Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-516/10 (F. S., M. K. i D. S.)

Odluka donesena 14. 02. 2013.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-516/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 516/10, rješavajući apelaciju Fadile Slijepčević i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fadile Slijepčević, Mirele Kasumović i Danijele Slijepčević podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-001974 od 15. decembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fadila Slijepčević, Mirela Kasumović i Danijela Slijepčević (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Tuzle, koje zastupa Senad Huremović, advokat iz Tuzle, podnijele su 8. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-001974 od 15. decembra 2009. godine.

2. Odlučujući o tužbi apelantica protiv Aiše Demirović (u daljnjem tekstu: tužna) radi uspostavljanja prava služnosti puta, Općinski sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je presudu kojom je uspostavljeno trajno pravo služnosti prolaza pješice, putničkim i teretnim vozilima pristupnim putem širine četiri metra preko parcele tužene označene kao k.č. br. 3078/7 k.o. Slavinovići u korist apelantica sa dijelom 1/3, te je tužena obavezana da apelanticama, članovima porodice apelantica i drugim licima, omogući nesmetano korištenje navedenog puta radi pristupa u nekretnine apelantica, uz troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da iz izvedenih dokaza proizlazi da je suprug prvoapelantice (Fadile Slijepčević) 1983. godine kupio parcelu od tužene i na njoj se uknjižio kao vlasnik a istim ugovorom o kupoprodaji se tužena obavezala da će mu osigurati pristupni put širine četiri metra. Budući da tužena nije postupila prema toj odredbi ugovora i da apelantice već godinama ne mogu doći do svoje parcele, Općinski sud je zahtjev apelantica usvojio. U pogledu sporne činjenice koju je u postupku istakla tužena, a tiče se osnova za uspostavu stvarne služnosti puta koji je, prema njenom mišljenju, nejasan (dosjelošću ili sudskom odlukom), Općinski sud je naveo da su odredbe člana 57. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO) potpuno jasne i da se navedena odredba tiče ustanovljenja služnosti sudskom odlukom. Činjenica je, kako je dalje navedeno, da su po zaključenju kupoprodajnog ugovora 1983. godine apelantice koristile pristupni put do svoje parcele i da su to pravo izgubile zbog nekorištenja puta u periodu dužem od tri godine. Budući da sud nije vezan pravnim osnovom navedenim u tužbi, zahtjev apelantica je, prema mišljenju Općinskog suda, osnovan, te je stoga usvojen upravo na temelju odredbe člana 57. ZVPO-a i apelanticama je služnost puta preko parcele tužene ustanovljena sudskom odlukom.

3. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi tužene, donio Presudu broj 003-0-Gž-08-001974 od 15. decembra 2009. godine kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način što je tužbeni zahtjev apelantica u cijelosti odbijen. Kantonalni sud je ocijenio da je pogrešan zaključak prvostepenog suda o obavezi tužene da apelanticama osigura pristupni put, kao i zaključak o mogućnosti uspostavljanja prava služnosti, te da je stoga materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Naime, kako je dalje navedeno, iz činjeničnih navoda tužbe i navoda iznesenih tokom postupka proizlazi da su apelantice svoj tužbeni zahtjev utemeljile na tvrdnji da tužena nije ispunila ugovorenu obavezu iz ugovora o kupoprodaji od 1983. godine, te da im je uskratila korištenje pristupnog puta počevši od 2001. godine. Međutim, tužena je u toku postupka dokazala da je nekretninu označenu kao kč. br. 3078/7 k.o. Slavinovići stekla na osnovu kupoprodajnog ugovora iz 2001. godine, a tu činjenicu apelantice nisu osporavale u postupku, te da stoga nije postojala mogućnost tužene da apelanticama, u vrijeme zaključenja ugovora, osigura put preko ove nekretnine. U takvoj situaciji, kad dakle apelantice nemaju pravni osnov za zasnivanje služnosti puta, sud je mogao o njihovom tužbenom zahtjevu odlučivati samo kroz odredbe člana 59. ZVPO-a, vodeći računa o odredbama čl. 56. i 7. ZVPO-a, odnosno da se stvarna služnost može uspostaviti na način kojim se najmanje opterećuje poslužna nekretnina. Iz nalaza i mišljenja vještaka geometra proizlazi da uspostavljanje služnosti puta na parceli tužene ne bi bilo racionalno. Naime, iz skice vještaka proizlazi da je najracionalnije ustanoviti služnost puta preko susjednih parcela budući da je vještak ocijenio položaj puta i visinsku razliku od puta do parcele apelantica koja iznosi 4,08 m kao i postojanje objekata na putu (ucijevljeni bunar i željezna kapija). Zato je, prema ocjeni Kantonalnog suda, pogrešan zaključak prvostepenog suda da se apelanticama i pored navedenog utvrđenja može uspostaviti pravo služnosti puta kako je precizirano u tužbenom zahtjevu jer iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi upravo suprotno. Shodno navedenom, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud iz utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešan pravni zaključak udovoljavajući tužbenom zahtjevu apelantica a to u konkretnoj situaciji znači da je materijalno pravo potpuno pogrešno primijenjeno.

4. Apelantice smatraju da su im presudom Kantonalnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelantice se žale na kršenje prava na dom i prava na djelotvoran pravni lijek iz čl. 8. i 13. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu apelantice obrazlažu pogrešnom primjenom materijalnog prava zbog čega je, prema njihovom mišljenju, donesena potpuno nezakonita odluka, smatrajući da je odluka «nacionalistički obojena». Prema njihovom mišljenju, paušalan je zaključak Kantonalnog suda da je zbog visinske razlike puta i izgrađenih objekata na parceli tužene bilo nemoguće uspostavljanje stvarne služnosti puta, budući da pravi razlog leži u činjenici što je suprug prvoapelantice do izbijanja ratnih djelovanja bio aktivno vojno lice u bivšoj JNA. Osim toga, smatraju da je presuda Kantonalnog suda apsurdna i nezakonita jer su navedenom presudom upućene da svoje pravo mogu zahtijevati od drugih susjeda a ne od tužene, odnosno da od «gotovine prave veresiju». Kršenja prava na dom i djelotvoran pravni lijek zasnivaju na navodima koje su istakle u vezi s pravom na pravično suđenje, ne obrazlažući posebno u čemu se ogledaju eventualna kršenja ovih prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi tužene, preinačio prvostepenu presudu na način što je tužbeni zahtjev apelantica u cijelosti odbijen, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Kantonalni sud je jasno istakao da je prvostepeni sud iz utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešan pravni zaključak pogrešno primjenjujući materijalno pravo. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno obrazložio razloge zbog kojih je tužbeni zahtjev apelantica odbio pozivajući se na relevantne odredbe ZVPO-a. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantice u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljne ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelantice imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se osporenom odlukom ni na koji način ne dira u navedena prava, te da apelantice kršenje ovog prava zasnivaju na istim navodima iznesenim u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na to da je u prethodnim stavovima ove odluke zaključeno da su navodi u vezi sa pravom na pravično suđenje očigledno neosnovani, Ustavni sud smatra da apelantice nemaju «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da su apelantice imale na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje su koristile podnošenjem tužbe sudu. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukom kojom bi apelantice bile zadovoljne ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreću pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-516/10 (F. S., M. K. i D. S.) | Sudska praksa | Aktio