Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-436/10 (F. L.)
Odluka donesena 14. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-436/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 436/10, rješavajući apelaciju Ferida Lagumdžije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ferida Lagumdžije podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001762 od 29. oktobra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ferid Lagumdžija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa Dušan Kalaba, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001762 od 29. oktobra 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-965/01 od 2. jula 2004. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev Općine Stari Grad (u daljnjem tekstu: tužiteljica) kojim je traženo da se utvrdi da apelant nezakonito koristi stan u Ulici Ćumurija broj 2. u Sarajevu, površine 24 m2, šifra stana 065-001-004, te da mu se naloži da se zajedno sa članovima svog porodičnog domaćinstva iseli iz predmetnog stana i stan slobodan od ljudi i stvari preda tužiteljici, kao vlasniku stana, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Istom presudom obavezana je tužiteljica da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 771,50 KM.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužiteljica navela da je vlasnica stana koji se nalazi u Ulici Ćumurija broj 2, površine 24 m2, a da je na predmetnom stanu nosilac stanarskog prava bila Tonka Škoro, koja je 21. novembra 1995. godine umrla, te da je apelant bespravni korisnik predmetnog stana, odnosno da bez pravnog osnova koristi dio stana koji je koristila Tonka Škoro, što je i bio razlog podnošenja tužbe. Također, pojašnjavajući da je apelant nosilac stanarskog prava na stanu površine 29 m2, te da se bez ikakvog ovlašćenja proširio na susjedni predmetni stan površine 24 m2, tužiteljica je konstatovala da apelant trenutno koristi cijeli stambeni prostor, ističući pritom da se u konkretnom slučaju radi o dvije odvojene stambene jedinice, te da je apelant na nezakonit način pripojio stanove. U odgovoru na tužbu apelant je izjavio da je tačno da se uselio u dio (predmetnog) stana koji je koristila umrla Tonka Škoro, ali da se predmetni prostor u kojem je ona stanovala ne može, u smislu člana 3. Zakona o stambenim odnosima, smatrati stanom s obzirom na to da se on sastoji samo od jedne prostorije, da je imao zajednički ulaz sa stanom kojeg je koristio apelant a ni u stanu, niti na cijelom spratu nije postojao mokri čvor, već je korišten mokri čvor na spratu niže. Također, apelant je u odgovoru na tužbu naveo da predmetni stan, tj. prostor koji je koristila Tonka Škoro, nije imao ni kupatila, niti vode a ni kanalizacije i da tek sada taj prostor koji koristi apelant predstavlja jedinstvenu građevinsku cjelinu, odnosno stan u smislu Zakona o stambenim odnosima, navodeći da se nije nezakonito uselio u predmetni stan, nego je to učinio u smislu člana 73. Zakona o stambenim odnosima.
4. U toku dokaznog postupka izvršen je uvid u potvrdu o vlasništvu stana „Sarajevostana“ od 11. oktobra 2000. godine na ime Tonke Škoro, potvrdu o vlasništvu stana izdatu od „Sarajevostana“ od 11. oktobra 2000. godine na apelantovo ime, potvrdu „Pokopa“ od 30. decembra 2003. godine, zapisnik Općine Stari Grad, Služba za urbanizam, stambeno-komunalne poslove od 2. aprila 2001. godine, nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke Kasima Zuluma. Ocjenjujući provedene dokaze, sud je ustanovio da prostor koji je koristio apelant (površine 29 m2) ne predstavlja stambenu cjelinu u smislu odredbe člana 3. Zakona o stambenim odnosima, niti stambenu jedinicu predstavlja sporni prostor koji je koristila Tonka Škoro iako se, prema potvrdama „Sarajevostana“ o vlasništvu stana te dvije stambene jedinice vode kao posebne stambene jedinice. Općinski sud smatra da prostor koji koristi apelant nakon proširenog dijela, a koji je koristila umrla Tonka Škoro, tek sada predstavlja jedinstvenu stambenu cjelinu, te se smatra stanom u smislu Zakona o stambenim odnosima, a taj zaključak sud crpi prihvativši u cijelosti nalaz vještaka građevinske struke, dat na stručan i objektivan način, te logički obrazložen, pa je kao takav i prihvaćen od suda. U tom smislu Općinski sud je konstatovao da nije mogao prihvatiti potvrdu iz „Sarajevostana“ u kojoj je navedeno da se radi o dvije zasebne stambene jedinice s obzirom na to da je pri prikupljanju podataka moglo doći do greške, a dovodeći ih u vezu sa nesporno utvrđenim činjenicama koje je utvrdio vještak građevinske struke koji je na licu mjesta utvrdio da prostori koji su koristili tuženi apelant i umrla Tonka Škoro ne predstavljaju jedinstvene građevinske cjeline, kao i da tek sada apelantovim proširenjem prostor koji koristi se može smatrati stanom u smislu Zakona o stambenim odnosima. Prema tome, Općinski sud je naveo da bi donošenje svake druge odluke predstavljalo kršenje apelantovih elementarnih prava na minimalne stambene uvjete, kao i prava na korištenje stana kao apelantovog doma. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu presude.
5. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-513/05 od 2. jula 2008. godine žalba tužitelja je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda Općinskog suda od 2. jula 2004. godine potvrđena.
6. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na isto pravilno primijenio materijalno pravo. Prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio, tumačenjem odredbe člana 3. Zakona o stambenim odnosim, da se prostor koji je koristila Tonka Škoro ne može smatrati stanom, te da stan, u smislu navedene zakonske odredbe, tek sada, kao stambenu cjelinu, predstavlja stan koji koristi apelant, a što je ustvari stambeni prostor koji je apelant ranije koristio proširen stambenim prostorom koji je koristila pokojna Tonka Škoro. U tom smislu je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud na pouzdan način utvrdio da stambeni prostor koji je koristila pokojna Tonka Škoro nije prestavljao stan u smislu citirane odredbe, jer je faktički bio samo stambeni prostor bez pomoćnih prostorija i bez drugih prostorija, kao i da stambeni prostor bez sanitarnog čvora i bez svih drugih pomoćnih prostorija ne može se smatrati stanom. Slijedeći navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP).
7. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001762 od 29. oktobra 2009. godine usvojena je revizija tužiteljice i obje nižestepene presude preinačene tako što se tužbeni zahtjev usvaja i utvrđuje da apelant nezakonito koristi stan u Ulici Ćumurija broj 2, površine 24 m2, šifra stana 065- 001-004, te mu se nalaže da se zajedno sa članovima svog porodičnog domaćinstva iseli iz predmetnog stana i stan slobodan od ljudi i stvari preda tužiteljici, kao vlasnici stana, u roku od 30 dana.
8. U obrazloženju revizione presude je navedeno da je revizija tužiteljice osnovana. Naime, navedeno je da, prema odredbi člana 3. Zakona o stambenim odnosima, stanom se smatra skup prostorija namijenjenih za stanovanje koje, po pravilu, čine jednu građevinsku cjelinu i imaju zaseban ulaz, te da je, imajući u vidu navedeni pojam stana, sudska praksa izrazila stav da sud o pitanju da li određene prostorije predstavljaju stan odlučuje prema stvarnim stambenim prilikama mjesta, bez obzira na broj i veličinu stambenih prostorija, njihovu opremljenost, funkcionalnost ili normative savremene izgradnje stanova. Dalje je Vrhovni sud istakao da se (prema utvrđenju nižestepenih sudova) stambene prostorije koje su koristili apelant i Tonka Škoro vode u službenoj evidenciji stambenog organa kao dva posebna stana, koji su kao takvi i korišteni, pri čemu je u potvrdama o vlasništvu stanova izričito navedeno da se ta dva stana ne vode u međusobnom sustanarstvu. Stambene prostorije koje je koristio apelant od svog useljenja (iz sadržaja zapisnika Službe za urbanizam, stambene i komunalne poslove Općine Stari Grad od 2. aprila 2001. godine proizlazi da se apelant u svoj stan uselio 1977. godine) nisu, prema ocjeni revizionog suda, imale ničega zajedničkog sa stambenim prostorijama koje je kao nosilac stanarskog prava koristila Tonka Škoro (zajednički WC se nalazi na prvom spratu), već je tek nakon njene smrti apelant samovoljno i bespravno srušio pregradni zid između stanova. Čak i da se prvobitno radilo o jednoj građevinskoj cjelini i jednom stanu, prema mišljenju Vrhovnog suda, pregradnjom koja je izvršena prije useljenja apelanta u njegov stan površine 29 m2 došlo je do stvaranja dviju stambenih jedinica koje su najmanje dvije decenije korištene kao posebni stanovi. Stoga je revizioni sud naveo da smatra da su nižestepeni sudovi, zauzimajući pravni stav da apelantov stan sa predmetnim stanom umrle Tonke Škoro predstavlja jednu građevinsku cjelinu, pogrešno primijenili materijalno pravo, te da oni nisu bili u sustanarskom odnosu, pa slijedeći to apelant, nakon smrti Tonke Škoro, nema pravo na proširenje na stan koji je ona koristila.
9. Dalje je navedeno da je nalaganje mjere iseljenja iz stana moguće samo ako nije sporno da se neko lice u stan ili zajedničke prostorije u zgradi uselilo nezakonito (bez pravnog osnova), kako to proizlazi iz odredbe člana 30. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, te da su norme o stjecanju stanarskog prava prinudnog karaktera pa se, stoga, stanarsko pravo stječe samo u slučajevima i na način predviđen zakonom. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju predmetni stan, koji je koristila umrla Tonka Škoro, nije dodijeljen apelantu na korištenje od vlasnice stana-tužiteljice, niti postoje zakonski uslovi za apelantovo proširenje taj stan. S tim u vezi je istaknuto da iz dokaza (sadržaja zapisnika Službe za urbanizam, stambene i komunalne poslove Općine Stari Grad od 2. aprila 2001. godine - u koji je i prvostepeni sud izvršio uvid) proizlazi da sam apelant priznaje da je bespravni korisnik predmetnog stana na kome je nosilac stanarskog prava bila Tonka Škoro, pa kako od njegovog nezakonitog useljenja u taj stan pa do datuma podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (14. juna 2001. godine), kao najpovoljnijeg roka za apelanta, nije protekao osmogodišnji rok propisan odredbom člana 30. Zakona o stambenim odnosima, to je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice, kao vlasnice stana, za apelantovo iseljenje. Na osnovu navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP.
10. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog načina na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo u predmetnom parničnom postupku. Prema apelantovim navodima, pogrešan je pravni zaključak Vrhovnog suda iz osporene odluke da se u konkretnom slučaju radilo o dvije stambene jedinice, a ne o jednoj stambenoj jedinici kako su to pravilno zaključili redovni sudovi. U tom smislu apelant je naveo da je Vrhovni sud arbitrarno i na apelantovu štetu tumačio i primijenio odredbe člana 3. Zakona o stambenim odnosima i u vezi s njim člana 30. navedenog zakona.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom i pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić