Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-478/10 (A. F.)

Odluka donesena 14. 02. 2013.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dioba
  • Vanparnični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-478/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 478/10, rješavajući apelaciju Amile Fočo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amile Fočo podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009 0 Gž-08-002340 od 19. novembra 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 V 033811 06 V od 31. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Amila Fočo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Edin Tabučija, advokat iz Sarajeva, podnijela je 5. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009 0 Gž-08-002340 od 19. novembra 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 V 033811 06 V od 31. januara 2008. godine.

2. Općinski sud je, odlučujući u vanparničnom predmetu predlagača Enesa i Edina Kasumagića (u daljnjem tekstu: predlagači) protiv apelantice, radi razvrgnuća zajednice nekretnina, donio Rješenje broj 65 0 V 033811 06 V od 31. januara 2008. godine, potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, kojim je izvršio razvrgnuće-etažiranje suvlasničke zajednice nekretnina upisane u zk. ul. br. LXXIV/33 k.o. Sarajevo, koja u naravi predstavlja kuću lociranu u Sarajevu, ul. Sagardžije br. 47. Navedenim rješenjem apelantici je pripao stan kao zasebna građevinska cjelina u prizemlju kuće ukupne površine 77,39 m², soba na spratu površine 24,22 m² i poslovni prostor u prizemlju kuće površine 12,92 m² (ukupno 114,53 m²). Predlagačima je pripao stan kao zasebna građevinska cjelina na spratu kuće ukupne površine 86,01 m². S ciljem ostvarenja fizičke diobe apelantica je obavezana pristupiti izradi unutrašnjeg stepeništa a predlagači su obavezani snositi troškove izrade tog stepeništa.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantica učinila nespornim navode iz prijedloga koji se tiču predmeta diobe i veličine suvlasničkih dijelova, te je istakla da se ne protivi prijedlogu za fizičku diobu nekretnine koja je, prema njenom mišljenju, moguća dogradnjom vanjskog stepeništa čijim bi se izvođenjem oformile dvije zasebne građevinske cjeline. Nakon izvedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da su predlagači i apelantica suvlasnici nekretnine koja u naravi predstavlja kuću u Sarajevu u ulici Sagardžije broj 47 (u daljnjem tekstu: predmetni objekt), koja se sastoji od prizemlja i sprata a nakon izvršenog vještačenja i potrebnog mjerenja vještak građevinske struke je istakao da dioba spornog objekta nije moguća na tri već na dvije zasebne građevinske cjeline. U svom pismenom nalazu i mišljenju vještak je iznio dvije varijante fizičke diobe predmetnog objekta vodeći pri tom računa o suvlasničkim dijelovima svih učesnika u postupku. Apelantica nije prihvatila niti jednu varijantu predloženog načina diobe, istakavši potrebu korekcije nalaza i mišljenja vještaka. Općinski sud je dalje istakao da predlagači i apelantica kao učesnici u postupku nisu postigli poravnanje o uvjetima i načinu diobe pa je sud na temelju pojedinačne ocjene dokaza kao i na temelju cjelokupnog postupka (član 166. Zakona o vanparničnom postupku FBiH) a shodno odredbama iz čl. 18, 19. i 20. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO) donio odluku kojom je izvršio etažiranje sporne nekretnine kako je bliže opisano u izreci rješenja. Navedenim odredbama je propisano da svaki suvlasnik ima pravo zahtijevati diobu stvari, zatim da suvlasnici sporazumno određuju način diobe stvari a u slučaju da o načinu diobe ne mogu postići dogovor, o tome odlučuje sud na zahtjev svakog od suvlasnika. U konkretnom slučaju, budući da predlagači i apelantica nisu postigli sporazum o načinu diobe, sud je postupio shodno odredbi iz člana 20. ZVPO-a i to na temelju nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke koji je u cijelosti prihvatio kao stručan, objektivan i nepristran. Naime, na osnovu navedenog nalaza je utvrđeno, s obzirom na vrstu, karakter, spratnost i strukturu objekta, da je moguće etažiranje stambenog objekta na dvije zasebne građevinske cjeline, pa je sud prihvatio prvu varijantu nalaza i mišljenja (opisan u izreci rješenja) jer ta varijanta predstavlja najbližu podudarnost volje stranaka a navedenim načinom diobe, prema mišljenju Općinskog suda, zadovoljeni su svi uvjeti za formiranje dvije zasebne cjeline u okviru kojih bi se zadržali postojeći ulazi u stanove i postojeće instalacije na etažama, a time izbjegli troškovi rekonstrukcije. Budući da su predlagači ovakvom podjelom dobili 10,81 m² više od dijela koji bi im pripao prema stanju upisanom u zemljišnoknjižnom izvatku, sud ih je obavezao da u cijelosti snose troškove izgradnje stepeništa za apelanticine potrebe, čime je, prema ocjeni suda, izvršena kompenzacija za dodijeljene im kvadrate.

4. Kantonalni sud je, odlučujući o apelanticinoj žalbi, donio Rješenje broj 009 0 Gž 08 002340 od 19. novembra 2009. godine, kojim je žalba odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je krenuo od činjenice da učesnici konkretnog vanparničnog postupka nisu postigli dogovor o uvjetima i načinu diobe pa se postupilo u smislu odredaba iz čl. 18. i 19. ZVPO-a na temelju kojih je sud odlučio o pravu svakog od suvlasnika. Prvostepeni sud je vodio računa da odlučuje prema najbližoj podudarnosti volje stranaka na način što je fizička dioba izvršena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka na koje vanparnične stranke nisu imale značajnijih primjedbi. Osim toga, kako je dalje obrazložio Kantonalni sud, apelantica je u svom iskazu navela da joj je prihvatljiva varijanta nalaza i mišljenja vještaka koju je prihvatio prvostepeni sud u ožalbenom rješenju, zato što joj se takvom fizičkom diobom vraća velika soba na spratu koju je koristila do 1973. godine a pravljenjem unutrašnjeg stepeništa bi bile stvorene dvije zasebne građevinske cjeline i u tom slučaju je zatražila da se unutrašnje stepenište nalazi u prostoriji pored velike sobe na spratu u okviru kvadrature od 11,00 m² koja bi joj nedostajala u odnosu na suvlasnički dio. Imajući u vidu ovakvu apelanticinu izjavu, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud u cijelosti poštovao apelanticinu volju. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, zbog čega je apelanticina žalba odbijena i prvostepeno rješenje u cijelosti potvrđeno.

5. Apelantica smatra da su joj rješenjima Kantonalnog suda i Općinskog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz čl. 13. i 14. Evropske konvencije. Apelantica smatra da je fizička dioba nekretnina izvršena bez prethodno pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno bez pravilno utvrđene veličine udjela koji prema stanju iz zk. izvatka pripada njoj i predlagačima. S tim u vezi, apelantica je istakla da prvostepeni sud nije jasno definirao u kojem dijelu predmetnog objekta će se nalaziti stepenice za pristup prostoriji na spratu koja joj je rješenjem pripala u vlasništvo i u tom smislu je istakla da njena volja nije poštovana jer je tražila da se stepenište izgradi pored te prostorije. Ovakvim postupanjima sudova, kako je istakla, predlagači su u vlasništvo dobili skoro 11 m² više od onog što im prema zemljišnim knjigama pripada a zauzvrat su obavezani da finansiraju izgradnju stepeništa, što je, s obzirom na vrijednost stepeništa i vrijednost kvadrata, neuporedivo.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se u suštini odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničeg što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Dalje, apelantica smatra da su joj osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na nediskriminaciju iz čl. 13. i 14. Evropske konvencije. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz čl. 13. i 14. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovih prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala i koristila mogućnost zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom vanparničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelanticinim uspjehom u postupku diobe nekretnina ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je u dijelu apelacije koji se tiče člana 13. Evropske konvencije apelacija također očigledno (prima facie) neosnovana. U pogledu prava na nediskriminaciju, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, stav 32). Ustavni sud primjećuje da apelantica nije dostavila nikakve argumente na kojima zasniva svoje navode o diskriminaciji. Imajući u vidu zaključak do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da je apelacija i u odnosu na član 14. Evropske konvencije također očigledno (prima facie)neosnovana.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-478/10 (A. F.) | Sudska praksa | Aktio