Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-535/10 (M. L.)

Odluka donesena 14. 02. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Građanski postupak
  • Smetanje posjeda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-535/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić iZlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 535/10, rješavajući apelaciju Mlađena Lazendića , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mlađena Lazendića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 P 005756 09 Gž od 20. novembra 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 75 0 P 005756 08 P od 31. augusta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mlađen Lazendić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada kojeg zastupa Mirjana Savić advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 8. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 005756 09 Gž od 20. novembra 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 005756 08 P od 31. augusta 2009. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 75 0 P 005756 08 P od 31. augusta 2009. godine koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 75 0 P 005756 09 Gž od 20. novembra 2009. godine utvrđeno je da je apelant smetao Mirka Lazendića (u daljnjem tekstu: tužitelj) u posljednjem mirnom posjedu i korištenju nekretnine pobliže označene u dispozitivu rješenja na način i u vrijeme pobliže navedeno u dispozitivu rješenja. Apelantu je naloženo da odmah a najkasnije u roku od 48 sati ukloni postavljenu žičanu ogradu sa željeznim stubovima, nekretninu dovede u prvobitno stanje i da se ubuduće drži od svakog takvog i sličnog smetanja pod prijetnjom novčanog kažnjavanja. Sastavni dio rješenja čini skica lica mjesta vještaka geodetske struke Dragana Ilića od 8. juna 2009. godine. Apelant je obavezan da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 3.180,00 KM.

3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je istakao da je među strankama nesporno da je tužitelj bio posljednji, mirni i faktički posjednik nekretnine označene kao k.č. broj 11/2 upisane u pl. broj 77 k.o. Podbrdo i da je apelant posjednik k.č. broj 11/4 upisane u pl. broj 503 k.o. Podbrdo dok je među strankama sporno da li je apelant smetao tužitelja na način i u vrijeme kako to tužitelj tvrdi. Osnovni sud je na sporne okolnosti proveo dokaz saslušanjem brojnih svjedoka, saslušanjem tužitelja i apelanta u svojstvu parnične stranke i proveo uviđaj na licu mjesta uz učešće vještaka geometra Dragana Ilića te nakon ocjene provedenih dokaza utvrdio da je apelant smetao tužitelja u posljednjem mirnom posjedu i korištenju nekretnina pobliže označenih u dispozitivu rješenja.

4. Naime, Osnovni sud je ispitivao samo dvije faktičke činjenice koje su relevantne i to posljednje stanje posjeda i smetanje tog faktičkog stanja ističući da svako drugo razmatranje pitanja koje se tiče pravne osnove, zakonitosti ili nezakonitosti posjeda su irelevantne za ovaj postupak. Osnovni sud je dalje istakao da saslušani svjedoci i apelant nisu osporili činjenicu da je apelant izvršio smetanje tužitelja na način da je na nekretnini označenoj kao k.č. broj 11/2 «Budišnica» livada, šeste klase od 300 m2 upisane u p.l. broj 77. k-o- Podbrdo dana 14. decembra 2006. godine postavio željezne stubove sa pletenom žicom u dužini od 15,80 m po širini navedene parcele a u liniji sa granicom njegove parcele označene kao k.č. broj 11/4 zvana «Budišnica» upisana u p.l. broj 503 k.o. Podbrdo i time onemogućio tužitelja da koristi nekretninu na način kako je to ranije činio. Osnovni sud je citirao odredbu člana 77. i 78. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/80 i 36/90 i «Službeni glasnik RS», broj 38/03) te pružio zaštitu prema posljednjem posjedovnom stanju i nastalom smetanju obzirom da je nesporno tužitelj bio u posjedu sporne nekretnine. Naime i sam apelant, kako je naveo sud, u svom iskazu je istakao da nije koristio spornu nekretninu, da je njegov otac za života dao tužitelju da je kosi a što ni on nije branio nakon očeve smrti a što su potvrdili i saslušani svjedoci. Obzirom da je i vještak geodetske struke utvrdio da se nekretnina označene kao k.č. broj 11/2 upisana u pl. broj 77 k.o. Podbrdo nalazi na spornoj površini, Osnovni sud je zaključio da je tužitelj u smislu člana 79. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima stekao pravo na zaštitu posjeda sporne nekretnine jer je bio posljednji mirni i faktički posjednik iste a apelant ga je smetao u posjedu.

5. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da je suprotno žalbenom navodu, tužitelj nakon izvršenog uviđaja u suštini samo precizirao tužbeni zahtjev u pogledu činjenica sa kojima nije raspolagao u momentu podnošenja tužbe te je pravilno prihvaćen precizirani tužbeni zahtjev od 1. jula 2009. godine. Okružni sud je istakao da je suprotno navodima žalbe činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno te je pravilno primijenjeno materijalno pravo. Prvostepeni sud je u smislu člana

425. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03 i 74/05 i 63/07) ograničio raspravljanje po predmetnoj tužbi samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja. Nalaz i mišljenje vještaka geometra je dat u skladu sa predmetom vještačenja, objektivan je i dat u skladu sa pravilima struke te je prvostepeni sud pravilno takvom nalazu poklonio vjeru. Obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostepeno rješenje pobija a ni razlozi na koje se pazi po službenoj dužnosti, Okružni sud je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i prvostepeno rješenje potvrdio.

6. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i ocjeni dokaza te pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je istakao da je nesporno tokom postupka utvrđeno da je spornu parcelu koju vještak geometar označava kao k.č. broj 11/2 koristio tužitelj i u vrijeme suđenja jer je u svom iskazu naveo da je pokosio sporni dio, da je on (apelant) postavio betonske stubove i žičanu ogradu iznad navedene parcele što upućuje na činjenicu da nije ni bilo smetanja posjeda. Apelant je istakao da je «samo zagradio svoje imanje postavljanjem žičane ograde i betonskih stubova koja razdvajaju njegove nekretnine i nekretnine tužitelja». Apelant je dalje naveo da je tužitelj na licu mjesta pokazao sudu da ga je smetao na parceli koja se nalazi neposredno sa lijeve strane mjesnog groblja tvrdeći da je to k.č. broj 11/2 «Budišnica» a što bi bio donji dio parcele nasuprot nalazu vještaka prema kojem se ova parcela nalazi iznad žičane ograde i ne graniči sa mjesnim grobljem i parcelom tužitelja.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U odnosu na navode apelanta koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 44/05). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svom rješenju, što je potvrdio sud na sljedećoj instanci, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. Osnovni sud je analizirajući sve predložene i provedene dokaze, logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio a druge ne i zbog čega je zaključio da je apelant smetao tužitelja u posljednjem mirnom posjedu i korištenju sporne nekretnine na način i u vrijeme pobliže navedeno u dispozitivu rješenja. Prvostepeni sud je omogućio apelantu jednako kao i tužitelju da izvede sve dokaze, ocijenio ih po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavnom sudu se takva ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

10. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-535/10 (M. L.) | Sudska praksa | Aktio