Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-415/10 (V. R.)
Odluka donesena 14. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Raskid ugovora
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-415/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 415/10, rješavajući apelaciju Veljka Ratkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Veljka Ratkovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- Rev-08-000 677 od 11. novembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gžć-07-001298 od 29. oktobra 2007.
godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1264/04 od 7.
maja 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Veljko Ratković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 1. februara 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-Rev-08-000 677 od 11. novembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gžć-07-001298 od 29. oktobra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1264/04 od 7. maja 2007. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „naložio sudu u Banjoj Luci uklanjanje skrivenih video i audiouređaja iz zidova porodične kuće Ratkovića, iz poslovnog prostora i vozila porodice Ratković“. Apelant je 7. jula 2010. godine dostavio dopunu apelacije uz koju je priložio Zaključak Osnovnog suda o prodaji apelantove imovine broj 071-0-1- 07-011 743 od 18. juna 2010. godine, te ponovio isti zahtjev za donošenje privremene mjere uz traženje da se zabrani prodaja imovine.
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 415/10 od 7. aprila 2011. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Presudom Osnovnog suda broj P-1264/04 od 7. maja 2008. godine, donesenoj po tužbi, utvrđeno je da je raskinut usmeni ugovor o kupoprodaji putničkog vozila koji je apelant, koji je u predmetnom postupku imao poziciju tuženog, zaključio sa Zoranom Đukićem (u daljnjem tekstu: tužitelj) u augustu 2004. godine, pa je naloženo apelantu da tužitelju vrati iznos od 17.500 KM koji je primio na ime kupoprodajne cijene, kao i da mu naknadi štetu za uložena sredstva za servisiranje vozila u iznosu od 3.491,16 KM sa zateznim kamatama i troškovima postupka bliže navedenim u dispozitivu prvostepene presude. Tužiteljev zahtjev za izdavanje mjere obezbjeđenja, te višak zahtjeva preko dosuđenog iznosa Osnovni sud je istom presudom odbio. Osnovni sud je, na osnovu provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je vozilo koje je bilo predmet kupoprodaje imalo pravne nedostatke, jer se radilo o ukradenom vozilu na kojem su krivotvoreni broj šasije i saobraćajna dozvola, zbog čega je vozilo oduzeto od tužitelja. Sud je zaključio da ovi nedostaci „nisu mogli biti uočljivi tužitelju“ u trenutku preuzimanja vozila, te da je tužitelj o njima blagovremeno obavijestio apelanta. Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 488. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojoj kupac ima pravo tražiti raskid ugovora i naknadu štete, te na član 113. ZOO prema kojem, u slučaju raskida ugovora, tužilac ima pravo da zahtijeva vraćanje onoga što je povodom tog ugovora dao.
4. Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gžć-07-001298 od 29. oktobra 2007. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dijelu kojim je tužitelju dosuđena naknada štete sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos tako što je odbio taj dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva. U ostalom dijelu je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Dalje, Okružni sud je istom presudom odbio tužiteljevu žalbu u odnosu na odluku o mjeri obezbjeđenja i u tom dijelu prvostepenu presudu u cijelosti potvrdio, dok je u odnosu na troškove postupka tužiteljevu žalbu djelimično uvažio i povećao iznos dosuđenih troškova. Okružni sud je obrazložio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je putničko vozilo koje je bilo predmet kupoprodajnog ugovora bilo „prometovana stvar s pravnim nedostatkom“. Odgovornost za pravne nedostatke je, kako je dalje naveo Okružni sud, propisana odredbom člana 508. stav 1. ZOO prema kojoj prodavac odgovara ako na prodatoj stvari postoji neko pravo trećeg lica koje isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, a o čijem pravu kupac nije obaviješten, niti je pristao da uzme stvar opterećenu tim nedostatkom. Dalje, Okružni sud je ukazao i na odredbu člana 509. ZOO prema kojoj je kupac dužan da obavijesti prodavca o tome da treće lice polaže pravo na stvar iz kupoprodajnog ugovora, te na član 510. ZOO koji propisuje da, ako prodavac ne postupi po zahtjevu kupca u slučaju oduzimanja stvari od kupca, ugovor se raskida po sili zakona. Budući da je prvostepeni sud utvrdio da apelant kao prodavac nije postupio po zahtjevu tužitelja kao kupca, ugovor je raskinut po sili zakona, što je „prvostepeni sud u stavu I izreke presude samo konstatovao“.
5. Okružni sud je, također, utvrdio da je pravilno utvrđeno i koliki iznos apelant mora isplatiti tužitelju na ime kupoprodajne cijene koju je primio. Međutim, Okružni sud je zaključio da je neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu štete, jer je tužitelj vozilo kupio „u viđenom stanju“, pa se dodatna ulaganja koja je imao na vozilu ne mogu staviti na teret apelantu. Budući da je tužitelj ta ulaganja imao na vozilu koje je već kupio, kako je dalje naveo Okružni sud, te da sredstva za takva ulaganja nije dao apelantu, već servisu, Okružni sud je zaključio da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da apelant može biti obavezan da iznos tih sredstava isplati tužitelju.
6. Vrhovni sud je Presudom broj 118-Rev-08-000 677 od 11. novembra 2009. godine odbio apelantovu reviziju, prihvativši u cijelosti zaključke i obrazloženje iz drugostepene presude.
7. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz „člana II/3. a), b), d), e), f), k)“ Ustava Bosne i Hercegovine. Kršenje ovih prava apelant posebno ne obrazlaže, već navodi da „prvostepeni i drugostepeni sud u Banjoj Luci, te Vrhovni sud Republike Srpske organizovano, u dogovoru, nezakonito postupaju, suprotno odredbama parničnog postupka“. Apelant, također, navodi da je tužitelj policajac i da je „isti automobil dobro provjerio u policiji prije kupnje“, te da je taj „automobil registrovan na invalida i zbog toga ga apelant nije koristio jedno vrijeme“. Apelant, dalje, detaljno iznosi zašto smatra da je žrtva svojevrsne zavjere protiv njega, što je rezultiralo, kako navodi, nezakonitim sudskim odlukama. U dopuni apelacije apelant je naveo da je nakon podnošenja apelacije pokrenut izvršni postupak protiv njega i da je Osnovni sud donio zaključak o prodaji apelantove imovine, te da „sve nezakonitosti i diskriminacija dolaze od skrivenih video i audiouređaja u zidovima apelantove kuće“. Apelant je predložio da Ustavni sud, pored donošenja predložene privremene mjere, vrati predmet na ponovno suđenje i da naloži „ministarstvima Vlade Republike Srpske da svih šest apelanata obešteti po osnovu pretrpljene materijalne i nematerijalne štete [...] a visinu štete da odrede vještaci odgovarajućih struka“.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na koja se apelant pozvao, a koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je prekršeno neko od prava na koje se apelant pozvao (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja bilo kojeg od prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava garantovanih članom II/3. a), b), d), e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine ili čl. 2, 3, 5, 6, 8. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju navedenih prava očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić