Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-558/10 (U. Z.)

Odluka donesena 14. 02. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Devizna štednja
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-558/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 558/10, rješavajući apelaciju Uzeira Zečevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Uzeira Zečevića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 001725 09 U od 17. decembra 2009. godine, Rješenja Komisije za verifikaciju računa stare devizne štednje broj 09/1-14-P-11/06 od 28. maja 2009. godine i Rješenja Agencije za finansijske, informatičke i posredničke usluge d.d. Sarajevo, Poslovnica Travnik, Ispostava Bugojno, broj 02/IAB/2009 od 14. januara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Uzeir Zečević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Mustafa Jusufbašić, advokat iz Bugojna, podnio je 12. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 001725 09 U od 17. decembra 2009. godine, Rješenja Komisije za verifikaciju računa stare devizne štednje (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 09/1-14-P-

11/06 od 28. maja 2009. godine i Rješenja Agencije za finansijske, informatičke i posredničke usluge d.d. Sarajevo, Poslovnica Travnik, Ispostava Bugojno (u daljnjem tekstu: Agencija), broj 02/IAB/2009 od 14. januara 2009. godine.

2. Rješenjem Agencije broj 02/IAB/2009 od 14. januara 2009. godine odbijen je apelantov zahtjev za verifikaciju računa stare devizne štednje uz obrazloženje da su sporna sredstva sa apelantovog jedinstvenog računa 4. novembra 2003. godine prenesena na jedinstveni račun Hamida Rustempašića, zbog čega apelant ne može raspolagati navedenim sredstvima.

3. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Komisiji koja je Rješenjem broj 09/1-14-P-11/06 od 28. maja 2009. godine žalbu odbila. U obrazloženju rješenja je navedeno da je rješenjem Agencije od 17. decembra 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Komisije od 31. augusta 2007. godine, odbijen apelantov zahtjev za verifikaciju računa stare devizne štednje nakon čega je apelant podnio tužbu Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je, prema obrazloženju Komisije, Presudom broj 06 0 U 000180 07 U od 9. jula 2008. godine uvažio apelantovu tužbu i poništio osporeno rješenje Komisije i prvostepenog organa te predmet vratio Agenciji na ponovni postupak: Navedeno je da je naloženo Agencije da u ponovnom postupku razjasni spornu činjenicu da li je apelant svoja sredstva stare devizne štednje prenio na Hamida Rustempašića, budući da je apelant to osporio prilikom podnošenja zahtjeva za verifikaciju. S tim u vezi, Komisija je obrazložila da je u ponovljenom postupku Agencija ponovno odbila apelantov zahtjev za verifikaciju stare devizne štednje, te da je Komisija, razmatrajući apelantove žalbene navode, utvrdila da je navedena odluka Agencije ispravna a žalba neosnovana. Komisija je navela da je na osnovu provedenih dokaza preciziranih u rješenju utvrdila da je apelant sredstva stare devizne štednje sa svog jedinstvenog računa 4. novembra 2003. godine prenio na jedinstveni račun Hamida Rustempašića, te da je time apelant prestao biti titular stare devizne štednje koju potražuje.

4. Komisija je, u vezi sa navedenim, obrazložila da nije nadležna da utvrđuje eventualnu grešku ili zloupotrebu prava druge pravne ili fizičke osobe prilikom prijenosa sredstava na jedinstveni račun. Naime, članom 6. stav 1. Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje (u daljnjem tekstu: Zakon) regulirano je da verifikacija predstavlja neophodan postupak kojim se identificiraju potražioci, vrši provjera iznosa na računu stare devizne štednje svakog potražioca i registriraju sva potraživanja po osnovu računa stare devizne štednje, čime se potvrđuju, a ne redefiniranju i ne raskidaju postojeća prava. Zbog navedenog, Komisija je obrazložila da tek kada nadležni organ, eventualno, utvrdi grešku ili zloupotrebu drugog lica, te poništi pravne posljedice koje su iz toga proistekle, ta komisija bi mogla drugačije riješiti ovu upravnu stvar. Navedeno je i da iz stanja spisa proizlazi da je apelant podnio prijavu nadležnom policijskom organu, te da je pokrenuo i parnični postupak s ciljem povrata spornih sredstava. Komisija je navela i da je članom 2. stav 1. Zakona propisano da se u smislu ovog zakona pod računima stare devizne štednje podrazumijevaju devizna sredstva u bankama na teritoriji BiH sa stanjem od 31. decembra 1991. godine, uključujući i kamatu obračunatu do tog datuma, a umanjena za direktne isplate banaka nakon tog datuma, za prenesena i iskorištena sredstva s jedinstvenog računa u FBiH i jedinstvenog privatizacijskog računa u RS i Distriktu i za eventualne isplate poslije 31. decembra 1991. godine po bilo kojem drugom osnovu. Imajući u vidu navedenu odredbu kao i činjenicu da je u konkretnom postupku utvrđeno da je 4. novembra 2003. godine došlo do prijenosa ukupnog iznosa stare devizne štednje sa apelantovog računa na račun druge osobe, to je, prema obrazloženju Komisije, apelantovu žalbu trebalo odbiti.

5. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom koji je Presudom broj 06 0 U 001725 09 U od 17. decembra 2009. godine tužbu odbio. U obrazloženju presude navedena je hronologija postupka, utvrđene činjenice i relevantni zakonski propisi i navedeno da je taj sud na osnovu svega navedenog zaključio da je u upravnom postupku činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i pravilno primijenjeno materijalno pravo. Kantonalni sud je obrazložio da je na okolnost spornog raspolaganja sredstvima stare devizne štednje u ponovnom postupku saslušan i apelant koji je istakao da je njegova devizna štednja još u postupku privatizacije bez njegove volje i saglasnosti prenesena na drugo lice, odnosno da ih on nije niti poklonio niti prodao, te da je podnio prijavu policijskoj stanici i tužbu Općinskom sudu radi povrata spornih sredstava. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da apelant kao podnosilac zahtjeva za verifikaciju stare devizne štednje svoje pravo zasniva na tvrdnji da je sporni prijenos sredstava sa njegovog računa nezakonito i bez njegove saglasnosti i volje prenesen na drugo lice. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, ove apelantove tvrdnje su za sada paušalne i neprihvatljive jer se tek u navedenim postupcima koja je apelant pokrenuo te tvrdnje mogu i nesporno utvrditi. Zbog toga su, kako je obrazložio Kantonalni sud, upravni organi pravilno zaključili da nisu ovlašteni provoditi istražne radnje i donositi odluke kako to traži apelant a da apelantu ostaje mogućnost da kod nadležnih organa to utvrdi i ishodi odluku koja bi predstavljala osnov za obnovu upravnog postupka za verifikaciju sredstava stare devizne štednje. Zbog navedenog, Kantonalni sud je odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu.

6. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da je preko protokola Općine Bugojno utvrđeno da je punomoć koju je navodno dao Hamidu Rustempašiću za raspolaganje spornim sredstvima falsificirana kao i da postoje nezakonitosti u radu radnika pošte. Apelant navodi da je onemogućen u podizanju obročnih iznosa jer tužiteljstvo ne može da uruči pozive falsifikatoru i korisniku apelantovih sredstava pa predlaže da Ustavni sud donese odluku kojom mu se omogućava verifikacija.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se isključivo zasnivaju na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i upravni organi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je odbijen apelantov zahtjev za verifikaciju stare devizne štednje pri tom se pozivajući na relevantne odredbe Zakona, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, osim toga, primjećuje da su nadležni upravni organi i Kantonalni sud u osporenim odlukama razmotrili sve primjedbe i argumente koje je u korist svojih tvrdnji ponudio apelant. Pri tom, Ustavni sud primjećuje da su u osporenim odlukama data detaljna i jasna obrazloženja zašto apelantovi navodi vezani za navodno falsificiranje punomoći kao i ostali navodi isticani u toku postupka, koje apelant ponavlja u apelaciji, ne mogu utjecati na drugačije rješenje konkretne upravne stvari. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi niti bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-558/10 (U. Z.) | Sudska praksa | Aktio