Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-458/10 (F. E.)
Odluka donesena 14. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Kamata
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o visini stope zatezne kamate · čl. 1
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate
- Zakon o visini stope zatezne kamate
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 174
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 174
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-458/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 458/10, rješavajući apelaciju Fikreta Ešpića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fikreta Ešpića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-002054 od 10. novembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fikret Ešpić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-002054 od 10. novembra 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj Pr-1307/05 od 30. aprila 2007. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi „Harisko Company“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da apelantu isplati iznos od 15.250,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom u smislu člana 1. Zakona o visini stope zatezne kamate („Službene novine FBiH“ br. 27/98 i 51/01) počevši od dana podnošenja tužbe 6. juna 2005. godine pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.813,13 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Višak apelantovog tužbenog zahtjeva je odbijen.
3. U obrazloženju presude se navodi da je apelant bio uposlenik tuženog i da je 17. septembra 2003. godine, radeći na poslovima iskopa kanala na gradilištu tuženog, došlo do nesreće u kojoj je apelant povrijeđen. Dalje se navodi da je do nesreće došlo na taj način što tuženi kao poslodavac nije preduzeo sve mjere zaštite na radu i osigurao gradilište u skladu sa propisima koji reguliraju zaštitu na radu u građevinarstvu. U ovoj nezgodi apelant je zadobio teške tjelesne povrede u vidu prijeloma nosne zigomatične kosti lica, zbog čega je nad njim izvršen operativni zahvat, pa se apelant nalazio na bolničkom liječenju u KCU Sarajevo od 17. septembra 2003. godine do 2. oktobra 2003. godine kada je otpušten na kućno liječenje. Prema mišljenju Općinskog suda, a na osnovu izjava saslušanih svjedoka i nalaza vještaka iz oblasti zaštite na radu, za koji nalaz Općinski sud smatra da je dat objektivno i nepristrano, do teške tjelesne povrede je došlo zato što tuženi kao poslodavac nije preduzeo sve predviđene mjere zaštite na radu i nije osigurao gradilište u skladu sa propisima koji reguliraju zaštitu na radu u građevinarstvu. S obzirom na to da tuženi kao poslodavac nije postupio u skladu sa odredbama Zakona o zaštiti na radu („Službeni list SRBiH“ broj 22/90 i „Službeni list RBiH“ br. 16/92 i 13/94) i da apelant i ostali radnici nisu imali punu radnu zaštitu, prema ocjeni Općinskog suda, do nesreće na radu je došlo isključivom krivicom tuženog shodno odredbama člana
174. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službene novine FBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje, utvrđujući visinu tužbenog zahtjeva, Općinski sud je našao da je apelant u ovoj nesreći zadobio teške tjelesne povrede, a što je vidljivo iz medicinske dokumentacije i iz nalaza sudskog vještaka, za koji nalaz Općinski sud smatra da je dat objektivno i nepristrano, a na koji parnične stranke nisu imale primjedbi. Uslijed takvih povreda apelantu je, kako je naveo Općinski sud, po osnovu smanjenja opće životne sposobnosti, dosudio iznos od 7.250,00 KM, za pretrpljene fizičke bolove iznos od 5.000,00 KM, a na ime pretrpljenog straha 3.000,00 KM, pa je sud takvu odluku donio u smislu člana 200. ZOO-a. Odluku o kamatama sud je donio primjenom odredbe člana 277. ZOO-a, utvrdivši da kamate teku od dana podnošenja tužbe, tj. od 6. juna 2005. godine pa do isplate.
4. Tuženi je protiv presude Općinskog suda podnio žalbu. Presudom Kantonalnog suda broj 009-
0-Gž-07-002054 od 10. novembra 2009. godine žalba tuženog je djelimično uvažena, prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o kamatama, tako što je utvrđeno da zakonska zatezna kamata teče od 30. aprila 2007. godine, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Prema ocjeni Kantonalnog suda, Općinski sud je pravilno zaključio da je tuženi isključivo odgovoran, pravilno se pozivajući na odredbe člana 174. ZOO-a kojim je regulirano da za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njome bavi. Kako je, dakle, apelant povredu doživio na radu baveći se opasnom djelatnošću, radom na dubini od dva metra bez zaštitne opreme i obaveza tuženog da osigura mjesto na kojem se izvode radovi, to je tuženi kao poslodavac isključivo odgovoran za nastalu štetu. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je ocjenom svih relevantnih činjenica prilikom određivanja visine naknade nematerijalne štete po svim vidovima, a posebno imajući u vidu stepen umanjenja opće životne sposobnosti, intenzitet i dužinu trajanja i bolova i straha, te apelantovu životnu dob, u smislu člana 200. ZOO-a, u skladu sa kriterijima ustaljene sudske prakse, utvrdio njenu visinu. Međutim, prema mišljenju Kantonalnog suda, žalbom je osnovano prigovoreno početku toka obračuna kamata, jer se konkretni predmet odnosi na zahtjev za naknadu nematerijalne štete, pa je zatezne kamate trebalo dosuditi od dana presuđivanja, odnosno od 30. aprila 2007. godine.
5. Apelant je naveo da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kantonalni sud je iskazao pravno stajalište suprotno odluci prvostepenog suda navodeći da apelantu pripadaju zatezne kamate od 30. aprila 2007. godine kao dana donošenja prvostepene odluke. Prema apelantovom mišljenju, ovakav stav Kantonalnog suda je proizvoljan uzimajući u obzir i odredbe iz čl. 186. i 277. ZOO-a, koje Kantonalni sud nije ni ocijenio, a iz kojih proizlazi da se kod nematerijalne štete zatezna kamata dosuđuje od dana nastanka štete, a ne od dana donošenja prvostepene presude. Ovakav zaključak Kantonalnog suda u osporenoj presudi suprotan je i sudskoj praksi u Federaciji Bosne i Hercegovine. U pogledu dosuđivanja zateznih kamata usvojen je proizvoljan stav, odnosno proizvoljno su tumačene relevantne odredbe ZOO-a, čime je, prema apelantovoj ocjeni, povrijeđeno njegovo ustavno pravo na pravično suđenje. Stoga, apelant predlaže da se usvoji njegova apelacija, utvrdi povreda prava na pravičan postupak, ukine presuda Kantonalnog suda i predmet vrati istom sudu koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Vezano za apelacione navode, Ustavni sud podsjeća na to da je gotovo identično pravno pitanje, tj. utvrđivanja početka toka zakonske zatezne kamate kod nematerijalne štete, razmatrao u Odluci broj AP 1095/09 od 23. februara 2012. godine. U tački 13. ove odluke je navedeno: „[...] nasuprot apelantičinim navodima, Ustavni sud u predmetnom slučaju ne vidi ništa arbitrarno u primjeni materijalnog prava od redovnih sudova prilikom određivanja početka toka obračuna zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete od dana donošenja prvostepene presude“. Budući da je i u apelantovom slučaju kamata na iznos nematerijalne štete dosuđena od dana donošenja prvostepene odluke, Ustavni sud se poziva na navedeni stav i zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić