Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-469/10 («Šunjić-Trinex» Sarajevo)
Odluka donesena 14. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Propisano zakonom
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 456
- Zakon o parničnom postupku · čl. 448
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-469/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 469/10, rješavajući apelaciju «Šunjić-Trinex» Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Šunjić-Trinex” Sarajevo podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000997 od 7. oktobra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Šunjić-Trinex» Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Milan Malbašić advokat iz Sarajeva, podnio je 2. februara 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000997 od 7. oktobra 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda I u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PS-414/08 od 10. aprila 2003. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-314703 od 10. maja 2005. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta podnesen protiv D.D. «Ciklon» Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete u iznosu od 85.780,00 KM.
3. Općinski sud je u toku dokaznog postupka utvrdio da je apelant kao pravni slijednik Ugovorne organizacije udruženog rada «Termotehnika» Sarajevo naslijedio zakup poslovnih prostorija koje su se nalazile u Sarajevu u ul. Mjedenica broj 54 te da je zakupni odnos isticao 1. maja 1992. godine. Obzirom da se direktor apelanta nalazio na službenom putu i uslijed ratnih dešavanja se nije mogao vratiti u Sarajevo rješenjem od 29. augusta 1992. godine Opština Stari grad Sarajevo je predmetne poslovne prostorije dala na privremeno korištenje tuženom a popis stvari i opreme koje su se nalazile u navedenim poslovnim prostorijama izvršen je i konstatovan zapisnički od strane tuženog 29. augusta 1992. godine. Također je utvrđeno da je po zahtjevu apelanta od 27. maja 1996. godine tuženi predao a apelant izuzeo određene pokretne stvari iz poslovnog prostora. Općinski sud je nakon ocjene provedenih dokaza zaključio da je osnovan prigovor aktivne legitimacije te je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Naime, taj sud je istakao da je uvidom u rješenje o registraciji apelanta utvrđeno da je apelant registrovan zadnji put 10. augusta 1990. godine kao privatno preduzeće za inžinjering, unutrašnju i spoljnu trgovinu sa potpunom odgovornošću. Obzirom da apelant nije postupio u skladu sa Zakonom o preduzećima a potom Zakonom o privrednim društvima i uskladio oblik, firmu, osnovni kapital i osnivački akt sa odredbama spomenutog zakona to je došlo i do prestanka postojanja preduzeća jer isto kao pravno lice više ne postoji, pa je Općinski sud zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan.
4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da apelant osnovano u žalbi navodi da je u toku prvostepenog postupka trebalo putem vještačenja utvrditi koje stvari i opremu je tuženi vratio a koje stvari nije i kolika je vrijednost tih stvari. Međutim, kako dalje navodi sud, u konkretnom slučaju radi se o privrednom sporu u kome se shodno odredbi člana 448. prethodnog Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 42/98 i 3/99, u daljnjem tekstu ZPP) u žalbenom postupku mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi samo ako žalitelj učini vjerovatnim da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave. Apelant je u toku prvostepenog postupka predlagao vještačenje ali je od istog odustao čime nije dokazao da se radi o stvarima koje su njegovo vlasništvo niti se na drugi način mogla utvrditi visina štete. Kantonalni sud je citirao odredbu člana 7. ZPP prema kojem su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvesti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice te član 123. ZPP koja predviđa obavezu stranke da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. U konkretnom slučaju apelant nije dokazao da stvari koje su zatečene u poslovnom prostoru su njegovo vlasništvo niti da je tuženi preuzeo obavezu da čuva eventualno apelantove stvari. Opština Stari grad je rješenjem od 29. augusta 1992. godine privremeno izuzela poslovni prostor koji je koristio apelant te je sačinjen zapisnik o nađenim stvarima u prisustvu policije i direktora tuženog uz napomenu da je predmetni poslovni prostor u više navrata obijan i da su se zatečene stvari nalazile razbacane po podu. Činjenica da je tuženi u više navrata prijavio provale u poslovni prostor govore u prilog da se tuženi ponašao u skladu sa pažnjom dobrog domaćina pa ne može snositi posljedice odgovornosti za štetu apelantu koja je nastala bez njegove krivice. Apelant svojom suzdržanošću nije preduzeo razumne mjere shodno dobrim poslovnim običajima, niti se ponašao kao dobar privrednik jer su određene mjere u cilju zaštite imovine firme mogli preuzeti radnici apelanta bez obzira koliko ih je bilo. Kantonalni sud je zaključio da pravo apelanta da zahtijeva od tuženog naknadu štete zbog otuđenja pokretnih stvari ne može polaziti od stanovišta da je samo tuženi dužan da se ponaša sa potrebnom pažnjom prema dobrima apelanta. Apelant nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva pa je prvostepena presuda potvrđena ali ne iz razloga koje je dao prvostepeni sud već iz razloga koje je dao taj sud. Naime, Kantonalni sud je istakao da neusklađivanjem firme sa Zakonom o privrednim društvima apelant ne gubi aktivnu legitimaciju kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud. Privredno društvo može prestati da postoji samo otvaranjem stečaja ili provođenjem likvidacije firme što se u konkretnom slučaju nije dogodilo.
5. Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-07-000997 od 7. oktobra 2008. godine, odbijena je revizija apelanta. Odluka je donesena na osnovu člana 375. prethodnog ZPP koji se primjenjuje prema odredbi člana 456. stav 1. važećeg ZPP («Službene novine FBiH», br. 53/03, 73/05 i 19/06). Vrhovni sud se umjesto posebnog obrazloženja presude, primjenom odredbi člana 376. stav 1. prethodnog ZPP, pozvao na razloge drugostepene presude.
6. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je u apelaciji citirao sadržaj revizije koju je izjavio Vrhovnom sudu te istakao da mu je pravo na imovinu povrijeđeno «jer Vrhovni sud kao revizijski donosi presudu bez obrazloženja pozivajući se na obrazloženje Kantonalne presude što predstavlja više nego proizvoljno i neutemeljeno tumačenje i primjenu materijalnog prava».
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz razloga što se Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke pozvao na razloge presude Kantonalnog suda i na taj način proizvoljno primijenio materijalno pravo.
10. U vezi apelantovog navoda o kršenju prava na imovinu, koji se odnosi isključivo na način na koji je redovni sud primijenio materijalno pravo kada je odbio reviziju pozivajući se na obrazloženje presude drugostepenog suda, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
11. U kontekstu navedenog, a budući da apelant kao osporenu odluku isključivo navodi presudu Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da u postupanju Vrhovnog suda ne postoji nikakva proizvoljnost. Ovo stoga, što je sud sasvim jasno i nedvosmisleno naveo da postupa po odredbama čl. 375. i 376. prethodnog ZPP, koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na osnovu člana 456. stav 1. sada važećeg ZPP. Članom 376. stav 1. prethodnog ZPP je propisano da se Vrhovni sud, kad odbije reviziju, može umjesto posebnog obrazloženja presude pozvati na razloge iz prvostepene ili drugostepene presude. Stoga, imajući u vidu da su Općinski sud i Kantonalni sud u obrazloženju svojih odluka dali jasne i precizne razloge svojih stavova te dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, Ustavni sud ne smatra da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno kad je Vrhovni sud, primjenom odredbe člana 376. ZPP, odbio reviziju apelanta pozivajući se na obrazloženje presude Kantonalnog suda. (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti AP 1646/07 od 17. septembra 2009. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić