Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-57/10 («BENZ» DOO Jakupovci)
Odluka donesena 14. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-57/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP-57/10, rješavajući apelaciju «BENZ» DOO Jakupovci, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «BENZ» DOO Jakupovci, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 018-0-Rev-08-000 161 od 14. oktobra 2009. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-07-000 614 od 3.
oktobra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P- 1424/00 od 13. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «BENZ» DOO Jakupovci (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa zakonski zastupnik, podnio je 6. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 018-0-Rev-08-000 161 od 14. oktobra 2009. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-000 614 od 3. oktobra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P- 1424/00 od 13. decembra 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-1424/00 od 13. decembra 2006. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja Jelene Milinović (u daljnjem tekstu: prvotužiteljica), Miroslava Milinovića (u daljnjem tekstu: drugotužitelj) i Smilje Milinović (u daljnjem tekstu: trećetužiteljica) u odnosu na prvotuženog DDOR «BOBAR» Bijeljina (u daljnjem tekstu: prvotuženi). Istom presudom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja te su slijedom toga obavezani apelantov pravni prednik PP «BENZ» Jakupovci kao drugotuženi, trećetuženi Slavko Stevandić (u daljnjem tekstu: trećetuženi), četvrtotuženi Milenko Jerković (u daljnjem tekstu: četvrtotuženi) i petotuženi Bogdan Jerković (u daljnjem tekstu: petotuženi) da tužiteljima solidarno isplate štetu nastalu saobraćajnim udesom od 24. oktobra 1998. godine na magistralnom putu Gradiška – Klašnice u mjestu Jakupovci i to na ime nematerijalne štete iznose kako su precizirani u izreci presude za umanjenje opšte životne sposobnosti, za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljeni strah i za duševne bolove zbog unakaženosti, što ukupno iznosi 58.793,60 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 13. decembra 2006. godine kao dana presuđenja pa do isplate. Navedenom presudom dio tužbenog zahtjeva prvotužiteljice koji se odnosi na plaćanje rente u mjesečnom iznosu od 300 KM i na ime ispomoći trećeg lica u iznosu od 300 KM mjesečno, sve dok za to postoje zakonski uslovi ili dok ta presuda ne bude izmijenjena počev od dana nastanka štetnog događaja, kao i na ime naknade zbog uništene mogućnosti za školovanje u iznosu od 35.000,00 KM, kao i zahtjev prvotužiteljice za naknadu nematerijalne štete preko dosuđenog iznosa je odbijen kao neosnovan. Također, istom presudom su odbijeni kao neosnovani tužbeni zahtjev drugotužitelja za naknadu materijalne štete (troškova liječenja prvotužiteljice) kao i zahtjevi drugotužitelja i trećetužiteljice za naknadu nematerijalne štete na ime duševnih bolova koje trpe zbog teškog invaliditeta svoje kćerke prvotužiteljice. Dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate počev od dana dospjeća svakog obroka posebno, za rentu i naknadu za ispomoć trećeg lica pa do konačne isplate, a za neimovinsku štetu počev od dana vještačenja pa do 13. decembra 2006. godine je odbijen kao neosnovan. Navedenom presudom su obavezani tuženi - od drugotuženog do petotuženog da tužiteljima solidarno nadoknade troškove parničnog postupka kako je precizirano u izreci presude.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj K-705/99 od 4. aprila 2000. godine trećetuženi oglašen krivim za krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 186. stav 3. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZ RS) a u vezi sa članom 181. stav 3. KZ RS, te za krivično djelo iz člana 185. stav 1. KZ RS, dok su oštećeni (odnosno u predmetnom postupku tužitelji) radi ostvarivanja imovinsko pravnog zahtjeva upućeni na parnicu. Osnovni sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju šteta nastupila u saobraćajnoj nezgodi upotrebom teretnog motornog vozila kao opasne stvari čiji je vlasnik apelant, a kojim je upravljao trećetuženi, te da je predmetno vozilo bilo osigurano od odgovornosti za štetu trećim licima kod prvotuženog kao osiguravajuće kuće. Također, je utvrđeno da je prvotužena ispunila svoju zakonsku obavezu isplativši tužiteljima naknadu štete do visine sume osiguranja na koju je predmetno vozilo bilo osigurano.
4. Osnovni sud je dalje utvrdio da u konkretnom slučaju apelant i četvrtotuženi (kao vlasnik putničkog vozila koje je također učestvovalo u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi) odgovaraju za naknadu štete po principu objektivne odgovornosti kao vlasnici opasne stvari, a u skladu s odredbama člana 154. stav 2, čl. 173. i 174. i člana 178. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osnovni sud je istakao da prema navedenim odredbama šteta nastala u vezi sa opasnom stvari prema zakonskoj pretpostavci o uzročnosti smatra se da potiče od te stvari, izuzev ako se dokaže da opasna stvar nije bila uzrok štete (član 173. ZOO). Dalje je istaknuto da za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac.
5. Na osnovu provedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je trećetuženi koji je bio kod apelanta na probnom radu od 19. augusta 1998. godine na mjestu tehničkog sekretara, uzeo predmetno teretno motorno vozilo od apelanta radi privatnih potreba (da bi prevezao drva), za što nije imao putni nalog direktora apelanta, koji se za to vrijeme nalazio u inostranstvu. Osnovni sud je dalje istakao da imalac opasne stvari odgovara za štetu nastalu od nje zato što se pretpostavlja da držanjem odnosno upotrebom stvari proizvodi rizik štete po druge i što je u mogućnosti da je nadgleda i kontroliše. Dakle, kako je zaključio Osnovni sud, na štetu izazvanu opasnom stvari odgovornost se ne zasniva na krivici već na stvorenom riziku. S toga da bi oštećeni ostvario pravo na naknadu štete dovoljno je da dokaže da je pretrpio štetu i da ona potiče od opasne stvari ili opasne djelatnosti. Lice koje neovlašteno «na crno» opasnu stvar upotrebljava (u svoju ili tuđu korist) ne smatra se neovlaštenim držaocem. U smislu pravila o odgovornosti za njega odgovara imalac koji mu je stvar predao. Imalac odgovara ne samo za štetu nastalu pri upotrebi stvari «na crno» od strane lica kome je stvar povjerena da njome rukuje nego i za ostala lica u svojoj službi kojima je stvar bila dostupna. Osnovni sud je dalje istakao da ako je imalac svojom krivicom omogućio protivpravnom držaocu da se domogne opasne stvari tada odgovara solidarno s njim. Odredbom člana 177. st. 2. i 3. ZOO je propisano da se imalac stvari oslobađa odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti odnosno da se oslobađa odgovornosti djelimično ako oštećenik djelimično doprinosi nastanku štete. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je utvrdio da iako zakonski zastupnik apelanta (koji je vlasnik predmetnog teretnog vozila) nije bio u RS u vrijeme saobraćajne nezgode to ga ne oslobađa odgovornosti, jer na osnovu provedenih dokaza nije dokazao činjenicu da je preduzeo odgovarajuće mjere radi zaštite vozila od domašaja trećih lica. Naime, trećetuženi je u vrijeme saobraćajne nezgode radio na probnom radu kod apelanta i on je, kada je saslušan kao parnična stranka, istakao da svi ključevi vozila stoje u vitrini u kancelariji apelanta. Apelant je dakle držao ključeve vozila u kancelariji zakačene na dasci u vitrini koja nije zaključavana. Trećetuženi je kao tehnički sekretar sjedio u istoj kancelariji sa direktorom jer se firma apelanta sastoji samo od jedne kancelarije, te je trećetuženi imao ključ od kancelarije, a kako vitrina sa ključevima vozila nije bila zaključavana to je trećetuženi sam uzeo ključ od predmetnog kamiona da bi istim prevezao drva svojoj kući. Prema tome, kako je zaključio Osnovni sud, apelant nije preduzeo mjere radi zaštite vozila od domašaja trećih lica radi čega se ne može osloboditi odgovornosti za predmetnu saobraćajnu nezgodu.
6. Osnovni sud je dalje naveo da u konkretnom slučaju odgovornost trećetuženog čija je krivica utvrđena u krivičnom postupku proizilazi iz osnova postojanja krivice, a u smislu odredbe čl. 154. i 158. ZOO, jer je trećetuženi kao štetnik prouzrokovao štetu, pa s obzirom na to sud ga je obavezao da tužiteljima naknadi štetu koju je prouzrokovao.
7. Protiv navedene presude Osnovnog suda žalili su se tužitelji, apelant, trećetuženi, četvrtotuženi i petotuženi. Okružni sud je o žalbama odlučio presudom broj 011-0-Gž-07-000 614 od 3. oktobra 2007. godine. Navedenom presudom Okružni sud je djelimično uvažio žalbe tužitelja i prvostepenu presudu preinačio tako što su apelant i trećetuženi, četvrtotuženi i petotuženi solidarno obavezani da isplate prvotužiteljici na ime izgubljene zarade za period od 1. januara 2003. godine do 3. oktobra 2007. godine iznos od 14.700,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 3. oktobra 2007. godine do isplate, a ubuduće počev od 3. oktobra 2007. godine mjesečni iznos od 210,00 KM najkasnije do desetog u mjesecu za prethodni mjesec sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospjelosti svakog mjesečnog iznosa sve dok za to postoje zakonski uslovi ili do druge odluke suda, te da drugotužitelju na ime materijalne štete – troškova liječenja prvotužiteljice isplate iznos od 2.106,00 KM, a drugotužitelju i trećetužiteljici na ime duševnih bolova zbog naročito teškog invaliditeta njihove kćerke prvotužiteljice isplate iznos od po 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 3. oktobra 2007. godine do ispalte i da svim tužiteljima na ime troškova parničnog postupka isplate iznos od 29.725,00 KM umjesto ranijeg dosuđenog iznosa od 19.078,30 KM. Žalba tužitelja u ostalom dijelu je odbijena i prvostepena presuda u preostalom odbijajućem dijelu potvrđena. Navedenom presudom žalbe tuženih su djelimično uvažene, te je prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu tako što su apelant, treće i četvrtotuženi solidarno obavezani da prvotužiteljici naknade nematerijalnu štetu i to na ime duševnog bola zbog umanjenja životne aktivnosti, na ime pretrpljenih fizičkih bolova, zatim pretrpljenog straha i na ime duševnih bolova zbog naruženosti u iznosima koji su manji od ranije dosuđenih iznosa a na način kako je precizirano u izreci presude, dok je žalba tuženih u ostalom dijelu odbijena i prvostepena presuda u preostalom dosuđujućem dijelu je potvrđena.
8. Dopunskom presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-000 614 od 28. novembra 2007. godine odlučeno je o žalbi petotuženog na način kako su riješene žalbe ostalih tuženih, tako da je i on solidarno sa apelantom, treće i četvrtotuženim obavezan da prvotužiteljici naknadi nematerijalnu štetu kao u izreci navedene presude Okružnog suda od 3. oktobra 2007. godine.
9. U obrazloženju presude Okružni sud je između ostalog naveo da je apelant žalbenim navodima (kao i tokom prvostepenog postupka) osporio osnovu za naknadu štete tako što smatra da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je zakonski zastupnik apelanta kao vlasnik opasne stvari istu povjerio trećetuženom koji je ovu stvar neovlašteno upotrijebio, te da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da apelant nije dokazao osnov za isključenje odgovornosti u smislu odredbe člana 177. st. 1. i 3. ZOO. Okružni sud je dalje istakao da ukoliko je do protivpravnog oduzimanja opasne stvari došlo zato što je to omogućio vlasnik svojim propustima u čuvanju i nadgledanju opasne stvari on ostaje odgovoran pri čemu se mijenja osnov njegove odgovornosti, on više ne odgovara po osnovu uzročnosti za opasnu stvar već po osnovu krivice koja se ogleda u propustima da stvar čuva na način koji će isključiti protivpravno oduzimanje. Istovremeno, kako je istakao Okružni sud postoji i odgovornost lica koje se sa stvari neovlašteno poslužilo po osnovu uzročnosti za opasnu stvar. Dakle, kako je zaključio Okružni sud, između propusta apelanta u čuvanju vozila i neovlaštene upotrebe u konkretnom slučaju postoji uzročna veza, jer su propusti apelanta omogućili neovlaštenu upotrebu. Time se žalbenim navodima, kako je smatrao Okružni sud, neosnovano spori odgovornost apelanta za nastalu štetu.
10. Apelant i prvotužiteljica su podnijeli reviziju Vrhovnom sudu protiv drugostepene presude. Odlučujući o reviziji Vrhovni sud je donio presudu broj 018-0-Rev-08-000 161 od 14. oktobra 2009. godine kojom je reviziju apelanta djelimično uvažio i presudu Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-000 614 od 3. oktobra 2007. godine preinačio tako što se iznosi od 5.000,00 KM dosuđeni drugotužitelju i trećetužiteljici na ime duševnog bola zbog naročito teškog invaliditeta njihove kćerke snižavaju na iznose od po 3.500,00 KM, te iznos od 19.725,00 KM dosuđen na ime troškova parničnog postupka snižava na iznos od 18.828,43 KM. U ostalom dijelu revizija apelanta je odbijena, a revizija prvotužiteljice je odbijena u cjelini.
11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant kao vlasnik opasne stvari
– teretnog motornog vozila kojim je upravljao trećetuženi odgovoran za predmetnu štetu koja je nastala upotrebom te stvari u smislu odredbe čl. 173. i 174. ZOO jer nije uspio dokazati da je šteta nastala iz nekog drugog uzroka ili radnjom trećeg lica ili isključivo radnjom samog oštećenog a koje djelovanje on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti (član 177. st. 1. i 2. ZOO). Dalje je navedeno da je apelant vlasnik teretnog vozila koje je učestvovalo u saobraćajnoj nesreći iz koje je nastala predmetna šteta. Vozač tog teretnog vozila (trećetuženi) je u krivičnom postupku vođenom protiv njega oglašen krivim za predmetnu saobraćajnu nesreću. Pri tome nije od značaja okolnost da eventualno u nastanku saobraćajne nesreće (zbog neprilagođene brzine uslovima puta i saobraćaja) ima doprinosa petotuženog koji je upravljao putničkim motornim vozilom (vlasništvo četvrtotuženog) u kojem se nalazila prvotužiteljica, jer saglasno odredbi člana 178. stav 4. ZOO tužiteljima za pretrpljenu štetu kao trećim licima odgovaraju solidarno imaoci motornih vozila koja su izazvala saobraćajnu nesreću.
12. Vrhovni sud je dalje naveo da je trećetužni radnik apelanta bez obzira na karakter i pravnu prirodu njegovog radnopravnog statusa. Apelant nije dokazao da je trećetuženi na protivpravan način uzeo teretno vozilo što bi ga u smislu odredbe člana 175. ZOO oslobodilo odgovornosti. Šta više prema navodima apelanta i trećetuženog, trećetuženi je raspolagao ključevima predmetnog teretnog vozila i bio ovlašten da ga daje na upotrebu i drugim vozačima. Dakle, kako je zaključio Vrhovni sud, trećetuženi je imao potpunu vlast nad tim vozilom na osnovu saglasnosti i ovlaštenja apelanta (odnosno njegovog direktora) kao vlasnika opasne stvari, pa se u konkretnom slučaju ne radi o protivpravnom oduzimanju. Pored toga kada bi se i prihvatila teza apelanta da je trećetuženi u odnosu na upotrebu predmetnog vozila to vozilo neovlašteno i protivpravno upotrijebio odnosno oduzeo od apelanta, ona ne bi uticala na odgovornost apelanta za predmetnu štetu. Iz konkretne situacije može da slijedi samo zaključak da apelant nad teretnim vozilom kao opasnom stvari koja po svojoj prirodi i svojstvima može biti uzrokom štete po osnovu uzročnosti (što se i dogodilo) nije vršio ozbiljan i dovoljan nadzor iako je mogao predvidjeti mogućnost da se treće lice tom opasnom stvari posluži. Takvu mogućnost, kako je zaključio Vrhovni sud, apelant je mogao spriječiti ili potpuno otkloniti ostavljanjem ključeva na sigurno i zaštićeno mjesto a ne učiniti ih dostupnim tom trećem licu (član 177. stav 2. ZOO). Navedeno je da su suprotno revizionim navodima apelanta u obrazloženju pobijane odluke drugostepenog suda, kako je naveo Vrhovni sud, sadržani su jasni i valjani odgovori na sve njegove žalbene navode koji su zasnovani na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (upotpunjenom održavanjem rasprave pred drugostepenim sudom) i relevantnim materijalno pravnim propisima koje je u svemu usvojio i Vrhovni sud.
13. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Istakao je da su redovni sudovi pogrešno i proizvoljno primijenili propise kojima se reguliše odgovornost imaoca opasne stvari i oslobođenje od te odgovornosti. Sudovi su po mišljenju apelanta proizvoljno tumačili propise kada su utvrdili da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti čl. 175. i 177. stav 2. ZOO. Apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o subjektivnoj protupravnosti zbog povrede ugovornog odnosa koji je postojao između radnika i poslodavca. Radnik, odnosno trećetuženi se protupravno poslužio opasnom stvari poslodavca – apelanta kao kod njega zaposlena osoba koja je prema postojećem ugovornom odnosu bila ovlaštena da nadgleda opasnu stvar, a ne da se njome služi.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
17. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom parničnom postupku provedenom na tri sudske instance utvrdili da je apelant zajedno sa ostalim optuženim solidarno odgovoran za štetu koja je nastala u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi i to kao imalac opasne stvari. Pri tome, kako dalje zapaža Ustavni sud, obrazloženja osporenih odluka ne sadrže elemente proizvoljnosti jer sadrže argumentirano i jasno obrazloženje da u konkretnom slučaju apelant kao imalac opasne stvari nije vršio ozbiljan i dovoljan nadzor iako je mogao predvidjeti mogućnost da se treće lice tom opasnom stvari posluži, utvrdivši apelantovu odgovornost prema relevantnim odredbama čl- 173. i 174: ZOO. Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić