članom 80. stav 1. ZKP FBiH, tj. da je postojala opasnost od odlaganja i da je postojala dobrovoljnost na strani apelanta, a da je za zakonitost i pravilnost preduzete radnje irelevantno kako je apelant stekao sporni automobil i po kom osnovu se on kod njega nalazi. Shodno navedenom Ustavni sud je smatrao da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom.
15. Dalje je Ustavni sud istakao da je mjera privremenog oduzimanja slijedila legitiman cilj - onemogućavanje korištenja ili otuđenja određene imovine, u konkretnom slučaju, spornog automobila te je na kraju Ustavni sud u citiranoj odluci zaključio da s obzirom da se radi o mjeri privremenog karaktera, da se njom ne dira u stečena prava na stvari koja se privremeno oduzima, te da kao dokazna radnja predstavlja značajno sredstvo u sprečavanju i otkrivanju krivičnih djela, privremenim oduzimanjem spornog automobila od apelanta nije narušen pravičan odnos proporcionalnosti između interesa njega kao pojedinca i opšteg interesa. […] Odnos proporcionalnosti između apelanta i prvobitnog vlasnika spornog automobila nije narušen (i) iz razloga jer apelant ima pravo podnošenja tužbe, radi povrata novca, protiv prodavca tj. lica od kojeg je kupio sporni automobil, a apelant odštetu može tražiti i od nadležnog tijela javne vlasti odnosno odgovornog lica, imajući u vidu da je sporni automobil u prometu od 2000. godine te da je prethodno registrovan osam puta. Ustavni sud je zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo utemeljeno na zakonu, da je služilo legitimnom cilju, te da nije doveden u pitanje razuman odnos proporcionalnosti između opšteg interesa i interesa pojedinca na način da apelant mora snositi lični i pretjerani teret te da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
16. S obzirom na to da se razlozi dati u Odluci AP 3990/09 u vezi povrede prava na pravično suđenje i imovinu odnose i na konkretan slučaj, Ustavni sud se u cijelosti poziva na obrazloženje koje je dato u toj odluci te zaključuje da je apelacija u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić