Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-573/10 (S. S.)

Odluka donesena 14. 02. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivično djelo
  • Troškovi postupka
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-573/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić iZlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 573/10, rješavajući apelaciju Slaviše Samardžije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slaviše Samardžije podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 K 001986 09 KŽK od 9. novembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slaviša Samardžija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rogatice, podnio je 10. februara 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 K 001986 09 KŽK od 9. novembra 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 K 001986 05 K od 26. januara 2009. godine apelant, M.I, M.D. i V.K. oglašeni su krivim zbog krivičnog djela otmice iz člana 165. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik RS», br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06 i 73/10, u daljnjem tekstu: KZ RS) u vezi sa članom 23. istog zakona te su osuđeni na kazne zatvora i to apelant na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine a ostali optuženi na kazne zatvora od po jednu godinu. Optuženi D.B. za isto krivično djelo na osnovu člana 290. tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS», 100/09-prečišćen tekst, u daljnjem tekstu: ZKP ) oslobođen je od optužbe a oštećena Z.P. je sa imovinsko pravnim zahtjevom upućena na parnicu.

3. Odlučujući o žalbama Okružnog tužilaštva Istočno Sarajevo, apelanta, optuženog M.D. te punomoćnika oštećene, Okružni sud je uvažio žalbe i rješenjem broj 89 0 K 001986 09 KŽ od 7. jula 2009. godine, ukinuo prvostepenu presudu i odredio održavanje pretresa pred tim sudom.

4. Okružni sud je nakon održanog pretresa presudom broj 89 0 K 001986 09 KŽK od 9. novembra 2009. godine apelanta, M.I, D.M. i V.K. oglasio krivim što su 12. februara 2005. godine u Sokocu, ul. Aćima Babića na način pobliže naveden u dispozitivu presude obmanom i silom odveli Z.P. u namjeri da je prinude da nešto učini a djelo izvršili teškom tjelesnom povredom čime su počinili krivično djelo otmice iz člana 165. stav 2. KZ RS u vezi sa članom 23. KZ RS te su primjenom čl. 28. i

32. KZ RS osuđeni i to apelant na kaznu zatvora od dvije godine i tri mjeseca a ostali optuženi na kazne zatvora od po jednu godinu i šest mjeseci. Na osnovu člana 99. stav 1. ZKP apelant i ostali optuženi su obavezani da nadoknade troškove krivičnog postupka u iznosu od po 3.627,00 KM. Optuženi D.B. za isto krivično djelo na osnovu člana 290. tačka v) ZKP oslobođen je od optužbe a na osnovu člana 108. stav 3. ZKP oštećena Z.P. je sa imovinsko pravnim zahtjevom za naknadu štete upućena na parnicu.

5. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je shodno odredbi člana 323. stav 2. ZKP prihvatio kao dokazni materijal sve dokaze izvedene pred Osnovnim sudom a potom neposredno saslušao vještaka medicinske struke dr. Hamzu Žujo pa je na osnovu ocjene svih dokaza utvrdio činjenično stanje kao u dispozitivu presude. Činjenično utvrđenje zasnovano je na brojnim dokazima kako optužbe tako i odbrane koji su izvedeni na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom i koji su pravilno ocijenjeni na način koji propisuje član 287. stav 2. ZKP. U konkretnom slučaju se radi o iskazima svih saslušanih svjedoka, uključujući i iskaze optuženih datih u svojstvu svjedoka te o materijalnim dokazima. Okružni sud je posebno naglasio da je prvostepeni sud dao valjanu argumentaciju zašto ne prihvata pojedine iskaze saslušanih svjedoka kako optužbe tako i odbrane, odnosno zašto ih nije posebno cijenio, iznoseći stav da iskazi svjedoka G.I, M.P, Ž.F, A.Ž, N.T. i D.C. nisu od velikog uticaja za rasvjetljavanje krivičnog djela i više se odnose na manje bitne detalje događaja.

6. Obzirom da je odbrana iznosila argumentaciju da nije dokazano koliko je kod oštećene Z.P. slomljeno rebara i koja su to rebra uz tvrdnju da se radi o prelomu jednog rebra koja povreda joj daje karakter obične tjelesne povrede, te kako su na tu okolnost u prvostepenom postupku data tri različita mišljenja, Okružni sud je na navedenu okolnost saslušao vještaka dr. Hamzu Žujo koji je svojim dodatnim mišljenjem u potpunosti rasvijetlio iznesene dileme a koje mišljenje i sud prihvata. Navedeni vještak je bez dileme prihvatio otpusnu i glavnu dijagnozu Kliničkog centra Istočno Sarajevo i tvrdnju da se radi o prelomu osmog i devetog rebra sa desne strane i šestog rebra sa lijeve strane a ne kako je izneseno u otpusnom pismu Opće bolnice u Sarajevu da se radi o prelomu samo petog rebra ostajući pri zaključku o karakteru povrede tj. da je u pitanju teška tjelesna povreda.

7. Okružni sud je u vezi žalbenih prigovora o načinu na koji su prezentirane radnje svakog od optuženih kao saizvršilaca, posebno s aspekta vinosti, istakao da je prvostepena presuda u tom dijelu dala pravilnu ocjenu iznoseći precizno i jasno radnje svakog optuženog kao saizvršioca djela (strana šest-posljednji pasus) koje u svojoj ukupnosti čine radnju izvršenja krivičnog djela koje je apelantu i ostalim optuženim stavljeno na teret. Dato je dovoljno i argumenovano obrazloženje o psihičkom odnosu apelanta i ostalih optuženih prema djelu odnosno o umišljaju i namjeri svakog od optuženih kao saizvršilaca s obzirom da svaki odgovara u granicama svojih radnji i granicama svog umišljaja.

8. Okružni sud je dalje istakao da je nakon ocjene svih dokaza našao utvrđenim da su se u radnjama apelanta i ostalih optuženih stekla obilježja krivičnog djela otmice iz člana 165. stav 2. KZ RS u vezi sa stavom 23. istog zakona. Naime, nesporno je dokazano na koji način su apelant i ostali optuženi obmanuli oštećenu u vezi odvođenja u Policijsku stanicu i razloge za odvođenje predstavljanjem optuženog V.K. kao policajca, način na koji je oštećena ušla u vozilo te odlaska sviju u nepoznatom pravcu sa vozilom a zatim dolazak u napuštenu vikendicu, zadržavanje na tom mjestu pa do vraćanja oštećene i izbacivanja iz vozila u polu golom stanju i vezanu. Dokazanost navedenih činjenica proizilazi ne samo iz iskaza svjedoka–oštećene Z.P. i svjedoka K.R. več i iz iskaza optuženih datih u svojstvu svjedoka koji ničim nisu osporene niti ih je odbrana na pretresu osporavala. I činjenice u odnosu na povrjeđivanje oštećene, odnosno način povrjeđivanja i radnje koje su apelant i ostali optuženi preduzimali a koje su za posljedicu imale nastanak povrede kod oštećene su također u potpunosti utvrđene prvenstveno na osnovu iskaza oštećene, nalaza i mišljenja o izvršenom vještačenju povreda, fotodokumentacije i drugih materijalnih dokaza.

9. Okružni sud je cijeneći opšta pravila o odmjeravanju kazne propisana odredbom člana 37. stav

1. KZ RS našao da su izrečene kazne zatvora apelantu i ostalim optuženim po prvostepenoj presudi preblago odmjerene pa im je za predmetno krivično djelo izrekao kazne zatvora kao u izreci nalazeći da tako izrečene kazne predstavljaju potrebnu mjeru kazne sa aspekta ostvarenja svrhe kažnjavanja kako u segmentu preventivnog djelovanja tako i u segmentu vaspitnog uticaja da u buduće ne čine krivična djela.

10. Na osnovu člana 99. stav 1. ZKP apelant i ostali optuženi su obavezani da naknade troškove krivičnog postupka i to po 3.627,00 KM od ukupnih troškova koji iznose 14.494,00 KM a koji se sastoje od troškova svjedoka C.D. i G.I. u iznosu od po 256,00 KM, svjedoka S.M. u iznosu od 64,00 KM, troškove branilaca po službenoj dužnosti u iznosu od 13.310,00 KM, troškove vještaka dr. Hamze Žujo u iznosu od 308,00 KM te vještaka Veselke i Slobodana Bjelaković u iznosu od po 150,00 KM. Obzirom da podatci krivičnog postupka ne pružaju dovoljno pouzdan osnov ni za potpuno ni za djelomično presuđenje, oštećena je sa imovinsko pravnim zahtjevom za naknadu štete upućena na parnicu.

11. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da je sud zanemario brižljivo ocijeniti dokaze prvenstveno dokaz provedenog vještačenja od strane vještaka dr. Hamze Žuje obzirom na postojanje dileme oko broja prelomljenih rebara kod oštećene. Prihvatanje pismenog nalaza vještaka proizvodi situaciju nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa kako navodi apelant i pogrešne primjene materijalnog prava «jer su tri slomljena rebra teška tjelesna povreda dok jedno ili dva ne bi bila teška tjelesna povreda pa ne bi postojao uslov za kvalifikaciju stava 2 krivičnog djela». Optužba nije dokazala bez razumne sumnje postojanje teške tjelesne povrede pa sud nije mogao zasnovati uvjerenje da je odlučna činjenica-broj polomljenih rebara bez sumnje dokazana. Smatra da u obrazloženju presude nije detaljno naveden sadržaj nalaza vještaka te da se obrazloženje zasniva na nerazumljivim i nesaglasnim razlozima sa sadržajem zapisnika. Apelant je istakao da je priznao radnju otmice ali su «očigledno dobrovoljno pustili na slobodu oštećenu o čemu se sud nije izjasnio u obrazloženju». Smatra da je Okružni sud faktički razmatrao žalbu oštećene iako je žalba oštećene trebala biti odbačena jer se «isključivo može podnijeti zbog odluke o troškovima i imovinsko pravnom zahtjevu». Apelant je također istakao da sud nije obrazložio kakvi su to troškovi svjedoka i branioca po službenoj dužnosti pa povredu vidi «u odluci suda o troškovima postupka jer je obavezivanjem na snošenje troškova postupka sud počinio bitnu povredu postupka». Na kraju je naveo da je proizvoljna primjena prava imala štetne posljedice i za njegovu imovinu.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što je, po njegovom mišljenju, redovni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, pogrešno ocijenio izvedene dokaze te proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

16. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je redovni sud u osporenoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo i da je krivično odgovoran za izvršenje istog. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud odlučujući o žalbama uvažio žalbe, rješenjem ukinuo prvostepenu presudu i odredio održavanje pretresa pred tim sudom te shodno relevantnim odredbama ZKP prihvatio kao dokazni materijal sve dokaze izvedene pred prvostepenim sudom (saslušanje velikog broja svjedoka, saslušanje optuženih u svojstvu svjedoka, uvid u materijalnu dokumentaciju kao što su zapisnici o uviđaju, izvještaj o krim. tehničkom pregledu lica mjesta, fotodokumentaciju lica mjesta, medicinsku dokumentaciju, nalaze i mišljenja vještaka medicinske struke i dr.) a potom i neposredno proveo dokaz saslušanjem vještaka medicinske struke dr. Hamza Žujo. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da su apelant i ostali optuženi na način i u vrijeme pobliže opisano u dispozitivu presude počinili krivično djelo otmice iz člana 165. stav 2. KZ RS u vezi sa članom 23. istog KZ RS. Za naprijed navedeno utvrđenje kao i za pitanje pravne kvalifikacije predmetnog krivičnog djela sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu otmice.

17. U vezi navoda apelanta da u osporenoj presudi nije brižljivo cijenjen dokaz provedenog vještačenja od strane vještaka dr. Hamze Žuje obzirom na postojanje dileme oko broja prelomljenih rebara kod oštećene, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizilazi upravo suprotno. Naime, Okružni sud je u obrazloženju odluke naveo da su u pogledu povrjeđivanja oštećene u prvostepenom postupku data tri različita nalaza te je na navedenu okolnost neposredno saslušan vještak dr. Hamza Žujo koji je svojim dodatnim mišljenjem u potpunosti rasvijetlio iznesene dileme a koje mišljenje je taj sud prihvatio. Okružni sud je obrazložio da je navedeni vještak bez dileme prihvatio otpusnu i glavnu dijagnozu Kliničkog centra Istočno Sarajevo i tvrdnju da se radi o prelomu osmog i devetog rebra sa desne strane i šestog rebra sa lijeve strane a ne kako je izneseno u otpusnom pismu Opće bolnice u Sarajevu da se radi o prelomu samo petog. rebra ostajući pri zaključku o karakteru povrede tj. da je u pitanju teška tjelesna povreda. Također je Okružni sud obrazložio da je činjenicu povrjeđivanje oštećene odnosno način povrjeđivanja i radnje koje su apelant i ostali optuženi preduzimali a koji su za posljedicu imali nastanak povreda kod oštećene utvrđene ne samo na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, iskaza oštećene Z.P. i svjedoka R.K. več dokazanost činjenica proizilazi i iz iskaza optuženih datih u svojstvu svjedoka a koje iskaze odbrana nije osporavala pred tim sudom. Okružni sud je obrazložio da je prvostepeni sud dao valjanu argumentaciju zašto nije prihvatio pojedine iskaze saslušanih svjedoka kako optužbe tako i odbrane odnosno zašto ih nije posebno cijenio, iznoseći stav da iskazi svjedoka G.I., M.P, Ž.F, A.Ž, N.T i D.C, nisu od velikog uticaja za rasvjetljavanje krivičnog djela i više se odnose na manje bitne detalje događaja.

18. U vezi navoda apelanta da sud nije dovoljno obrazložio odluku o troškovima postupka i da je na taj način počinio povredu postupka, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud odluku o troškovima donio u smislu člana 99. stav 1 ZKP kojim je propisano da kada sud optuženog oglasi krivim izreći će u presudi da je dužan da naknadi troškove krivičnog postupka a suprotno navodima apelanta, naveo koliki su troškovi te jasno i precizno obrazložio od čega se sastoje ti troškovi i koliko pojedinačno iznose. Također Ustavni sud zapaža da je žalba oštećene razmatrana samo u okviru dozvoljenih žalbenih navoda koji se odnose na imovinsko pravni zahtjev pa je Okružni sud u smislu člana 108. stav 3. ZKP oštećenu sa imovinsko pravnim zahtjevom za naknadu štete uputio na parnicu obzirom da podatci krivičnog postupka pred tim sudom ne pružaju pouzdan osnov ni za potpuno a ni djelomično presuđenje u pogledu imovinsko pravnog zahtjeva.

19. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dato obrazloženje redovnog suda zadovoljavajuće sa aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije a apelant ne navodi da mu je tokom postupka povrijeđeno bilo kakvo procesno pravo garantirano članom 6. Evropske konvencije. Ustavni sud uočava da je u postupku pred redovnim sudom data mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Apelant je, u toku cijelog postupka, imao branioca advokata, iskorištena je mogućnost iznošenja komentara na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Apelant se također žali da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i svoje navode u vezi sa kršenjem ovog prava zasniva na pogrešnoj primjeni prava i nedovoljnom obrazloženju. S obzirom da je Ustavni sud zaključak u vezi sa ovim navodima apelacije iznio u prethodim stavovima odluke u vezi sa članom II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie , ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-573/10 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio