Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-529/10 (J. B.)

Odluka donesena 14. 02. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kolektivni ugovor
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-529/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić iZlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 529/10, rješavajući apelaciju Jasmina Bukalo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasmina Bukalo podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 011379 09 Gž od 9. decembra 2009. godine i presude Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 P 011379 09 P od 16. oktobra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jasmin Bukalo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, podnio je 8. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 011379 09 Gž od 9. decembra 2009. godine i presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 P 011379 09 P od 16. oktobra 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 45 0 P 011379 09 P od 16. oktobra 2009. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 45 0 P 011379 09 Gž od 9. decembra 2009. godine odbijen je apelant sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se obaveže Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime jubilarne nagrade isplati za navršenih 10 godina neprekidnog rada u organima uprave iznos od 572,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Odbijen je zahtjev tuženog za naknadu troškova postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da apelant nije dostavio ugovor o profesionalnoj vojnoj službi na osnovu kojeg bi se utvrdila činjenica neprekidnog rada apelanta kod tuženog u trajanju od 10 godina u periodu od 1. januara 1996. godine do 31. decembra 2005. godine. Naime, taj sud je citirao član 126. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) kojim je propisano da ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu o postojanju ove činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja, te zaključio da apelant u smislu citiranog člana snosi teret dokazivanja činjenice neprekidnog rada kod tuženog u trajanju od 10 godina. Općinski sud je također odbio tužbeni zahtjev iz razloga što apelant ni u tužbi ni nakon toga u toku postupka nije predlagao provođenje dokaza na okolnost da li je tužena u materijalnim mogućnostima da isplati jubilarnu nagradu, obzirom da je u smislu čl. 123. i 126. ZPP teret dokazivanja i te činjenice na apelantu.

4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je pravo na isplatu jubilarne nagrade apelantu kao pripadniku ranije Vojske Federacije Bosne i Hercegovine za neprekidni rad, kao materijalno pravo, koje nema karakter plaće propisano odredbom člana 28. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 23/00, u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) koji je stupio na snagu 25. juna 2000. godine a koji se na osnovu člana 168. stav 4. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» broj 13/98) primjenjuje i na pripadnike oružanih snaga Federacije Bosne i Hercegovine. Ovom odredbom Kolektivnog ugovora, kako je dalje istakao Kantonalni sud, propisano je da će se službeniku isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave u skladu sa njihovim materijalnim mogućnostima i to za 10 godina jedna prosječna mjesečna plaća. Uredbom o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće (u daljnjem tekstu: Uredba) propisani su samo uslovi, kriteriji i način ostvarivanja naknade i drugih materijalnih prava tako da se jubilarna nagrada isplaćuje u skladu sa Kolektivnim ugovorom (član 11 Uredbe), pa je Kantonalni sud zaključio da je pravo na jubilarnu nagradu ustanovljeno Kolektivnim ugovorom a Uredbom samo precizirani uslovi, kriteriji i način ostvarivanja ovog prava. Naknade i druga materijalna prava predviđena odredbom čl. 3. do 24. Uredbe prema članu 25. Uredbe u koju spada i jubilarna nagrada ostvaruje se donošenjem rješenja rukovodioca organa uprave. Kantonalni sud je istakao da se apelant prije podnošenja tužbe nije obraćao sa zahtjevom za donošenje rješenja tj. izostao je postupak u kome bi se utvrdilo da li je apelant ispunio uslove iz Uredbe i Kolektivnog ugovora, da li je i koliko neprekidno radio u organima uprave i da li je tuženi obezbjedio namjenska sredstva za isplatu ove vrste naknade. Obzirom da se apelant prije podnošenja tužbe nije obraćao sa zahtjevom rukovodiocu organa bio je u obavezi da kroz postupak dokaže da je do dana podnošenja tužbe ispunio uslov za jubilarnu nagradu tj. da je kod tuženog neprekidno radio 10. godina i da je tuženi predvidio i obezbjedio sredstva za isplatu jubilarne nagrade.

5. Za razliku od utvrđenje prvostepenog suda, Kantonalni sud je zaključio da je apelant dokazao neprekidan rad od 10. godina jer je za dokazivanje te činjenice valjan i podoban dokaz uvjerenje Federalnog zavoda za PiO Mostar iz kojeg je potvrđeno da je za apelanta upisan staž osiguranja kod tuženog od 1. januara 1996. godine do 31. decembra 2005. godine. Međutim apelant nije dokazao da na strani tuženog postoji materijalna mogućnost za isplatu ove vrste naknade s obzirom da se prema članu 28. Kolektivnog ugovora ta nagrada isplaćuje u skladu sa materijalnim mogućnostima organa uprave Obaveza dokazivanja navedene činjenice bila je na apelantu a ne na tuženom te je Kantonalni sud zaključio da apelant nije dokazao činjenice na kojima je zasnivao svoj tužbeni zahtjev.

6. Na kraju je Kantonalni sud istakao da smatra neosnovanim žalbeni prigovor apelanta da tuženi nije isticao kao razlog neisplaćivanja jubilarne nagrade lošu finasijsku situaciju i da zbog toga nije trebalo tu činjenicu dokazivati. Naime, Kantonalni sud je podsjetio da odredba člana 28. Kolektivnog ugovora kao pretpostavku za isplatu jubilarne nagrade propisuje određeni vremenski period neprekidnog rada u organima uprave i materijalnu mogućnost organa za isplatu. Obadvije pretpostavke se moraju ispuniti kumulativno i ako jedna izostane nema isplate a teret dokazivanja postojanja pretpostavki je na podnosiocu zahtjeva tj. apelantu i stoga tuženi i nije morao isticati takvu vrstu prigovora a osporavajući osnov i osnovanost tužbenog zahtjeva u odgovoru na tužbu tuženi je osporio postojanje obadva nužna uslova koja trebaju biti ispunjena da se isplati jubilarna nagrada.

7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je istakao da tuženi u odgovoru na tužbu nije osporio tužbeni zahtjev u pogledu materijalne nemogućnosti da izvrši isplatu jubilarne nagrade. Apelant je naveo presudu Općinskog i Kantonalnog suda protiv istog tuženog u kojim je jubilarna nagrada dosuđena te smatra da se radi o općepoznatoj činjenici da je tuženi u materijalnoj mogućnosti da isplati jubilarnu nagradu. Također je istakao da on ne posjeduje «posebna znanja i vještinu za utvrđivanje činjenice postojanja materijalne mogućnosti tuženog za isplatu jubilarne nagrade niti ima pravo uvida u dokumentaciju tuženog».

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Vezano za navode apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U konkretnom slučaju redovni sudovi su odbili tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan navodeći da apelant nije u smislu člana 123. stav 1. ZPP dokazao činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, odnosno nije izveo dokaze na osnovu kojih bi se utvrdilo da na strani tuženog postoji materijalna mogućnost za isplatu ove vrste naknade obzirom da se ova vrsta nagrade prema članu 28. Kolektivnog ugovora isplaćuje u skladu sa materijalnim mogućnostima organa uprave. Redovni sudovi su obrazložili da je u konkretnom slučaju primijenjen član 126. ZPP prema kojem ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Također je obrazloženo da prema članu 28. Kolektivnog ugovora kao pretpostavka za isplatu jubilarne nagrade moraju biti kumulativno ispunjene obadvije pretpostavke (određeni vremenski period neprekidnog rada u organima uprave i materijalna mogućnost organa uprave za isplatu) i ako jedna pretpostavka izostane nema isplate a teret dokazivanja postojanja pretpostavke jer na apelantu te stoga tuženi nije morao isticati takvu vrstu prigovora a osporavajući osnov i osnovanost tužbenog zahtjeva u odgovoru na tužbu osporeno je i postojanje obadva nužna uslova da se isplati jubilarna nagrada. Na osnovu navedenog, Ustavni sud ukazuje da apelant u svojoj apelaciji, osim ponavljanja žalbenih navoda koji su detaljno i jasno izanalizirani i obrazloženi u postupku pred Kantonalnim sudom, ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić