Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-45/10 (A. M., Š. M. i Š. M.)
Odluka donesena 14. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-45/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 45/10, rješavajući apelaciju Aslana Munišija i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aslana Munišija, Šaismaila Munišija i Šaipa Munišija podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-000 132 od 18.
novembra 2009. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 001-0-Gž-08-001 517 od 24. septembra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Novom Gradu broj 076-0-P-06-000 137 od 9. jula 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Aslan Muniši, Šaismail Muniši i Šaip Muniši (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Tetova, Bivša Jugoslovenska Republika Makendonija, koje zastupa Slobodan Pavić, advokat iz Novog Grada, podnijeli su 4. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 132 od 18. novembra 2009. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 001-0-Gž-08-001 517 od 24. septembra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 076-0-P- 06-000 137 od 9. jula 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 076-0-P-06-000 137 od 9. jula 2008. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud donese presudu kojom će se utvrditi da su apelanti održajem stekli pravo vlasništva na 2/3 dijela nekretnina upisanih u z.k. ul. broj 3865 k.o. Novi Grad (ranije Bosanski Novi) i to na kući sagrađenoj na k.č. broj 6/41 i zemljištu na kojem je kuća sagrađena ukupne površine 340 m2, a po novom premjeru radi se o nkretninama iz pl. broj 317 k.o. Novi Grad, što su tuženi Darinka Dragunović, Ksenija Saničanin, Pejo Gavranović i Mira Gavranović dužni priznati i trpjeti da se apelanti uknjiže u zemljišnim knjigama kao suvlasnici na navedenim nekretninama sa dijelom od po 2/9, kao i da apelantima naknade troškove parničnog postupka. Istom presudom obavezani su apelanti da tuženoj Kseniji Saničanin naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 4.800,00 KM, tuženom Peji Gavranoviću u iznosu od 4.800,00 KM, tuženoj Miri Gavranović u iznosu od 2.400,00 KM, kao i tuženoj Darinki Dragunović u iznosu od 170,00 KM.
3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo apelanti svoj tužbeni zahtjev temelje na činjenici da je 28. oktobra 1986. godine zaključen kupoprodajni ugovor između Đurađa Dragunovića (pravni prednik tuženih Ksenije Saničanin i Darinke Dragunović) i apelanta Šaipa Munišija o prodaji dijela kuće sagrađene na k.č. broj 6/41 upisane u zk. ul. broj 3865 k.o. Novi Grad i kupoprodajni ugovor zaključen 10. juna 1988. godine između Đurađa Dragunović i apelanata kojim je Đurađ Dragunović prodao apelantima 2/3 kuće u ulici Miće Šulana broj 16 u Novom Gradu, sagrađena na k.č. broj 6/41 iz zk. ul. broj 3865 k.o. Novi Grad, zajedno sa pravom korištenja 2/3 zemljišta na k.č. broj 6/41, da navedeni ugovori nisu ovjereni kod suda, ali da je plaćena kupoprodajna cijena, da je u ugovoru od 10. juna 1988. godine navedeno da se potpisuje pred svjedocima i kao svjedoci navedeni Darinka Dragunović - prvotužena, te Izair Izairi i Alibajram Dauti, da su na osnovu ovih ugovora bili u zakonitom i savjesnom posjedu predmetnih nekretnina i da su ispujeni uslovi za sticanje prava svojine putem održaja. Navode da su prvo i drugotužena u ostavinskom postupku iza pok. Đurađa Dragunovića prešutjele ugovor o kupoprodaji njihovog pravnog prednika iz kog razloga je 2/3 ostavinske mase na predmetnoj kući po osnovu rješenja o nasljeđivanju upisano na ime prvo i drugotužene u zemljišnim knjigama. Na drugoj strani, tuženi osporavaju tužbeni zahtjev tvrdnjama da su apelanti bili u zakupu dijela kuće kao podstanari i plaćali zakupninu, ali da nije bilo riječi o kupoprodaji, niti su o tome zaključeni ugovori, pritom osporavajući bilo kakav prijem kupoprodajne cijene i same ugovore koji su dostavljeni u fotokopiji.
4. Nakon provedenog dokaznog postupka (uviđaja na licu mjesta uz učešće vještaka geodetske struke, saslušanjem svjedoka, saslušanjem parničnih stranaka, te uvidom u materijalne dokaze), sud nalazi da je prvotužena, saslušana u svojstvu parnične stranke, osporavala potpisivanje i zaključenje navedenog ugovora i isplatu novca, da nije predlagano saslušanje ostalih svjedoka navedenih u kupoprodajnom ugovoru, da nema dokaza o isplaćenoj kupoprodajnoj cijeni i da su u tom pogledu iskazi i samih apelanata u suprotnosti, da saslušani svjedok Mira Blažek nije mogla potvrditi da su apelanti stanovali u predmetnoj kući i u kojem dijelu kuće kao ni dati precizan odgovor u pogledu isplate kupoprodajne cijene, pa nalazeći da se ne može na osnovu izvedenih dokaza utvrditi da su apelanti stekli pravo svojine u smislu člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SR BiH“ broj 38/78; u daljnjem tekstu: ZPN) po osnovu zaključenih ugovora, kao ni po osnovu održaja, odlučeno je kao u dispozitivu presude.
5. Presudom Okružnog suda broj 001-0-Gž-08-001 517 od 24. septembra 2008. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanata i potvrđena prvostepena presuda Osnovnog suda od 9. jula 2008. godine. Istom presudom je odbijen kao neosnovan i zahtjev apelanata za naknadu troškova žalbenog postupka.
6. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da iz spisa predmeta proizlazi da su dostavljeni kupoprodajni ugovori u fotokopiji i na ročištu za glavnu raspravu izveden dokaz čitanjem ovih ugovora, a punomoćnici tuženih prigovarali su da su isti zaključeni kao i samoj dokaznoj snazi dostavljenih ugovora iz razloga što su dostavljeni u fotokopiji koja nije ovjerena, a stranka ne raspolaže orginalnim ugovorima što su potvrdili apelanti, ističući da nemaju originala predmetnih ugovora. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je odredbom člana 335. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03 i 85/03 i 74/05; u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da se isprave koje se prilažu podnose u originalu, prepisu ili fotokopiji. Ukoliko stranka priloži ispravu u originalu, sud će je zadržati a protivnoj stranci dozvoliće da je razgleda, te kad prestane potreba da se takva isprava drži u spisu sud će je povratiti stranci na njen zahtjev. Ukoliko je isprava priložena u fotokopiji, sud će na zahtjev stranke pozvati podnosioca da istu priloži u originalu, a protivnoj stranci dozvolit će da je pregleda. Imajući u vidu navedenu odredbu, te činjenicu da je osporeno samo zaključenje ovih ugovora i da su predmetni ugovori dostavljeni u fotokopiji koja nije ovjerena, te da apelanti nemaju original navedenih isprava, da su tim fotokopijama i njihovoj valjanosti prigovorili tuženi, to se prema mišljenju Okružnog suda može zaključiti da se na osnovu ovakvog stanja stvari ne može smatrati da su na osnovu navedenih ugovora apelanti dokazali da su na zakonit način ušli u posjed dijela predmetne kuće. Dalje je istaknuto da je odredbom člana 28. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 60/80 i 36/90; u daljnjem tekstu: ZOSPO) propisano da savjestan i zakonit držalac nepokretne stvari na koju drugi ima pravo svojine stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom 10 godina, dok je stavom 4. ove zakonske odredbe propisano da savjestan držalac nepokretne stvari na koju drugi ima pravo svojine stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom 20 godina. Smatra se da je posjed zakonit ukoliko se zasniva na punovažnom pravnom osnovu koji je potreban za sticanje prava svojine i ukoliko nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja. Posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova. Stoga se savjesnost državine pretpostavlja i mora postojati za svo vrijeme roka potrebnog za održaj. Kod ovakvog stanja stvari iz izvedenih dokaza, prema mišljenju Okružnog suda, slijedi da apelanti nisu imali punovažan pravni osnov potreban za sticanje prava svojine, da nisu dokazali koji dio nekretnine su držali u posjedu, kao i da su proveli u posjedu dijela nekretnina manje vremena od onog koje je zakonom propisano kao potrebno za sticanje prava svojine putem održaja u smislu odredbe člana 28. stav 4. ZOSPO. Naime, prvoapelant je kako proizlazi iz stanja spisa predmeta ušao u posjed dijela predmetne kuće 1980. godine i tu bio sve do 1991. godine, dok je drugoapelant bio od 1986. do 1992. godine. Žalbeni prigovor apelanata da je prvostepeni sud pogrešno cijenio navedene ugovore i da su oni bili volja stranaka u trenutku zaključenja ne mogu se, prema ocjeni drugostepenog suda, prihvatiti jer apelanti u postupku nisu dokazali (originalima navedenih ugovora niti iskazima svjedoka) da su ovi ugovori zaključeni i izvršeni i da je isplaćena kupoprodajna cijena, kao i da nisu dokazali u kom dijelu nekretnine su imali posjed, niti zakonitost posjeda apelanata na predmetnim nekretninama.
7. Također, Okružni sud je istakao da žalbeni navodi da iskaz svjedoka Mire Blažek potvrđuje da su sporni ugovori zaključeni i isplaćena kupoprodajna cijena i da je prvotužena novac potrošila ne mogu se prihvatiti, ističući da je pravilno prvostepeni sud cijenio iskaz ovog svjedoka koja navodi da joj je poznato da su zaključeni ugovori, ali da ne zna da li je isplaćena kupoprodajna cijena, mada ista navodi da misli da je većina cijena isplaćena na različite načine. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da ovi navodi svjedoka sami po sebi nisu dovoljni za utvrđivanje valjanosti predmetnih ugovora i zaključak zakonitosti posjeda apelanata. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene u skladu sa odredbom člana 226. ZPP, dok je odluka o troškovima žalbenog postupka donesena primjenom odredbe člana 386. istog Zakona.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 132 od 18. novembra 2009. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelanata izjavljena protiv drugostepene presude Okružnog suda od 24. septembra 2008. godine.
9. U obrazloženju revizione presude je navedeno da iz spisa predmeta proizlazi da su tuženi prigovorili autentičnosti spornih ugovora i da su apelanti, na poziv da prezentuju njihove originale, izjavili da ih nemaju. Stoji činjenica da je tužena Darinka Dragunović, na fotokopiji ugovora datiranog sa 10. juni 1988. godine označena kao svjedok, negirala da je on zaključen. S druge strane, svjedokinja Mira Blažek, koja je od apelanata ovlašćena da može stanovati u prostorijama sporne kuće, tvrdi da je taj ugovor zaključen. Međutim, nije objasnila otkuda joj je to poznato, niti je potvrdila da je kupoprodajna cijena isplaćena (odgovorila je: „Ja to ne znam“). Dalje je navedeno da je nesporna činjenica da potpisi stranaka označenih na fotokopijama tih ugovora, nisu sudski ovjereni i da je apelant Aslan Muniši u svom iskazu na ročištu glavne rasprave od 9. juna 2008. godine u vezi sa tim izjavio da je navodni prodavalac spornih nepokretnosti, prednik tuženih, sada pok. Đurađ Dragunović, „odbijao da potpiše ugovor... pred sudom“, jer da se, navodno, bojao da bi ga istjerali iz kuće, pa da je i „sud odbio da Đurađ potpiše ugovor“. Najzad, nesporna je i činjenica da apelanti nisu u državini spornih nepokretnosti od 1992. godine. Polazeći od naprijed navedenih činjenica, Vrhovni sud nalazi da nije osnovan revizioni prigovor da izvedeni dokazi nisu ocijenjeni na način predviđen odredbama člana 8. ZPP. Naprotiv, prema mišljenju revizionog suda, ta ocjena je u skladu sa tim zakonskim odredbama. Činjenica da na fotokopiji ugovora iz 1988. godine stoji da je porez na promet nepokretnosti po tom ugovoru plaćen, po ocjeni Vrhovnog suda nije sama za sebe i dokaz da je ugovor zaista i zaključen, jer takvoj potvrdi prethodi sudska ovjera potpisa stranaka na ugovoru, a te ovjere, u smislu odredaba člana 9. stav 2. tada važećeg ZPN, nema. Neosnovanost tužbenih navoda o održaju, kao načinu stjecanja prava susvojine apelanata na predmetnim nepokretnostima, proizlazi već iz činjenice da nije dokazano da su oni bili savjesni i zakoniti držaoci tih nepokretnosti u desetogodišnjem roku iz člana 28. ZOSPO, kao tada važećeg zakona. Kod takvog stanja stvari, Vrhovni sud smatra da ne postoje razlozi iz člana 240. stava 1. tač. 1. i 2. ZPP, zbog kojih je revizija izjavljena, kao i da nije bilo nedostataka koji bi se odnosili na stranačku sposobnost i zastupanje stranaka u ovom sporu, pa je zbog toga odbijena kao neosnovana revizija apelanata na osnovu odredbe člana 248. ZPP. Na kraju je odlučeno da se tuženoj Kseniji Saničanin ne dosuđuju troškovi na ime sastava odgovora na reviziju, jer u ovoj fazi postupka oni nisu bili potrebni za vođenje parnice u ovoj pravnoj stvari (član 387. stav 1. ZPP). Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu revizione presude.
10. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog načina na koji su redovni sudovi, kao i Vrhovni sud u „vanrednom postupku“, utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Naime, apelanti su istakli da je pogrešan stav sudova da je nepostojanje ugovora u originalu te osporavanje zaključenja ugovoraod strane tužene Darinke Dragunović razlog odbijanja tužbenog zahtjeva, jer su ovi navodi suprotni izvedenim dokazima. Također, apelanti su istakli da obrazloženja osporenih odluka ne sadrže valjana obrazloženja, kao i da su sudovi neosnovano poklonili vjeru dokazima tuženih u predmetnoj pravnoj stvari, te da su su tvrdnje sudova, da nije dokazana pravna valjanost spornih ugovora, paušalne i i proizvoljne i ne temelje se na dokazima koji su provedeni u toku postupka.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je povrijeđeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, te Vrhovni sud u revizionom postupku, u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu dovela do proizvoljnog miješanja u pravo apelanata na pravično suđenje i imovinu. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić