Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-472/10 (A. B.)
Odluka donesena 14. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-472/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 472/10, rješavajući apelaciju Aziza Brajlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aziza Brajlovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 009344 09 Gž od 24. septembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 P 009344 08 P od 22. maja 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Aziz Brajlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Abstata, Njemačka, podnio je 5. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 009344 09 Gž od 24. septembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 P 009344 08 P od 22. maja 2009. godine. Budući da apelacija nije ispunjavala uslove iz člana 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od apelanta je 18. oktobra 2010. godine zatraženo da dopuni apelaciju, što je on učinio 8. novembra 2011. godine. Apelant je, nakon toga, 23. februara 2012. godine dostavio još jednu dopunu apelacije.
2. Presudom Osnovnog suda broj 45 0 P 009344 08 P od 22. maja 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 45 0 P 009344 09 Gž od 24. septembra 2009. godine, utvrđeno je da su Korasa Grujičić (u daljnjem tekstu: prvotužiteljica) i Bojan Marijanović (u daljnjem tekstu: drugotužitelj) vlasnici zemljišta, bliže označenog u izreci prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), te da im je apelant dužan to pravo priznati i trpjeti da se to zemljište upiše u zemljišnu knjigu na njihova imena sa dijelom 1/1. Istom presudom odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je on vlasnik spornih nekretnina ili da mu tužitelji isplate novčanu protuvrijednost. Sudovi su obrazložili da je u postupku nesumnjivo utvrđeno da je prvotužiteljica određene sporne nekretnine naslijedila nakon smrti svoje majke Spase Perišić, a da je drugotužitelj ostale sporne nekretnine naslijedio nakon smrti svoje bake Milke Radovanović (u daljnjem tekstu: drugotužiteljeva pravna prednica), koja je bila prvotužiteljičina sestra. Dalje, nesporno je utvrđeno da su apelant i drugotužiteljeva pravna prednica zaključili ugovor o kupoprodaji određenih nekretnina 1984. godine, koji je ovjeren na sudu. Dalje, sudovi su naveli da je apelant u toku postupka tvrdio da je drugotužiteljeva pravna prednica, prilikom zaključivanja tog ugovora, apelantu prodala veću površinu zemljišta od one označene u ugovoru i da joj je on, isplatom ugovorene cijene, platio cijenu i za tu veću površinu, „ali da nije znala da su prvotužiteljica i njen muž, koji su je zastupali prilikom uspostave novog premjernog katastra, dio tog njenog zemljišta upisali na sebe na nezakonit način“. Također, apelant je tvrdio da mu je drugotužiteljeva pravna prednica prilikom zaključenja ugovora o kupoprodaji obećala „da će taj sporni dio zemljišta povratiti i nakon toga će sa tuženim sklopiti još jedan pismeni ugovor kojim će i taj dio zemljišta prenijeti na njega“, ali da „to obećanje nikada nije održala“. Međutim, ovakve apelantove tvrdnje sudovi nisu prihvatili.
3. Naime, kako je dalje obrazloženo, odredbom člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ broj 38/78), koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja ugovora o kupoprodaji između apelanta i drugotužiteljeve pravne prednice, bilo je propisano da ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo vlasništva mora biti sačinjen u pisanoj formi, a potpisi moraju biti ovjereni u nadležnom sudu. Osim toga, stavom 3. istog člana je propisano da ugovori koji su zaključeni protivno navedenoj odredbi stava 2. neće proizvoditi pravno djejstvo. Sudovi su zaključili da činjenično utvrđenje nesumnjivo pokazuje da apelant nije zaključio pisani ugovor o kupovini spornih nekretnina, te da, stoga, „njegov usmeni dogovor sa [drugotužiteljevom pravnom prednicom] o naknadnom zaključenju istog ne može predstavljati [...] pravni osnov za sticanje prava vlasništva u ovom slučaju, prema odredbi člana 38. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima“. Stoga su, kako su sudovi zaključili, neosnovani i apelantov protivtužbeni zahtjev i tvrdnja da je isplatom kupoprodajne cijene za nekretnine navedene u ugovoru o kupoprodaji on postao vlasnik i spornih nekretnina.
4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz čl. II/3.b), d), e) f), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 5, 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju ovih navoda apelant isključivo navodi da osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava i detaljno iznosi navode koje je iznosio i u toku postupka. Apelant navodi da smatra da je prvotužitejica „nezakonito prisvojila i dio sestrinog zemljišta, sve bez znanja i saglasnosti [drugotužiteljeve pravne prednice]“, te da se „lažno predstavila kao vlasnik i posjednik [spornih nekretnina], koje je svjesno prodala zainteresovanom kupcu sredinom 2006. godine, da bi sa istoimenim kupcem konačno sačinila ugovor o kupoprodaji [2008. godine]“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa navodima o kršenju prava na koja se apelant pozvao, a koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je prekršeno neko od prava na koja se apelant pozvao (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja bilo kojeg od prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava garantovanih članom II/3.b), d), e) f), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 5, 6. i 8. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i članom 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju navedenih prava očigledno (prima facie) neosnovani.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić