Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-450/10 (O. I.)
Odluka donesena 14. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Smetanje posjeda
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-450/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 450/10, rješavajući apelaciju Omera Ibrahimovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Omera Ibrahimovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 001190 09 Gž od 15. decembra 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Kalesiji broj 29 0 P 001190 08 P od 5. decembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Omer Ibrahimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sapne, kojeg zastupa Bakir Pašić, advokat iz Tuzle, podnio je 3. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 P 001190 09 Gž od 15. decembra 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 29 0 P 001190 08 P od 5. decembra 2009. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 29 0 P 001190 08 P 5. decembra 2009. godine, donesenim povodom tužbe Huseina Ibrahimovića, Mejreme Ibrahimović, Šemse Ibrahimovića, Muje Ibrahimovića, Adila Ibrahimovića i Ajiše Terzić (u daljnjem tekstu: tužitelji) protiv apelanta kao tuženog, radi smetanja posjeda, utvrđeno je da je apelant na dvije lokacije precizirane u rješenju smetao tužitelje u posljednjem mirnom i faktičkom suposjedu parcela preciziranih u rješenju, tako što je zauzeo dio posjeda tužitelja u površini od 1.400 m² i na način što je 16. marta 2008. godine žičanu ogradu koja je razdvajala navedene parcele sa parcelom broj 1890/1 šuma „Repište“ u posjedu njegovog sina Muhameda Ibrahimovića, porušio na način preciziran u rješenju a potom pobio kolje u naznačene parcele tužitelja a na drugom lokalitetu istog dana na isti način porušio žičanu ogranu koja je razdvajala parcele tužitelja broj 1884 i 1885 sa parcelom tuženog broj 1886. Rješenjem je, dosljedno navedenom, naloženo apelantu da uspostavi prijašnje stanje posjeda na način da ukloni pobijano kolje i na oba lokaliteta postavi kolje i žicu na mjesto prije rušenja, te mu se zabranjuje da ubuduće na isti ili sličan način smeta posjed tužitelja, pod prijetnjom novčane kazne, sve u roku od 15 dana. Rješenjem je apelant obavezan da tužiteljima naknadi troškove postupka u iznosu od 2.575,00 KM, sve u roku od 15 dana od dana donošenja rješenja.
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u postupku na osnovu dokaza preciziranih u rješenju, između ostalog, iskaza svjedoka, nalaza vještaka geometra i uviđaja izvršenog na licu mjesta, utvrđeno da su tužitelji bili u suposjedu mirnog i nesmetanog prava korištenja parcela preciziranih u rješenju, te da je apelant 16. marta 2008. godine, na način naveden u dispozitivu rješenja, izvršio smetanje posjeda tužitelja. Navedeno je i da je predmetna tužba primljena u sudu 15. aprila 2008. godine, dakle u roku od 30 dana iz člana 82. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, zbog čega je blagovremena. U obrazloženju je navedeno da je, shodno odredbi člana 82. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, sud udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja jer prema navedenoj odredbi sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju pri čemu nisu od utjecaja pravo na posjed, pravni osnov i savjesnost posjednika. U rješenju je, također, obrazloženo da sud nije prihvatio apelantov prigovor da su tužitelji izvršili preinaku tužbe bez njegove saglasnosti jer su tužitelji, kako je obrazložio Općinski sud, tužbenim zahtjevom tražili da se utvrdi da je apelant izvršio smetanje posjeda parcela označenih kao k.č. br. 1884 u površini od 100 m², k.č. 1885 u površini od 700 m i k.č. 1883/2 i 1890/4 u površini od 300 m². Nakon što je, kako je obrazložio Općinski sud, vještak geometar izvršio uvid i sačinio nalaz vezan za površine na kojima je smetanje učinjeno, tužitelji su precizirali tužbeni zahtjev a nisu izvršili njegovu preinaku, te tražili da se utvrdi da je apelant izvršio smetanje posjeda parcela označenih kao k.č. br. 1885, 1884 i 1890/4 u ukupnoj površini od 1.400 m², a shodno navedenom nalazu vještaka geometra. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je donio rješenje kao u dispozitivu.
4. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Rješenjem broj 29 0 P 001190 09 Gž od 15. decembra 2009. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da, suprotno navodima iz žalbe vezanim za ocjenu provedenih dokaza, Kantonalni sud smatra da je prvostepeno rješenje zasnovano na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, te da su svi izvedeni dokazi, koji su mogli biti od utjecaja na pravilno odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, pravilno ocijenjeni. Navedeno je da su neosnovani i žalbeni navodi u kojima je apelant tvrdio da sud nije sa dovoljnom pažnjom ocijenio njegov iskaz koji je dao kada je saslušan kao stranka. Kako navodi Kantonalni sud, iz stanja spisa i razloga osporenog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud uzeo u obzir i ocijenio sve dokaze koji su provedeni tokom postupka. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, činjenica da prvostepeni sud nije detaljno obrazlagao apelantov iskaz ne dovodi u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja jer je obaveza suda da obrazloži svoju odluku shodno odredbi člana 191. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) ali to znači da je sud u obavezi da iznese sve detalje i da odgovori na sva postavljena pitanja i argumente. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud dao jasne razloge za svoju odluku i da takva odluka omogućava strankama u postupku da shvate razloge zbog kojih je odluka donesena, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi o nedovoljnoj ocjeni dokaza.
5. Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da tužitelji nisu izvršili preinaku tužbenog zahtjeva nego samo preciziranje tužbenog zahtjeva, odnosno dopunu nakon provedenog vještačenja koje je izvršio vještak geometar. Navedeno je i da u slučaju da su tužitelji i izvršili preinaku tužbenog zahtjeva, ne bi bilo povrede pravila postupka jer se u slučaju ako se tuženi upusti u raspravljanje o preinačenom zahtjevu (a što je ovdje slučaj) smatra da se tuženi saglasio sa preinakom. Obrazloženo je i da je suprotno žalbenim navodima tužba podnesena u zakonom propisanom roku – 30 dana od učinjenog smetanja, jer je podnesena 15. aprila 2008. godine, a smetanje je izvršeno 16. marta 2008. godine. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani i žalbeni navodi da je prvostepeni sud trebao apelantu dosuditi troškove za odloženu raspravu zbog krivice tužitelja jer, kako je naveo Kantonalni sud, sud troškove dosuđuje na osnovu opredijeljenog zahtjeva stranaka a apelant nije tražio naknadu troškova za rasprave otkazane krivicom tužitelja. Kao neosnovane Kantonalni sud je odbio i apelantove žalbene navode da je prvostepeno rješenje neizvršivo jer je neprecizno navedena njegova obaveza budući da, kako je obrazloženo, izreka prvostepene presude sadrži detaljno navedenu apelantovu obavezu, te i da je, eventualno, neprecizna, ne bi bilo povrede odredaba ZPP jer bi u tom slučaju samo tužitelji trpjeli štetu a ne i apelant. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.
6. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da su sudovi postupali po preinačenom tužbenom zahtjevu tužitelja na koje on nije dao saglasnost jer je ZPP propisano da se preinaka tužbe može izvršiti najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave i da na preinaku treba dati saglasnost tuženi. Apelant navodi da čak i da se radi i o preinaci, nije tačan navod sudova da se on saglasio sa preinakom time što se upustio u raspravu jer je na raspravi rekao da ostaje samo pri navodima iz odgovora na tužbu. Apelant navodi i da je odluka nepravilna samim tim što je dopušteno tužiteljima da promijene tužbeni zahtjev i da traže više nego što su prvobitno tražili. Navodi i da je nepravilna odluka drugostepenog suda u dijelu u kojem je navedeno da prvostepeno rješenje nije neizvršivo i nerazumljivo jer, kako apelant navodi, izreka ne sadrži naznaku parcela niti katastarskih čestica pa ih nije moguće identificirati, kao i da je sud za vještaka odredio jedno lice a drugo je izvršilo vještačenje a da pri tom nije na spisku stalnih sudskih vještaka. Apelant smatra da se u konkretnom slučaju radilo o uređenju međa a ne o smetanju posjeda pa da su i zbog toga nepravilne odluke redovnih sudova.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja i obavezati apelanta da uspostavi ranije posjedovno stanje na predmetnim parcelama, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tom, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud razmotrio sve apelantove žalbene navode, koje on ponavlja u apelaciji, i dao razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari a u datim obrazloženjima Ustavni sud također ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić