Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-527/10 («Mira» preduzeće za proizvodnju keksa i srodnih proizvoda a.d. Prijedor)
Odluka donesena 14. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-527/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić iZlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 527/10, rješavajući apelaciju «Mira» preduzeće za proizvodnju keksa i srodnih proizvoda a.d. Prijedor na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Mira” preduzeće za proizvodnju keksa i srodnih proizvoda a.d. Prijedor podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-
000 604 od 24. novembra 2009. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Ž-08-000 126 od 12. marta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Mira» preduzeće za proizvodnju keksa i srodnih proizvoda a.d. Prijedor (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Ranko Dakić advokat iz Prijedora, podnio je 9. februara 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 604 od 24. novembra 2009. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-08-000 126 od 12. marta 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 077-0-P-06-000-
304 od 10. decembra 2007. godine, odbijen je tužbeni zahtjev Marka Papka (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio poništenje odluke o otkazu ugovora o radu broj 01-451-1-1/05 od 11. maja 2005. godine, kao nezakonitu i da se obaveže apelant da vrati tužitelja na radno mjesto direktora sektora kontrole, razvoja i investicije ili na druge poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima te da tužitelju na ime razlike plaće-radnog mjesta na kojem je radio kod apelanta i visine plaće koju sada ostvaruje isplati iznos od 24.216,10 KM za period od 1. juna 2005. godine do 31. maja 2007. godine sa zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovan. Obavezan je tužitelj da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.200,00 KM.
3. Osnovni sud je u postupku utvrdio da je tužitelj po zanimanju diplomirani inžinjer tehnologije, da je bio zaposlen kod apelanta na radnom mjestu direktora sektora kontrole, razvoja i investicija. Također je utvrđeno da je rješenjem apelanta broj 01-451/05 od 4. maja 2005. godine, pokrenut disciplinski postupak protiv tužitelja zbog teže povrede radne obaveze i da je odlukom apelanta broj 01-451-1-1/05 od 11. maja 2005. godine, tužitelju otkazan ugovor o radu jer je propustio da izvrši radnu obavezu-kontrolu ambalaže. Osim toga je utvrđeno da je tužitelj 24. maja 2005. godine, izjavio prigovor protiv odluke o otkazu ugovora o radu o kojem apelant nije odlučio, da se tužitelj u maju 2006. godine zaposlio u preduzeću «Adria» Banja Luka u kome je ostvarivao plaću nižu od one koju je imao radeći kod apelanta kao i da je prema nalazu vještaka finansijske struke izgubljena dobit tužitelja na ime neostvarene plaće u periodu od 1. juna 2005. godine do 31. maja 2007. godine iznosila 24.216,10 KM. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je zaključio da je propuštanjem da izvrši kontrolu ambalaže i nadzor pakovanja proizvoda apelanta, tužitelj počinio težu povredu radne obaveze propisane članom 66. stav 3. tačka 9. Pravilnika o radu apelanta i članom 91. stav 2. Zakona o radu Republike Srpske («Službeni glasnik RS», br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07) za koje se može dati otkaz ugovora o radu u smislu člana 113. stav 1. tačka 1. Zakona o radu, te je tužbeni zahtjev odbio nalazeći da je otkaz ugovora o radu zakonit.
4. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepene presude izjavio tužitelj Okružni sud je presudom broj 011-0-Ž-08-000 126 od 12. marta 2008. godine žalbu tužitelja uvažio, presudu Osnovnog suda broj 077-0-P-06-000-304 od 10. decembra 2007. godine preinačio tako što je utvrdio da je odluka o otkazu ugovora o radu broj 01-451-1-1/05 od 11. maja 2005. godine nezakonita te je naloženo apelantu da tužitelja vrati na radno mjesto koje je obavljao prije donošenja navedene odluke ili da ga rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima i da mu na ime naknade štete zbog nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa isplati iznos od 24. 116,10 KM za period od 1. juna 2005. godine do 31. maja 2007. godine sa kamatama i troškovima postupka u iznosima pobliže navedenim u dispozitivu presude. Odluka o troškovima sadržana u stavu II prvostepene presude je preinačena tako što je odbijen zahtjev tužene za naknadu troškova parničnog postupka.
5. Obrazlažući presudu Okružni sud je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda ali ne i njegov pravni zaključak u pogledu ocjene zakonitosti odluke o otkazu ugovora o radu. Okružni sud je istakao da je odredbom člana 104. Zakona o radu, predviđeno da radnik može podnijeti prigovor protiv odluke poslodavca kojom je povrijeđeno njegovo pravo iz radnog odnosa, odnosno zahtjev za zaštitu prava o kome poslodavac mora odlučiti u roku od 30 dana a u protivnom se smatra da je zahtjev odnosno prigovor prihvaćen. Obzirom da u konkretnom slučaju apelant nije odlučio o prigovoru tužitelja izjavljenom protiv odluke o otkazu ugovora o radu, Okružni sud je zaključio da postoji pravna pretpostavka da je prigovor usvojen te je žalbu tužitelja uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev.
6. Odlučujući o reviziji koju je protiv presude drugostepenog suda izjavio apelant, Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-08-000 604 od 24. novembra 2009. godine, reviziju odbio.
7. Obrazlažući presudu Vrhovni sud je istakao da je pravilna odluka drugostepenog suda kojom je tužbeni zahtjev tužitelja usvojio u cijelosti jer propuštanje apelanta da odluči o prigovoru protiv odluke o otkazu ugovora o radu ima za posljedicu da se u takvoj situaciji smatra da je apelant prihvatio prigovor tužitelja kako je to propisano članom 104. stav 4. Zakona o radu. U konkretnom slučaju nije relevantno da li je odluka o otkazu ugovora o radu zakonita ili ne jer je propuštanjem da odluči o prigovoru tužitelja stvorena zakonska pretpostavka da je pobijana odluka o otkazu ugovora o radu nezakonita odnosno da se prigovor usvoji.
8. Vrhovni sud je dalje istakao da neosnovano apelant ističe da je drugostepeni sud izašao iz okvira žalbenih razloga jer se žalbom nije tražila primjena člana 104. Zakona o radu. Naime, drugostepeni sud iako ispituje prvostepenu presudu samo u onom dijelu koji se napada žalbom u granicama razloga navedenih u žalbi, po službenoj dužnosti pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u smislu člana 221. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS», br. 58/03, 85/03, 74/05. 63/07 i 49/09, u daljnjem tekstu: ZPP). Odredba člana 104. Zakona o radu je materijalno pravne prirode o kojoj se vodi računa po službenoj dužnosti bez obzira da li se stranka poziva na tu odredbu ili ne. Također Vrhovni sud smatra neosnovanim revizione navode da se u postupku nisu provodili dokazi na okolnosti donošenja odluke o prigovoru tužitelja obzirom da činjenice koje nisu sporne između stranaka se ne dokazuju (član 125. ZPP). Među strankama nije bilo sporno da apelant nije odlučio o prigovoru tužitelja (apelant ni u reviziji ne tvrdi da je donio odluku o prigovoru) pa nije bilo potrebno na tu okolnost provoditi dokaze niti su stranke predlagale provođenja dokaza na ovu nespornu okolnost.
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni prava. Navodi da je drugostepeni sud ispitivao prvostepenu presudu izvan «granica navedenih u žalbi utvrdivši da je tužbeni zahtjev osnovan jer nije postupio po članu
104. Zakona o radu tj. nije odlučeno o prigovoru izjavljenom povodom odluke o otkazu ugovora o radu». Apelant je također naveo da je drugostepeni sud bez ikakvih dokaza utvrdio da nije donio odluku po prigovoru i tako povrijedio odredbu člana 7. ZPP jer je utvrdio kao dokazanu činjenicu koja uopšte nije dokazivana u toku postupku. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporene odluke a ostavi na snazi presudu Osnovnog suda.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se isključivo odnose na primjenu prava Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zašto je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da je članom 104. stav 4. Zakona o radu, (sada član 117. Zakona o radu-prečišćen tekst «Službeni glasnik RS» broj 55/07) propisano da je poslodavac dužan da odluči po zahtjevu radnika u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva a ako u tom roku ne odluči smatrat će se da je zahtjev prihvaćen te su redovni sudovi obrazložili da propuštanje apelanta da odluči o prigovoru protiv odluke o otkazu ugovora o radu ima za posljedicu da se u takvoj situaciji u smislu navedenog člana zakona smatra da je apelant prihvatio prigovor tužitelja. U vezi navoda apelanta da je drugostepeni sud izašao iz okvira žalbenih razloga jer se žalbom nije tražila primjena člana 104. Zakona o radu, Ustavni sud zapaža da je revizioni sud obrazložio da je odredba člana 104. Zakona o radu materijalno pravne prirode o kojoj se vodi računa po službenoj dužnosti u smislu člana 221. ZPP, bez obzira da li se stranka poziva na tu odredbu ili ne. Također je revizioni sud obrazložio da među strankama nije bilo sporno da apelant nije odlučio o prigovoru tužitelja protiv odluke o otkazu ugovora o radu pa nije bilo potrebno na tu okolnost provoditi dokaze u smislu člana 125. ZPP, niti su stranke predlagale provođenje dokaza na ovu nespornu okolnost. Na osnovu navedenog, Ustavni sud ukazuje da apelant u svojoj apelaciji, osim ponavljanja revizionih navoda koji su detaljno i jasno izanalizirani i obrazloženi u postupku pred Vrhovnim sudom, ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić