Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-542/10 (M. Đ.)
Odluka donesena 14. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-542/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. veljače 2013. godine, u predmetu broj AP 542/10, rješavajući apelaciju Milike Đurića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milike Đurića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Pžp- 10-000006 od 15. siječnja 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj 087-0-Pr-08-000 203 od 7. travnja 2009. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Milika Đurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića podnio je 9. veljače 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Pžp-10-000006 od 15. siječnja 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 087-0-Pr-08-000 203 od 7. travnja 2009. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 087-0-Pr-08-000 203 od 7. travnja 2009. godine apelant je proglašen odgovornim zato što je na način i u vrijeme navedeno u izreci rješenja počinio prekršaj iz članka 236. stavak 1. točka 4. u svezi sa stavkom 2. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na putovima u BiH. Istim rješenjem apelantu je izrečena novčana kazna u visini od 100,00 KM, te određen jedan kazneni bod. Također, istim rješenjem apelant je obvezan na plaćanje troškova postupka. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je istakao da je održao usmeni pretres na kojem je saslušao svjedoke i izvršio uvid u prekršajnu prijavu, zapisnik o uviđaju, službenu zabilješku, zapisnik o utvrđivanju alkoholiziranosti apelanta kao vozača i drugog vozača koji je sudjelovao u prometnoj nezgodi, te fotodokumentaciju. Iz navedenih dokaza slijedi da je apelant u Tesliću prouzrokovao prometnu nezgodu, odnosno da je postupao protivno odredbi članka 36. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na putovima u BiH, jer je poduzeo radnju uključivanja u promet sa parkinga, a da se prethodno nije uvjerio da takvu radnju može učiniti bez opasnosti za sebe i druge, što je za krajnju posljedicu imalo prometnu nezgodu u kojoj je pričinjena manja materijalna šteta na vozilima. Zbog navedenog u apelantovim radnjama su se stekla obilježja predmetnog prekršaja, te kako ne postoje elementi koji isključuju postojanje prekršaja i prekršajne odgovornosti, to je apelantu izrekao novčanu kaznu.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Rješenje broj 013-0-Pžp-10- 000 006 od 15. siječnja 2010. godine kojim je žalbu odbio kao neutemeljenu i potvrdio prvostupanjsko rješenje. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da se, sukladno članku 61. Zakona o prekršajima, rješenje o prekršaju može pobijati zbog bitnih povreda prekršajnog postupka, zbog povrede materijalnog prava i odluci o sankciji, zaštitnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi, troškovima prekršajnog postupka i imovinskopravnom zahtjevu. Dakle, žalbom se može tražiti samo kontrola primjene pravnih propisa, a isključeno je podnošenje žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Pogotovo je bespredmetno raspravljati o novim prijedlozima za izvođenje dokaza u smislu da se provede dokaz vještačenjem prometne struke. Naime, sukladno članku 47. Zakona o prekršajima, ako okrivljeni ili ovlašteni organ namjeravaju pozvati svjedoke, oni moraju osigurati pojavljivanje svjedoka na glavnom pretresu. Svaka strana koja namjerava podnijeti bilo kakvu ispravu kao dokaz mora donijeti ispravu na usmeni pretres, a usmeni pretres neće biti odgođen ili pomjeren zbog propuštanja bilo koje strane da osigura svjedoke ili isprave, osim ako sud ne utvrdi da je propuštanje bilo potpuno izvan kontrole te strane. Zbog navedenog, apelant se ne može u žalbi pozivati na nove dokaze jer ih je bio obvezan osigurati na usmenom pretresu.
4. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant navodi da on nije skrivio prometnu nezgodu, te da je tražio prometno vještačenje, međutim, to je odbijeno. Zbog navedenog, nije mu omogućeno iznošenje činjenica i dokaza.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u svezi postavlja pitanje primjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, odnosno pitanje radi li se o «kaznenoj» optužbi protiv apelanta u smislu članka 6. Europske konvencije. Ocjena je li neka optužba «kaznena» u smislu značenja iz članka 6. Europske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obujam prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o «kaznenoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obujam prekršene norme i svrhu sankcije, radi o «kaznenoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju članak 6. Europske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. siječnja 2007. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/07, točke 21. i 22).
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni odredaba Zakona o prekršajima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje i na to da iz apelacije ne proizlaze bilo kakvi argumenti koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je apelant nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da u apelaciji nema ničega što ukazuje na «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati, odnosno da su ovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić