Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-536/10 (S. Ž. i P. R. iz Prijedora)
Odluka donesena 14. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ugovor o poklonu
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-536/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 536/10, rješavajući apelaciju Stanka
Žabića i Perse Radišić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stanka Žabića i Perse Radišić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 223 od 4. novembra 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-07-000287 od 7. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stanko Žabić (u daljnjem tekstu: apelant) i Persa Radišić (u daljnjem tekstu: apelantica), oboje iz Prijedora, podnijeli su 10. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 223 od 4. novembra 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-000287 od 7. decembra 2007. godine
2. Presudom Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P: 206/01 od 20. decembra 2006. godine, donesenoj povodom tužbe Petra Žabića (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanata kao tuženih, odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o poklonu zaključen između Marije Žabić rođ. Rajlić iz Prijedora i tužitelja, kojim su tužitelju darovane nekretnine preciznije označene u izreci prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), sa 1/1 dijela, te da predmetne nekretnine ne ulaze u ostavinsku masu zaostavštine iza pok. Marije Žabić rođ. Rajlić, što su apelanti dužni priznati. Također, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se utvrdi da je ništav i bez pravne važnosti Ugovor o poklonu zaključen između apelantice i apelant Ov broj 318/01 od 15. februara 2001. godine, a kojim apelantica poklanja apelantu sporne nekretnine.
3. U obrazloženju odluke je navedeno da je tužitelj u tužbi naveo da je darovnim ugovorom od 6. augusta 1987. godine, zaključenim sa darodavcem Marijom Žabić, suprugom njegovog pokojnog oca Nikole, stekao vanknjižno vlasništvo i posjed spornih nekretnina. Navodi da je po dogovoru pokojnog oca i njegove pokojne supruge Marije Žabić utanačeno da se predmetne nekretnine daruju tužitelju, tako da je sačinjen darovni ugovor između tužitelja i pokojne Marije Žabić, s tim što je tužitelj preuzeo i obavezu da je izdržava i sahrani po mjesnim običajima, što je i činio do kraja njenog života i sahranio je, a za sve to vrijeme uživao sve te nekretnine i za njih plaćao poreze, a što je nastavio i nakon njezine smrti. Dalje je tužitelj u tužbi naveo da je poslije smrti Marije Žabić apelantica, koja je sestra Marije Žabić, kao jedini nasljednik, nezakonito naslijedila navedene nekretnine i darovnim ugovorom ih prenijela na apelanta, inače tužiteljevog brata koji je ugovor o poklonu proveo kroz katastarske knjige i potom ih od tužitelja uzima u posjed, tj. svojata ih. Kako je dalje navedeno u obrazloženju presude, iz izjava parničnih stranaka kao i samih navoda u tužbi, nesporno proizlazi da je tužitelj imao obavezu da izdržava darodavca – pok. Mariju Žabić, do njene smrti kao i da je sahrani po mjesnim običajima. Osnovni sud je utvrdio da je predmetnim darovnim ugovorom Marija Žabić svoje nekretnine prenijela tužitelju u vlasništvo, s tim da se prijenos vlasništva odloži do trenutka njene smrti. S obzirom na ugovoreno pravo doživotnog uživanja nekretnina, uz obavezu tužitelja da je izdržava, odnosno pomaže do njene smrti, pa i sahrani, kako to proizlazi iz navoda parničnih stranaka, Osnovni sud je utvrdio da je prava volja stranaka bila da zaključe jedan teretni dvostrano-obavezni ugovor, koji ima elemente ugovora o doživotnom izdržavanju, a sve s obzirom na to da je ugovor o poklonu dobročini jednostrano obavezujući ugovor, kod kojeg se obaveza poklonoprimca sastoji samo u primanju poklona. Međutim, prema ocjeni Osnovnog suda, u konkretnom slučaju se radi o ugovoru o doživotnom izdržavanju sui generis za koji važe pravila za obligacionopravne ugovore, za razliku od ugovora o doživotnom izdržavanju koji je reguliran Zakonom o nasljeđivanju («Službeni list SRBiH» br. 7/80 i 15/80). Prema ocjeni Osnovnog suda, nesumnjivo je da cilj koji se želio postići ovim ugovorom jeste izdržavanje primaoca izdržavanja, tj. pokojne Marije Žabić. Kako taj cilj nije ispunjen, odnosno tužitelj nije izvršavao svoje obaveze, niti ih izdržavao do kraja života, a niti sahranio, Osnovni sud je naveo da smatra da ugovor zaključen između tužitelja i pokojne Marije Žabić ne može biti pravno valjan, u smislu odredbe člana 52. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04; u daljnjem tekstu: ZOO). Kako je apelantica kao zakonski nasljednik iza svoje pokojne sestre Marije Žabić stekla pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, to je njima mogla i raspolagati, pa i na način da ih prenese na apelanta, kako je učinjeno ugovorom o poklonu zaključenim između apelantice i apelanta.
4. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-000287 od 7. decembra 2007. godine tužiteljeva žalba je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je utvrđeno da je navedeni ugovor o poklonu pravno valjan. U obrazloženju je navedeno da je među strankama nesporno da je 1987. godine zaključen darovni ugovor između Marije Žabić kao poklonodavca i njenog pastorka -tužitelja kao poklonoprimca, kojim mu je imenovana poklonila sporne nekretnine, s tim što je zadržala pravo doživotnog uživanja na darovanim nekretninama. Navedeno je da tužitelj nije predmetni ugovor proveo kroz zemljišne knjige, iako je za to imao osnov u članu 4. ugovora, kojim je propisano da darodavac, Marija Žabić, pristaje da se na osnovu predmetnog ugovora izvrši prijenos prava vlasništva na darovanim nekretninama na tužitelja kao poklonoprimca. Okružni sud je istakao da je, s obzirom na to da navedeni darovni ugovor nije proveden u zemljišnim knjigama, nakon smrti Marije Žabić nekretnine koje su bile predmet tog ugovora je naslijedila njena sestra, odnosno apelantica koja ih je ugovorom o poklonu, koji je zaključen 15. februara 2001. godine, poklonila apelantu. Navedeno je da je predmetni ugovor zaključen između apelanata proveden u zemljišnim knjigama. Istaknuto je da je prvostepeni sud zaključio da je između tužitelja i pok. Marije Žabić zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju sui generis. Međutim, Okružni sud je istakao da su za njega, s obzirom na nesporan sadržaj darovnog ugovora od 24. jula 1987. godine, koji je zaključen između navedenih lica, neprihvatljivi razlozi prvostepenog suda o karakteru tog ugovora. Naime, iz navedenog ugovora proizlazi da darovalac daruje svoje nekretnine, bliže navedene u tački 1. predmetnog ugovora, s tim što darodavac za sebe zadržava pravo doživotnog uživanja na darovanim nekretninama. Dakle, jedino što je ona (darodavac) zadržala za sebe predmetnim ugovorom jeste pravo doživotnog uživanja darovanih nekretnina. Iz predmetnog ugovora ne proizlazi bilo kakva obaveza za daroprimca, tj. tužitelja, niti je takva obaveza mogla biti ugovorena, s obzirom na karakter darovnog ugovora, tj. radi se o ugovoru bez tereta. Kako je utvrdio Okružni sud, predmetni ugovor Marija Žabić kao darodavac nije pobijala za svoga života, te je čak ovlastila daroprimca da izvrši prijenos prava vlasništva kao najšireg prava na darovanim nekretninama na svoje ime, a to pravo je sadržano u tački 4. tog ugovora (clausula intabulandi). S obzirom na izloženo, Okružni sud je zaključio da je predmetni ugovor zaključen u skladu sa odredbama člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti («Službeni list SRBiH» br. 38/78 do 22/91), kojim je propisano da ugovor o prijenosu prava vlasništva na nekretnini mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu. Kod takvog stanja stvari, Okružni sud je zaključio da je tužiteljev tužbeni zahtjev osnovan, prije svega, u dijelu da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o poklonu, zaključen između pok. Marije Žabić kao darodavca i tužitelja kao daroprimca. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da je ugovor o poklonu predmetnih nekretnina koji je apelantica zaključila sa apelantom protivan prinudnim propisima, pa je iz tih razloga ništav, u skladu sa odredbom člana 103. stav 1. ZOO-a. S obzirom na sve izloženo, odlučeno je kao u izreci drugačijom ocjenom isprava, primjenom odredbe člana 229. tačka 2. Zakona o parničnom postupku RS («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu:
ZPPRS).
5. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 223 od 4. novembra 2009. godine, koju su apelanti primili 9. decembra 2009. godine, revizija apelanata je odbijena. Vrhovni sud je zaključio da je neosnovana tvrdnja apelanata da drugostepeni sud nije pravilno ocijenio pravnu prirodu ugovora zaključenog između Marije Zabić i tužitelja. Naime, sam ugovor, čija se kopija nalazi u spisu, naslovljen je kao darovni ugovor, a ugovorne strane kao darodavac (Marija Žabić) i daroprimac (tužitelj Petar Žabić), dok iz sadržaja ugovora ne proizlazi nikakva obaveza poklonoprimca, što predstavlja osnovnu razliku između ugovora o poklonu i ugovora o doživotnom izdržavanju. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je ugovor o doživotnom izdržavanju strogo formalni, dvostrano obvezni pravni posao čija je forma propisana odredbom člana 120. Zakona o nasljeđivanju («Službem list SRBiH» br. 7/80 i 15/80) na taj način što je određeno da taj ugovor mora biti u pismenoj formi i da ga je ovjerio sudija. U konkretnoj situaciji, ugovor je sastavljen u pismenoj formi i potpisi ugovarača su ovjereni u Osnovnom sudu, ali ih nije ovjerio sudija, kako bi se taj ugovor imao smatrati ugovorom o doživotnom izdržavanju. Iz navedenog proizlazi da je, kako i Vrhovni sud zaključuje, ugovor zaključen između Marije Žabić i tužitelja u stvari ugovor o poklonu, koji zadovoljava i uvjete propisane odredbom člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti za prijenos prava na poklonjenim nekretninama, a ne ugovor o doživotnom izdržavanju kako je to smatrao prvostepeni sud. Kako je već rečeno, prema ugovoru o poklonu tužitelj nije imao nikakvih obaveza prema Mariji Žabić kao poklonodavcu, a spriječenost da vodi računa o njoj u zadnjoj godini njenog života se ne može smatrati grubom neblagodarnošću u smislu razloga za raskid ugovora o poklonu. Konačno, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilno je drugostepeni sud zaključio da ne postoje razlozi zbog kojih ugovor o poklonu zaključen između Marije Žabić i tužitelja ne bi bio pravno valjan. S druge strane, zbog neprovođenja ugovora o poklonu zaključenog između Marije Žabić i tužitelja u zemljišnim knjigama i katastru nekretnina, poklonjene nekretnine su ostale upisane u katastru na ime Marije Žabić i na taj način ušle u njenu zaostavštinu. Naslijedila ih je apelantica kao njen jedini nasljednik iako je u trenutku otvaranja nasljedstva i vođenja ostavinskog postupka znala da su nekretnine poklonjene tužitelju i da ih on drži u posjedu što nedvosmisleno proizlazi iz njenog iskaza datog u svojstvu parnične stranke. Ovako stečenim nekretninama apelantica je raspolagala ugovorom o poklonu zaključenim 15. februara 2001. godine i ovjerenim u Osnovnom sudu pod brojem OV-318/01 od 26. februara 2001. godine u korist apelanta. Dakle, ona je poklonila nekretnine na kojima nije imala pravo vlasništva i kojima nije mogla raspolagati, što joj je bilo poznato, a što navedeni ugovor od 15. februara 2001. godine čini ništavim, u smislu člana 103. ZOO-a, kako to pravilno zaključuje drugostepeni sud u osporenoj odluci.
6. Apelanti su naveli da im je osporenim presudama Vrhovnog i Okružnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti smatraju da su sudovi nepravilno utvrdili činjenično stanje, proizvoljno primijenili materijalno pravo i napravili propuste u dokaznom postupku. Apelanti smatraju da su sudovi neosnovano osporili njihove navode jer sporni ugovor o poklonu nije proveden u katastarskim knjigama.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u pravo na imovinu apelanata bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić