Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-519/10 (D. K. i M. K.)

Odluka donesena 14. 02. 2013.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
  • Pravo na imovinu
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-519/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 519/10, rješavajući apelaciju Dragutina Karana i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragutina Karana i Milana Karana, podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-09-000379 od 26. novembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragutin Karan i Milan Karan (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Novog Grada, koje zastupa Slobodan Pavić, advokat iz Novog Grada, podnijeli su 5. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-09-

000379 od 26. novembra 2009. godine.

2. Mesud Kapetanović (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) je 6. juna 2005. godine Osnovnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnio prijedlog za izvršenje protiv apelanata, radi predaje u posjed nepokretnosti koje se nalaze u Banjoj Luci u ul. Rade Vranješević broj 113, označene kao k.č. 736/11 površine 327 m² sa stambenim objektom (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), uz istovremenu isplatu tražioca izvršenja apelantima novčanog iznosa od po 104.153,84 KM. Navedeni prijedlog je utemeljen na izvršnoj ispravi – Presudi Okružnog suda broj Gž-896/02 od 22. marta 2005. godine kojom je utvrđeno da je apsolutno ništav ugovor o razmjeni nekretnina zaključen 16. avgusta 1995. godine, kojim je tražilac izvršenja apelantima dao u suvlasništvo i suposjed predmetne nekretnine a zauzvrat od apelanata dobio u posjed i vlasništvo nekretnine upisane u Vodicama na Pagu, što su apelanti dužni da priznaju i trpe da se uspostavi ranije zemljišno-knjižno stanje koje je postojalo prije zaključenja navedenog ugovora o razmjeni, uz obavezu tražioca izvršenja da apelantima isplati utvrđeni novčani iznos.

3. Postupajući po prijedlogu tražioca izvršenja, Osnovni sud je rješenjem broj I-

1634/05 od 24. juna 2005. godine dozvolio predloženo izvršenje, nakon čega su apelanti pismenim podneskom od 1. decembra 2005. godine zatražili odlaganje izvršenja. Podneskom od 8. decembra 2005. godine apelanti su predložili Osnovnom sudu da dozvoli povraćaj u pređašnje stanje, ističući da im je rješenje o izvršenju dostavljeno putem oglasne table suda te da stoga nisu bili u mogućnosti da izjave prigovor.

4. Odlučujući o prijedlogu apelanata za odlaganje izvršenja, Osnovni sud je donio Rješenje broj I-1634/05 od 23. decembra 2005. godine kojim je prijedlog apelanata odbačen kao nedozvoljen. U drugom stavu izreke navedenog rješenja odbačen je kao neuredan prijedlog apelanata za povraćaj u pređašnje stanje, jer apelanti uz prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje nisu istovremeno izvršili propuštenu radnju odnosno nisu izjavili prigovor protiv rješenja o izvršenju.

5. Predmetno izvršenje koje je dozvoljeno Rješenjem broj I-1634/05 od 24. juna 2005. godine sprovedeno je 7. februara 2006. godine.

6. Nakon toga je Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), odlučujući o reviziji apelanata protiv Presude Okružnog suda broj Gž-896/02 od 22. marta 2005. godine (izvršne isprave) donio Presudu broj Rev-461/05 od 11. decembra 2007. godine kojom je revizija usvojena i presuda Okružnog suda preinačena tako što je žalba tražioca izvršenja odbijena i potvrđena Presuda Osnovnog suda broj P-1450/00 od 5. novembra 2001. godine. Tom presudom je naime odbijen zahtjev tražioca izvršenja da se utvrdi apsolutna ništavost ugovora o razmjeni nekretnina.

7. Nakon presude Vrhovnog suda, apelanti su 7. februara 2008. godine podnijeli prijedlog za protivizvršenje protiv tražioca izvršenja i Mire i Borislava Malića (u daljnjem tekstu: učesnici) kojima je tražilac izvršenja u međuvremenu prodao predmetne nekretnine.

8. Osnovni sud je Rješenjem broj I-1634/05 od 5. juna 2009. godine odbio kao neosnovan prijedlog apelanata za protivizvršenje protiv tražioca izvršenja i učesnika.

9. Okružni sud je, odlučujući o žalbama apelanata protiv Rješenja broj I-1634/05 od 23. decembra 2005. godine i 5. juna 2009. godine, donio Rješenje broj 011-0-Gž-09-000379 od 26. novembra 2009. godine, kojim je žalba apelanata izjavljena protiv Rješenja broj I-1634/05 od 23. decembra 2005. godine djelimično uvažena i rješenje kojim je prijedlog apelanata za povraćaj u pređašnje stanje odbačen kao neuredan ukinuo i u ovom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U dijelu kojim je odbačen prijedlog apelanata za odlaganje izvršenja, žalba je odbijena i označeno rješenje potvrđeno. Žalba apelanata izjavljena protiv Rješenja broj I-1634/05 od 5. juna 2009. godine kojim je odbijen prijedlog za protivizvršenje je odbijena i označeno prvostepeno rješenje potvrđeno.

10. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da je žalbom pravilno ukazano na propuste prvostepenog suda u pogledu odluke kojom je prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje odbačen, te je u tom dijelu žalba uvažena i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Naime, prvostepeni sud je prema ocjeni Okružnog suda propustio u konkretnoj situaciji podnesak kojim je zatražen povraćaj u pređašnje stanje vratiti apelantima radi dopune, pa je predmet u ovom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U pogledu rješenja prvostepenog suda od 5. juna 2009. godine kojim je odbijen prijedlog apelanata za protivizvršenje, Okružni sud je ocijenio da je prvostepeno rješenje pravilno i zakonito, iz kojih razloga je žalba apelanata odbijena. Naime, prvostepeni sud je, utvrđujući da je tražilac izvršenja predmetne nekretnine prodao, da je sačinjen Kupoprodajni ugovor broj OV-15266/06 od 8. decembra 2006. godine, da u vrijeme navedenog prometa u odnosu na ove nekretnine u zemljišnim knjigama nije bilo zabilježbe spora te da su se učesnici uknjižili na tim nekretninama sa dijelom od po ½ , pravilno zaključio da se nisu ispunili uslovi za dozvolu protivizvršenja iz odredbe člana 54 stav 1 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). U tom smislu, Okružni sud je jasno naveo da zbog nastalih pravnih promjena na predmetnim nekretninama nije moguće naložiti tražiocu izvršenja da vrati ono što je izvršenjem dobio. Žalbenim navodima je pored toga ukazano na propust prvostepenog suda da po službenog dužnosti, po donošenju rješenja o izvršenju u zemljišnoj knjizi upiše zabilježbu izvršenja. Okružni sud je s tim u vezi istakao da je do otuđenja predmetnih nekretnina došlo na zakonom propisan način, da u zemljišnim knjigama nije bilo zabilježbe spora te da su u vrijeme prodaje učesnicima nekretnine bile upisane na tražiocu izvršenja kao prodavcu te da je do prometa nekretnina došlo na zakonit način.

11. Apelanti smatraju da im je rješenjem Okružnog suda kojim je odbijen njihov zahtjev za protivizvršenje povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek iz čl. II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13 Evropske konvencije. Povrede prava na pravično suđenje i imovinu apelanti obrazlažu pogrešnim stanovištem Okružnog suda prema kojem je promet nekretnina bio dozvoljen i jer su se desile takve pravne promjene na nekretninama (prodate) tako da tražiocu izvršenja nije moguće naložiti vraćanje onog što je prema rješenju o izvršenju primio. S tim u vezi, apelanti su naveli da je u zemljišnim knjigama morala biti upisana zabilježba spora jer je u vrijeme sprovođenja rješenja o izvršenju bio u toku postupak pred Vrhovnim sudom, a takođe i postupak o žalbi protiv rješenja o odbacivanju prijedloga za povraćaj u pređašnje stanje i odlaganje izvršenja. Osim toga, smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog odbijanja sudova da im se dozvoli protivizvršenje, jer su na taj način spriječeni u izvršenju presude Vrhovnog suda. Smatraju da su i prvostepeni i drugostepeni sud pogrešno protumačili institut protivizvršenja, budući da na predmetnim nekretninama nisu nastupile takve promjene na osnovu kojih bi bilo nemoguće vraćanje u posjed (nije došlo do propasti stvari). Osim toga, zbog neažurnosti Okružnog suda izgubio se smisao žalbe kao redovnog pravnog lijeka i time im je povrijeđeno pravo iz člana 13 Evropske konvencije..

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud prilikom ispitivanja dopustivosti predmeta, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16 Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba da djeluju vjerovatno. Shodno članu 16 stav 2 Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Odluku Ustavnog suda, broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prav budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. Imajući u vidu navode apelacije Ustavni sud primjećuje da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na to da su redovni sudovi pogrešno primijenili procesno pravo, odnosno odredbe ZIP-a. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je, u skladu s dosadašnjom praksom, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na «pitanja sadržana u Ustavu». Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

15. U kontekstu navedenog, Ustavni sud treba da utvrdi da li je ishod predmetnog izvršnog postupka koji je rezultirao osporenom odlukom bio odlučujući za ostvarivanje građanskih prava i obaveza apelanata u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da su apelanti deposedirani iz predmetnih nekretnina u februaru 2006. godine, na osnovu izvršne isprave-presude Okružnog suda kojom je utvrđeno da je ugovor o razmjeni nekretnina koji su zaključili s tražiocem izvršenja u avgustu 1995. godine apsolutno ništav. Presudom Vrhovnog suda u revizionom postupku pravosnažna presuda je ukinuta, te su apelanti predložili protivizvršenje u februaru 2008. godine o kom je prvostepeni sud odlučio u junu 2009. godine, na osnovu odredbe iz člana 54 stav 1 ZIP-a. Navedenom odredbom su regulisani razlozi za protivizvršenje, te je predviđeno da izvršenik može da traži protivizvršenje ako je izvršna isprava ukinuta. U suštini, time se „situacija“ vraća u stanje u koje je bilo prije izvršenja pravosnažne presude, što u konkretnom slučaju znači da se apelantima vrate u posjed predmetne nekretnine i tražiocu izvršenja vrati novčani iznos koji im je isplaćen. Stoga je ishod ovog postupka od presudne važnosti za ostvarivanje građanskih prava apelanata, te je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenljiv na konkretnu situaciju.

16. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je odluka redovnog suda kojim je prijedlog apelanata za protivizvršenje odbijen, za koju apelanti smatraju da nije u skladu sa zakonom i da im se ovakvim tumačenjem zakonskih odredbi onemogućava mirno uživanje posjeda. Prije svega, Ustavni sud podsjeća da su Zakonom o izvršnom postupku propisani razlozi za protivizvršenje, kao i postupak protivizvršenja. U tom smislu, Okružni sud je jasno naveo da u konkretnoj situaciji nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 54 stav 1 ZIP-a u vezi s odredbom iz člana 57 istog zakona, kojima je propisano da se prijedlog za protivizvršenje neće prihvatiti u situaciji ako je izvršni naslov ukinut, preinačen, poništen ili je na drugi način utvrđeno da je bez dejstva, ako su u pogledu onoga što je tražilac izvršenja dobio izvršenjem nastupile takve stvarne i pravne promjene da vraćanje više nije moguće. U konkretnoj situaciji, iz izvršnog naslova proizilazi obaveza apelanata da tražiocu izvršenja vrate u posjed predmetne nekretnine uz paralelnu obavezu tražioca izvršenja da apelantima isplati određene novčane iznose (iz izvršnog naslova). Iz osporenog rješenja Okružnog suda proizilazi nesporna činjenica da je rješenje o izvršenju sprovedeno i da je tražilac izvršenja prije donošenja presude Vrhovnog suda predmetne nekretnine prodao trećim licima-učesnicima. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe procesnog prava, naročito u pogledu prometa predmetnih nekretnina, njihovog statusa u zemljišnim knjigama i statusa tražioca izvršenja u vrijeme prometa. Ustavni sud cijeni da u postupanju Okružnog suda nije došlo do zloupotrebe ili proizvoljne primjene prava, niti da su postojali drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Naprotiv, Okružni sud je svoju odluku zasnovao na pozitivno-pravnim propisima, a tumačenje tih propisa, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može da se smatra proizvoljnim i ne predstavlja kršenje ustavnih prava apelanata.

17. Stoga, nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanje u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije budući da apelanit ne nudi činjenice koje bi mogle da opravdaju tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na pravično suđenje. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Apelanti ukazuju da im je odlukom Okružnog suda povrijeđeno pravo na imovinu. Iz navoda apelacije proizilazi da apelanti povredu prava na imovinu vide u činjenici da je odbijen njihov prijedlog za protivizvršenje, što upućuje da se njihovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana 6 stav 1 Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud zaključuje da je navod o kršenju ovog prava očigledno (prima facie) neosnovan.

19. U pogledu prava na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, te da navodi apelanata ne pokreću pitanja iz člana 13 Evropske konvencije. Naime, član 13 Evropske konvencije propisuje obavezu državama članicama da obezbijede pravo na djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim vlastima, svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su apelanti učestvovali u predmetnom izvršnom postupku, da su prvobitno u tom postupku imali procesnu poziciju izvršenika, da su nakon donošenja presude Vrhovnog suda dobili pravnu poziciju protivizvršilaca, te da je Okružni sud odbio njihov prijedlog za protivizvršenje zbog nastupanja stvarne i pravne promjene na stvari zbog koje vraćanje više nije moguće. S obzirom na izneseno navodi apelanata vezani za povredu prava na djelotvoran pravni lijek su paušalni, budući da su apelanti imali i koristili mogućnost podnošenja prijedloga za protivizvršenje i mogućnost izjavljivanja žalbe. Stoga se u konkretnom slučaju ne dovodi u sumnju dostupnost djelotvornog pravnog lijeka te su navodi apelanata i u tom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani

20. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-519/10 (D. K. i M. K.) | Sudska praksa | Aktio