Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-546/10 (K. Ć.)

Odluka donesena 14. 02. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Uknjižba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-546/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 546/10, rješavajući apelaciju Kemala Ćeranića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kemala Ćeranića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-002056 od 14. januara 2010. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-000349 od 11. februara 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj DN. broj 2576/05 od 22. novembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kemal Ćeranić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, koga zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Ilidže, podnio je 11. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-002056 od 14. januara 2010. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-000349 od 11. februara 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj DN. broj 2576/05 od od 22. novembra 2006. godine.

2. Apelant je posredstvom punomoćnika 28. marta 2005. godine Zemljišnoknjižnom uredu podnio prijedlog za upis prava vlasništva na nekretninama Taipa Kočana, i to na parceli 711/16 u zk. ul. broj 2220 k.o. Hadžići, k.č. broj 708/53, upisanim u zk. ul. broj 3597 k.o. Hadžići, na osnovu Ugovora o kupoprodaji ovjerenog u Općinskom sudu u Visokom pod brojem Ov: 1994/03 od 20. maja 2003. godine.

3. Rješenjem Općinskog suda - Zemljišnoknjižni ured broj DN. broj 2576/05 od 22. novembra 2006. godine odbačen je navedeni apelantov prijedlog i određeno da se izvrši zabilježba odbijenog prijedloga u zemljišnoj knjizi. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant podnio prijedlog za upis prava vlasništva na predmetnim nekretninama, te da je od njega zatraženo 19. oktobra 2006. godine da dopuni prijedlog tako što će dostaviti uvjerenje o državljanstvu ili rješenje o stalnom boravku. S tim u vezi, Zemljišnoknjižni ured je naveo da apelant nije postupio po nalogu suda, odnosno nije dopunio prijedlog za upis prava vlasništva, pa je sud primjenom čl. 88. i 89. Zakona o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03, u daljnjem tekstu: ZVPO) i člana 43. stav 4. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH („Službene novine FBiH“ br. 19/03 i 54/04) odlučio kao u dispozitivu rješenja.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je Rješenjem broj 009-0-Gž-07-000349 od 11. februara 2009. godine odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da je apelant uz žalbu tom sudu dostavio dopise Ministarstva vanjskih poslova BiH, Ministarstva pravde BiH i Federalnog ministarstva pravde o postojanju reciprociteta između FBiH i Srbije i Crne Gore u pogledu stjecanja prava vlasništva. S tim u vezi, Kantonalni sud je obrazložio da je reciprocitet osnovni uvjet određen članom 91. Zakona o vlasničkopravnim odnosima («Službene novine FBiH» br. 6/98 i 29/03, u daljnjem tekstu: ZVPO) da bi strano lice moglo steći pravo vlasništva na nekretninama u FBiH, ali da, pored tog uvjeta, postoje i posebni uvjeti koji moraju biti ispunjeni da bi se pravo vlasništva steklo u FBiH.

5. Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-002056 od 14. januara 2010. godine odbačena je kao nedopuštena apelantova revizija izjavljena protiv drugostepenog rješenja. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da, prema Zakonu o vanparničnom postupku koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, za ovakav pravni spor nije propisan vanredni pravni lijek – revizija.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo i u prilog tome ističe dopis Federalnog ministarstva pravde u kom je jasno navedeno postojanje reciprociteta. Dalje, apelant ukazuje da je pogrešan zaključak suda da on nije dostavio dokaze da su ispunjeni uslovi iz čl. 88. ili 89. ZVPO. U vezi s tim, apelant ističe da od njega nikada nisu traženi dokazi u smislu navedenih zakonskih odredaba, odnosno da je prvostepeni sud tražio samo dokaz o državljanstvu, a ne i dokaz o obavljanju djelatnosti ili dokaz o stalnoj nastanjenosti. Apelant smatra i da je postupak u njegovom predmetu trajao nerazumno dugo, budući da je od dana podnošenja prijedloga za uknjižbu pa do donošenja prvostepene odluke čekao više od dvije godine, a isto toliko i na odluku po žalbi.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. U odnosu na primjenu člana 6. Evropske konvencije na postupke uknjižbe prava vlasništva, Ustavni sud podsjeća na to da je u predmetu broj AP 2706/06 izrazio stav da: «S obzirom na to da su garancije prava na pravično suđenje, prema praksi Evropskog suda, primjenjive u svim postupcima uknjižbe prava vlasništva, Ustavni sud će pružiti iste garancije u postupcima povodom apelacija podnesenih ovom sudu» (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2706/06 od 14. oktobra 2008. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 99/08, tač. 19-23).

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i imovinu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U vezi sa navodima predmetne apelacije, Ustavni sud podsjeća da se istim ili sličnim činjenično-pravnim pitanjem bavio u svojoj Odluci broj AP 3570/09 od 15. maja 2012. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je istakao (stav 10) da: U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da sudovi nisu odbacili zahtjev za uknjižbu zbog, kako apelant navodi, pogrešne primjene zakonskih odredaba o reciprocitetu, jer postojanje reciprociteta sudovi nisu ni doveli u pitanje, već zbog toga što apelant nije pružio dokaze da ispunjava uvjete za stjecanje vlasništva koji su predviđeni zakonom. Ustavni sud, dalje, zapaža da od apelanta nije traženo pribavljanje saglasnosti za stjecanje vlasništva, kao ni druga dokumentacija, već su sudovi utvrdili da reciprocitet postoji, ali da to ne znači da apelant ne mora ispuniti uvjete predviđene zakonom radi stjecanja prava vlasništva. Osim toga, Ustavni sud ističe da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način povrijeđeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati.

12. Također, u pogledu apelantovih navoda koji se tiču dužine trajanja predmetnog postupka, odnosno neodlučivanja u razumnom roku, Ustavni sud podsjeća na zaključak iz citirane Odluke broj AP 3570/09 u kojoj je navedeno (stav 11) da: U vezi sa apelantovim navodom da nije imao suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant propustio da sudu dostavi potrebnu dokumentaciju, čime je i sam utjecao na dužinu predmetnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija u vezi sa ovim navodima očigledno ne predstavljaju povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

13. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na stav iz citirane odluke (stav 12) da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji povreda prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o povredi ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i da je koristio zakonom propisane pravne lijekove u vanparničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u vanparničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

14. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 3570/09 u potpunosti mogu primijeniti na konkretan slučaj, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati apelantove navode, nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelant nema opravdan zahtjev u vezi sa povredom prava na koja se poziva, te da je njegova apelacija očigledno (prima facie) nedopuštena.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić